Amila Terzimehić uoči premijere mjuzikla: Dolaze nove generacije željne radosti i kreativne slobode
U njenom svijetu, pokret nije samo fizička radnja već je to jezik duše, most između emocije i izraza.
Amila Terzimehić, glumica i koreografkinja, nekadašnja ritmička gimnastičarka, danas svoje iskustvo iz sporta pretače u umjetnost, stvarajući koreografije koje dišu, osjećaju i pričaju. U prvom bh. mjuziklu Sarajevo, drago moje, čija je premijera zakazana za 22. oktobar, Terzimehić istražuje granice tijela i pokreta, ali i ruši one koje društvo često postavlja.
Za portal Radiosarajevo.ba govorila je o disciplini, slobodi, ranjivosti i ljepoti stvaranja.
Dubravko Barbarić za Radiosarajevo.ba: Želja nam je da se vratimo u Skenderiju, ali...
Na samom početku je kazala kako je ritmička gimnastika razlog zašto je danas glumica, ali i koreografkinja.
"Ovaj sport je oblikovao moje tijelo, izvana i unutra. Moj um učinio otpornijim i jačim. Dobro mi je poznat dril koji zahtjeva sport, ali i želja za savršenim, sposobnim tijelom, koje može sve i ne poznaje granice. Cijeli život koristim svoje tijelo kao glavno izražajno sredstvo i kao svoj najvažniji instrument. Kako tada u sportu tako i sada u umjetnosti. Naravno da mi je pomoglo. Bavljenje sportom duži period je jedna vrsta odgoja koji, prema mom mišljenju, svaka osoba treba imati. I ne govorim samo o preciznosti, disciplini i snazi. Mislim na odgoj koji podrazumijeva poštovanje prema svom tijela, ali i drugima, kao i etiku u poslu za koji se odlučimo da radimo u životu", kazala je Terzimehić.
A još nije ni premijerno odigran: Mjuzikl "Sarajevo, moje drago" obara rekorde, rasprodana izvođenja
S obzirom na to da svi jedva čekaju premijeru mjuzikla, čiji je idejni tvorac Zlatan Fazlić Fazla, koji je napisao pjesme samo za ovaj komad, te da je ogromna ekipa uključena u proces, i iza i na sceni, Terzimehić je naglasila kako je to sigurno najzahtjevniji zadatak koji joj je povjeren kao koreografkinji.
"Upravo zbog velikog broja koreografija koje će biti u predstavi, ali i zbog učesnica i učesnika. Osim glumaca, na sceni su još i plesači baletnog ansambla Narodnog pozorišta i plesači 'Fresh Generation'. U nekoliko koreografija učestvuje i cijeli hor Narodnog pozorišta. Raditi sa toliko različitih tijela, koja dolaze iz različitih umjetničkih pravaca je veliki izazov, ali i dar. Kao glumica uvijek sam razmišljala i bavila se drugim karakterima iz različitih književnih djela. Njihovim mislima i pokretima. Kako određeni karakter razmišlja, šta osjeća, kako se kreće. Sada to isto radim, ali kroz ples. Razlika je što su ti ljudi sada ispred mene, mogu da ih vidim, i osjetim", istaknula je naša sagovornica.
Prihvatanje različitosti
Dodala je da mora razumjeti koordinaciju različitih tijela da bi mogla napraviti koreografiju koja odgovara svima.
"Prihvatanje i razumijevanje drugog i različitog od nas je upravo ideja umjetnosti. Tako da moju pažnju okupira svaka umjetnica i umjetnik u ovom procesu. I, naravno, reditelj Dino Mustafić kao tvorac cjeline i umjetnik kojeg mi nikad ne dosadi slušati i pratiti kako radi sa umjetnicima.
Uživanje je gledati umjetnike različitih generacija na sceni, kako zajedno, kroz različita sredstva kao što su gluma, muzika i ples pričaju priču o Sarajevu", poručila je Terzimehić.
Istaknula je kako su u predstavi, čija su prva izvođenja odavno rasprodata, libreto i muzika inspiracija za koreografije.
"Zlatan Fazlić Fazla je napisao libreto u kojem je prožeto toliko različitih boja, mirisa, tonova i emocija. Kad tome dodaš talentovane, vrijedne i posvećene glumce, plesače i muzičare, moj posao je samo da oblikujem plesne sekvence kroz to što mi je već poklonjeno", kazala je.
Posebno je naglasila da je mjuzikl kao pozorišna forma - spektakl. A da bi se dobio taj oblik, glumci, plesači i svi performeri trebaju da posjeduju sportsku disciplinu i izdržljivost.
"Finansijsko-prostorno-organizacijske faktore i uvjete rada koji doprinose u kreiranju raskošne produkcije koju mjuzikl treba da ima su također važan uvjet za stvaranje mjuzikla. Prema mom mišljenju, forma mjuzikla je jako bliska sportu. Glumci moraju biti fizički spremni, jako disciplinovani, precizni i tačni. Tu nema prostora improvizaciji i nema odmora u toku predstave. Svaki korak je izbrojan matematički, a svaka formacija je geometrijski napravljena. Mjuzikl je kao timski sport", naglasila je naša sagovornica.
Na pitanje kakav je osjećaj kreirati pokret koji postaje dio nečije glume, emocije i priče, Terzimehić je odgovorila:
"To je zajednički rad između glumaca, plesača i koreografa. Ja mogu mnogo toga zamisliti, ali neki pokreti jednostavno ne mogu nikad biti bliski nekom tijelu i tada počinje komunikacija između umjetnika i koreografa. Ja podjednako učim od performera i volim rad koji nadopunjuje znanje onog drugog. Trudim se da koreografije postanu bliske svakom tijelu i podsjećam ih da je najvažnije da se igraju i uživaju".
Istaknula je da su ples i scenski pokret još pionirski posao u našoj zemlji. Naglasila je da domaća scena nema ništa protiv plesa.
"Međutim, kada posmatram ljude na ulici pomislim koliko su u našoj zemlji tijela ljudi apatična. Bez energije, ravnodušna, umorna i pospana. Zato me ne iznenađuje činjenica da je plesna scena u našoj zemlji tako nerazvijena, da ne kažem da ne postoji. Čovjek koji pleše i voli ples nosi u sebi nadu, sanja snove i želi slobodu šta god ona značila za njega. Potrebno je prvo stvoriti publiku za novi jezik kao što je plesni. A da bi se stvorila publika potrebna je podrška u finansiranju projekata koji razvijaju plesnu platform", iskrena je Terzimehić.
Dodala je da je plesna umjetnost potpuno drugačiji svijet, drugačije čitanje i gledanje onog što je ispred nas.
"To je cijeli kosmos novih različitih mogućnosti, stilova i formi. Prvo se moramo riješiti sopstvenih okova i ograničenja da bismo mogli plesati ili čitati ples. Mi imamo plesače interpretatore, ali ono što nam nedostaje su plesači autori, stvaraoci i realizatori ideja kroz plesni jezik. Vjerujem da će se to promijeniti jer nam dolaze nove generacije koje su željne radosti i kreativne slobode", poručila je.
Svako tijelo dobrodošlo na sceni
Osvrnula se i na nedavnu premijeru inkluzivne predstave Puls, u kojoj, također, uz koreografiju piše njeno ime. A kako je njoj raditi na inkluzivnim predstavama…
"Predstava Puls u režiji Ermina Brave je dokumentarno muzičko-plesna predstava, koja je inkluzivna ne samo jer učestvuju performerke koje su gluhe i nagluhe već zato što u predstavi učestvuju performeri koji nisu glumci. Ni u jednoj drugoj umjetničkoj formi ljudsko tijelo nije toliko u središtu kao što je u pozorišnoj umjetnosti. Sretna sam i zahvalna što se bavim umjetnošću u vremenu kada je svako tijelo dobrodošlo na sceni. Godinama su se tražila savršena tijela, tačno određenih proporcija, izgleda i sposobnosti. Ranjivom i iskrenom tijelu nije bilo mjesta u plesu. Sada je potpuno drugačije. Tijelo osobe koja ne može čuti muziku je impuls i inspiracija za stvaranje umjetničkog djela", kazala je i dodala:
Fazla za Radiosarajevo.ba: "Danas su političari zvijezde, a zaboravljamo naše umjetnike i sportiste"
"Ableizam odnosno strah, predrasude, neznanje i distance prema osobama s nekom vrstom invaliditeta uzrokuje isključivanje iz društva sve one koji su drugačiji, koji su različiti. Ti stavovi se mijenjaju kroz međusobnu interakciju, a teatar kao mjesto slobode je najbolji prostor za to. U predstavi Puls znakovni jezik je bio inspiracija za koreografiju. Mnogo sam zahvalna što sam imala priliku biti dijelom ove priče. Ovakve predstave mjenjaju ljude, razvijaju empatiju, ali i bude svijest prema sebi i drugom. Zato bih voljela da ovu predstavu pogleda što veći broj ljudi. Želim joj mnogo repriza i dug pozorišni život."
Izričito kaže da glumu nije napustila.
"Danas, u postmoderni svi pravci umjetnosti se isprepliću i zajedno grade narativ. Oduvijek me zanimalo više stvari i uvijek sam željela da isprobam različite pravce u umjetnosti. Uvijek ću željeti da glumim i plešem na sceni. Ali imam još mnogo želja i planova za sebe. Svaki glumac će biti još bolji glumac ako nauči različite vrste plesova, a svaki plesač će biti bolji performer kada upozna odnosno zaroni u različite glumačke metode i tehnike. Ne volim kada sami sebi kačimo etikete ili se stavljamo u određene ladice. Ljudi se mijenjaju, žele drugačije stvari, nove, žele više", poručila je.
Za kraj Amilu Terzimehić smo pitali šta bi sada, iz ove perspektive, rekla mlađoj sebi…
"Prvo bih joj se zahvalila, a potom dugo grlila", zaključila je Amila Terzimehić za portal Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
