"Zapisi s Marindvora" Jasne Diklić: Krik umjetnosti nad tragikom stvarnosti

Književni je tekst onaj tekst koji ima određenu estetsku vrijednost. S tim u vezi, kolumne, kao takve, predstavljaju, najprije, žanr žurnalističkog/novinarskog stila u kojem autorova osobenost posebno dolazi do izražaja, uz intervjue, reportaže i političke komentare. Samim time, upliv subjektivnosti, vlastitosti ili sebstva u jedan tekst nužno će ga pretpostaviti određenom vrstom unutarnje ispovijesti, koja, nerijetko, ima upravo estetsku vrijednost.

Piše: Amina Bašić 

U Leksikonu mas-medija data je precizna definicija kolumne koja u novinarstvu označava vrstu komentatorskog teksta, rezerviranog samo za najistaknutije autore čija razmišljanja i stavovi posebno interesiraju čitaoce. Za takve autore redakcija obezbjeđuje odgovarajući prostor u listu.

Trending

Novinarka Mirza Vranj traži pomoć: Nakon reakcije na antibiotike vraćaju je kući, a stanje sve gore

Svi kolumnisti svoj stav razrađuju, postupno i uvjerljivo, uz uvažavanje suprotnih mišljenja. Jezik kolumne je jednostavan, jasan, precizan, bez fraza i nepoznatih izraza. Autor činjenice provjerava i ne zloupotrebljava novinski prostor za lične obračune..

Isto tako, kolumna se obično piše u prvom licu jednine, a u prvi plan ističe teme koje se tiču društva i politike, a nerijetko sadrže i iskustvo pisca o određenoj temi.

26.09.24. 13:20

Savez kolumnista | Jasna Diklić: Teatarska

Knjiga Zapisi s Marindvora prati ova istaknuta obilježja kolumni, no izdvaja se po snažno izraženom unutarnjem glasu autorice, koji se ovaploćuje kao intimna ispovijest života u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, takvoj kakva jeste, bez imalo glorificiranja i pretenzija. Njeni zapisi ne nastaju nužno iz potrebe da se komentira događaj nego iz potrebe da se o njemu misli, da se u njemu pronađe ljudsko, univerzalno, ono što nadilazi prolaznost.

U tom smislu, Zapisi s Marindvora su i književni dokument ne jednog vremena, nego toka kroz vrijeme, jer se autorica svojevrsnim reminiscencijama iz savremenog trenutka, tj. treće životne dobi, vraća u svoje djetinjstvo i mladost.

Nadalje, Marindvor, kao prostor u jakoj poziciji teksta, nije slučajan. On je, najprije, topografija Sarajeva – mjesto s kojeg se vidi i svjetlost slobode i gorčina rata i snajperskog mrkog pogleda u opkoljenom Sarajevu. Ta je lokalizacija na sarajevskom Marindvoru prisutna u gotovo svakoj kolumni ove zbirke. Isti prostor, ista zgrada, isti broj, isti stan. Godinama. Prostor obitavanja, ali i prostor u kojem je stvarana umjetnost. Taj prostor nije samo kulisa, to je aktivni sagovornik. On pamti, reagira i diše zajedno s ljudima koji ga nastanjuju.

Svaka kolumna ovdje ima svoj mikronarativ, mali esej o svijetu u kojem se svakodnevno obitava, ali i vlastiti emotivni puls. To je ono što u teoriji prepoznajemo kao narratio emocionalis – oblik pisanja u kojem priča i osjećaj nisu razdvojeni, već prožeti u jedinstvenu tekstualnu formu.

Narativni je glas u kolumnama Jasne Diklić autentičan. Njen se glas katkad pretvara i u krik umjetnosti nad tragikom stvarnosti. Svaka napisana rečenica dolazi iz svijesti o odgovornosti jezika: da riječ mora biti istinita, jer ona, jednom izgovorena, postaje moralni čin. To je pisanje koje ne pristaje na površnost, koje traži od čitaoca da misli, da osjeti, da zauzme stav.

Tematska su polja njenih kolumni veoma široka i raznolika: svakodnevnica, politika, umjetnost, rat, genocid, urbicid, kulturocid, kao i niz drugih devijantnih pojava u društvu; zatim, ekološke teme, feminizam, marginalizirane skupine poput djece s Down sindromom, Roma, i svih onih drugačijih i neshvaćenih.

Jasna Diklić nekoliko je kolumni posvetila i znamenitim ljudima koji su ostavili veliki trag u kulturi i umjetnosti, u najširem smislu, a s kojima je vežu i lične uspomene. Između ostalih, tu je, najprije, Dino Mustafić u kolumni Moj Drug Dino, zatim, Damir Imamović, Đorđe Balašević, Jasmila Žbanić, Susan Sontag, Žiža Mažar i drugi... Autorica ne zanemaruje ni obične ljude, one koji su dio njene svakodnevnice, kakav je, naprimjer, poštar Ibro, koji je punih 40 godina donosio poštu na Marindvoru.

Nadalje, kako je riječ o jednoj postmodernističkoj zbirci, ukoliko kolumne primarno posmatramo kao književni tekst, intertekstualnost predstavlja važno obilježje postmodernističke tradicije.

Intertekstualna se dimenzija ogleda u dijalogiziranju s poezijom i književnošću uopće, tradicijom i filozofijom – i onom iskonskom, ali i svakodnevnom filozofijom života. Dijalog se realizira kroz citate s Umbertom Ecom, Erichom Frommom i njihovom empirijom i upražnjavanjem stvarnosti i života, koji su etablirani u sarajevsku i bosanskohercegovačku stvarnost.

Fragmenti ove zbirke kolumni mogli bi se svrstati i u okvire antiratnog pisma i poetike svjedočenja, najautohtonijeg oblika u bosanskohercegovačkoj književnosti, oblika književnosti koji nije kopija bilo čega drugog, čija je tematika rat, iskustvo rata, genocid i svjedočenje o grozotama u opkoljenom Sarajevu. I ne samo u Sarajevu, autorica govori i o genocidu u Srebrenici i izvanrednom filmu Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida, o ratu u Ukrajini, istom onom ratu kroz koji je i Sarajevo prošlo. Uništavanje jednog grada, njegove arhitekture, historije, kulture, sve ono što nazivamo urbicidom i kulturocidom, još je izraženije ocrtao Tvrtko Kulenović u svom romanu Istorija bolesti, gdje je najtragičnija scena upravo ona u kojoj se opisuje granatiranje groblja Lav. To je vrhunac ratnog užasa. U ratnom Sarajevu ni mrtvi nisu počivali u miru. I zbog toga je to bolest. Zbog toga je to istorija bolesti. Ona se ponavlja. I mi je danas gledamo u Gazi.

Kolumna Sklonište upravo tematizira ratnu svakodnevnicu i borbu kreativaca i umjetnika protiv ratnog užasa, pa autorica u jednom dijelu naglašava:

Oni razaraju, a u ruševinama se stvara umjetnost i kroz jedan novi i drugačiji život. Pišu se tekstovi, glumci kroz proces oblikuju predstavu, publika dolazi, stvara se rafinirana svijest o duhovnoj potrebi, o samopoštovanju, o dostojanstvu... Mi smo na izazov smrti odgovarali upravo životom, postojanjem, govorom, a ne šutnjom. To je otpor koji je došao vrlo svjesno. Rađao se referentni teatar.

Teatar, ta čarobna riječ. Umjetnost. Umjetnost je čovjekova potreba od praiskona. Izraz, govor, priča, gluma, revolt. Čovjek, a posebno umjetnik, ima potrebu da izrazi svoje sebstvo u nekom obliku. Glumci pozorišnim komadima možda i ponajbolje izražavaju svoj revolt kroz različite uloge koje preuzimaju. Ova je zbirka jedinstven primjer pisanog izraza u kojem neko ko je život proveo na daskama koje život znače kritički posmatra pojave u devijantnom društvu. Glumci vole slobodu. Njima je sloboda potrebna. Ali im određena skupina ljudi pokušava oduzeti tu slobodu i staviti ih u okvire svojih mehanizama kontrole i nadziranja, što je autorica detaljno ocrtala u kolumni Ljudi pretvoreni u vreće grijeha ugrožavaju nam slobodu, gdje ističe:

A onda nam je najavio svoj dolazak moralni čistač vladajuće stranke koji je trebao da razgovara o našim planovima i učestvuje u njima. Jedva je i našao ulaz u Kamerni teatar! Ne sjećam se detalja razgovora, ali znam da smo moje kolege i ja bili zapanjeni budalaštinama koje je izgovarala ta neznalica. Osnovna sugestija ili naredba je bila da na sceni ne pušimo, da glumice ne nose kratke suknje i da na sceni ne psujemo. Demonstrativno sam izašla. To se nije moglo progutati.

S tim u vezi, autorica je posebno izrevoltirana vlastodršcima, politikom i s politikom povezanim različitim događajima, a jedan od njih satirično i gotovo orvelovski opisala je kao pozorišnu predstavu u kolumni Tražili ste gledajte: Gogoljevska scena u Predsjedništvu:

Počinje pozorišna predstava. Glavni akteri su kao kod Gogolja, dežmekasti priprosti muškarci među kojima prepoznajemo protagonistu, jer ima najveću glavu i najveći trbuh. Do protagoniste je zadrigli harmonikaš koji na otadžbinskom jeziku, s uzavrelim akterima pjeva otadžbinske pjesme...

Isto tako, Jasna Diklić u ovoj zbirci javlja se kao zaštitnica žena, feminizma, posebno u kolumni Snaga žene tokom pandemije, u kojoj kritizira patrijarhalni poredak, čak se poziva i na prvenac feminističke književne kritike – djelo Drugi spol Simone de Beavoir, književnice, filozofkinje egzistencijalizma, aktivistice i feministice, koja je u tom trenutku najviše doprinijela postuliranju feminizma u savremenoj nauci i kritici. Ovo je samo još jedan u nizu argumenata da su kolumne Jasne Diklić naročito eruditne i pune intelektualizma.

Na kraju, valja naglasiti da Zapisi s Marindvora Jasne Diklić predstavljaju djelo koje nadilazi okvire novinarske forme i prerasta u istinsku književnost. Kroz spoj ličnog i univerzalnog, autorica bilježi tragove vremena, ali i trajnih vrijednosti ljudskog dostojanstva, hrabrosti i misli. Njene kolumne svjedoče o umjetnosti kao obliku otpora i o riječima kao moralnom činu koji brani slobodu i istinu. Ova je knjiga istinski književni i ljudski testament jedne velike umjetnice, u najširem smislu te riječi.