Rizvanović o novoj knjizi koja je proizašla iz svijeta muzike, filmova i literature

Najsretnije su one porodice u kojima se niko u nikome ne prepoznaje, rečenica je iz otvorne priče u knjizi „Longplej“ Nenada Rizvanovića, nedavno objavljene u produkciji sarajevsko-zagrebačkog Buybooka.

Na sceni češće prisutan kao kritičar, esejist i književni urednik, Rizvanović (rođen 1968. u Osijeku) je i tankoćutni osebujni prozaik („Trg Lava Mirskog“, „Dan i još jedan“, „Zemlja pleše“) i pjesnik („Valceri iz Translajtanije“).

Nakon što sam s užitkom odslušao „Longplej“ kažem mu da mi ona rečenica o porodicama zvuči kao parafraza legendarne Tolstojeve rečenice. „Negdje sigurno postoje sretne porodice, slobodne od trauma prošlosti, no pisci se još ovdje bore za svoje pravo na priču i traume. Porodične i osobne pripovijesti su važne i nezaobilazne. Priče se moraju ispričati, i likovi iz ‘Longpleja’ traže svoje mjesto pod osječkim nebom“, komentira Rizvanović prizivanje kultnog Rusa, prenosi Telegram.

Iako knjiga nominalno egzistira kao zbirka priča, meni baca prema romanu. Elem, krije li se u „Longpleju“ roman i to bildungsroman?

"Volio sam i volim nečiste, hibridne žanrove, koji plutaju negdje rubovima različitih formi, novela, romana, putopisa, eseja… što je uvijek bio savršeni izbor za nemirnog i nestrpljivog čitatelja poput mene. Istovremeno, volio sam i bildungsromane i romane o odrastanju, sve one tekstove koji se ne obaziru na granice između autobiografije, memoaristike i fikcionalizacije prošlosti.

Ponekad mi se čini da pisci pišu samo o svom odrastanju: Tolstoj, Proust, Rilke… Popis je, čini mi se, beskonačan. U formativnim godinama znatan je utjecaj na moj čitateljski identitet imao Zlatko Crnković koji je u biblioteci HIT objavio mnoštvo sjajnih romana o odrastanju, autora Ballarda, Doctorowa, Canettija, Milosza, Pagnola… Naposljetku, Bruno Schulz i Danilo Kiš su mi ipak istinski književni uzori", kaže Rizvanović.

Dječak koji priča ove priče, i kao da pluta kroz društvene i političke mijene, podsjetio me na Baneta Bumbara iz mitske Karanovićeve i Grlićeve TV-serije „Grlom u jagode“. Ima li tu analogije? Jeste li voljeli tu seriju?

"Mnogo toga što mi se činilo važnim, u međuvremenu je izblijedjelo i nestalo, što nije bila sudbina nevinog i slatkog eskapizma Grlićevog i Karanovićevog. Bane Bumbar je važan lik jugoslavenske omladinske kulture, no podsjetio bih i na naratora iz Balaševićeve pjesme „Nikad kao Bane“, dakle ne-Baneta. „Longplej“ je proizišao iz tog davnog svijeta muzike, filmova i literature – tekstualni patchwork sastavljen od emocija, utisaka i citata. „Longplej” je ujedno „muzički“ uvod u opsežniji roman „Osijek, Jugoslavija”, kojeg još pišem. Zanimljivo kako je, u međuvremenu, jedno sasvim obično socijalističko odrastanje postalo provokativno i subverzivno".

Fragilnost, ranjivost vašeg mladog junaka često je na granici straha od vršnjačkog nasilja. Danas bi bio zlostavljan zbog svoje drukčijosti?

"Pa „drukčiji” su uvijek zlostavljani! Žrtva je uvijek netko debeo, ružan, bolestan, riđokos, ženskast ili muškobanjast, netko sumnjivog političkog, religijskog i nacionalnog podrijetla. I sam sam oduvijek bio „sumnjiv” po mnogim od navedenih točaka -ne doduše baš po svima- a vremenom se mijenja samo hijerarhijski poredak trenutnih prioriteta. U Osijeku i osječkoj književnosti ove teme se rado guraju pod tepih, osim ako, naravno, nisu politički podobne. Osijek nikada nije bio naročito tolerantan grad, unatoč svom vedrom i nasmiješenom licu i navodnoj multikulturalnosti, uključujući čak i „muzealizirani” Gornji grad gdje sam rođen i odrastao", priča Rizvanović.

Ostatak teksta pročitajte na OVOM linku.