Večeras u Narodnom pozorištu Dama s kamelijama

DUMAS SIN- O DAMI S KAMELIJAMA- ALPHONSINE PLESSIS

( Iz predgovora ponovljenom izdanju drame Dama s kamelijama, Paris, 1867.) Osoba koja mi je bila uzor za junakinju Dame s kamelijama zvala se Alphonsine Plessis. Svoje ime je promijenila u zvučnije i otmjenije – Marie Duplessis. Bila je visoka, veoma vitka, crne kose, rumenog i bijelog lica... Godine 1844., kada sam je prvi put vidio, ona je cvjetala u raskoši svoje ljepote. Umrla je 1847. od tuberkuloze u dvadeset trećoj godini. Bila je jedna od posljednjih malobrojnih kurtizana plemenitog karaktera. Sigurno je zbog toga umrla tako mlada. Nije joj nedostajalo ni duha, ni požrtvovanosti. Kraj je dočekala u siromaštvu, u raskošnom stanu koji su preplavili njeni povjerioci. Elegancija joj je bila urođena, oblačila se s ukusom, koračala graciozno, gotovo otmjeno. Neki su je smatrali ženom iz visokog društva. Theophile Gautier joj je posvetio nekoliko redaka posmrtnog govora, u kojima se vidjelo kako isčezava ta ljupka duša koja je, poput još nekoliko drugih, grijeh ljubavi učinila besmrtnim. Marie Duplessis nije doživjela sve ono što sam pripisao Margueriti Gaituer, ali je to mogla doživjeti. To što ništa nije žrtvovala Armandu, bilo je zato što on to nije htio... Niko je nije za života nazvao Dama s kamelijama. Nadimak koji sam dao Marguerite plod je moje mašte. Ipak, on se posredno vratio Marie Duplessis godinu dana poslije njene smrti, kada je roman i objavljen. Ako na groblju upitate za grob Dame s kamelijama, čuvar će vas odvesti do malog četvrtastog spomenika, na kojem je ispod imena Alphonsine Plessis za bijeli mermer pričvršćen vijenac bijelih kamelija. Taj grob sad ima svoju legendu. Dama s kamelijama (1848), je isprva napisana kao roman, a kasnije je pretočena u dramu i prilagođena scenskim izvedbama.