Riad Ljutović otkriva novosti iz Narodnog pozorišta: Nova dječija predstava, scena u Hrasnici...

Riad Ljutović, v.d. umjetničkog direktora Drame Narodnog pozorišta Sarajevo gostovao je danas, 10. septembra, na Radio Sarajevu, na 90.2, te u razgovoru s našom Jasminom Moćević prvi put javno najavio nekoliko novih projekata Narodnog pozorišta Sarajevo: od dječije predstave do novog programa u Hrasnici i projekta "Glumci bez scene".

"Umjetnička sezona upravo kreće 14. septembra premijerom Gogolja iz pepela, našeg sjajnog reditelja Petra Pejakovića, s kojim sam imao prilike sarađivati i raditi i na ovom projektu ga bolje upoznati. To je jedan divan čovjek koji je svojom energijom uticao na cijeli ansambl, što mi je jako drago. Svi su ga zavoljeli i mislim da se iz te ljubavi i poštovanja moraju izroditi dobri projekti kada je u pitanju Narodno pozorište Sarajevo. Mislim da se upravo s Gogoljem iz pepela to i postiglo i da će predstava biti zanimljiva publici jer ima jedan specifičan način rada. On je došao ovdje s idejom kao autor. Prijedlog je bio da krenemo s Mrtvim dušama. Čak je naslov bio Mrtve duše 2, što se meni lično nije svidjelo, pa smo onda morali malo mijenjati naslov", govori Ljutović na početku razgovora, a zatim dijeli i zanimljivu crticu iz prošlosti:

"Jedna neobičnost desila se na samom projektu, s obzirom na to da smo ustanovili da su Mrtve duše kod nas igrane prije 40 godina u Narodnom pozorištu. Režirao ih je Dejan Mijač. To je bila jedna vrlo, vrlo popularna predstava. A jedan učesnik iz te predstave, koji između ostalog sada odlazi i u penziju, jer je prošlo 40 godina, nekako zatvara taj savršeni krug. Jer u tih 40 godina toliko se toga promijenilo. Toliko smo se mi kao društvo promijenili. Ta tranzicija koja nas je zadesila, raspad Jugoslavije i sve ono što se sada dešava, apsolutno smo promijenjeni. Mi više nismo generacija i ljudi koji su bili nekada. Drugačije razmišljamo, drugačije gledamo ovaj svijet."

Trending

Sarajevo sprema spektakl: Poznata velika imena koja će nastupati uoči i nakon dočeka Nove godine

Najmračnije tajne

Ljutović se u tom kontekstu zahvalio svim glumica, "jer su bili iskreni i govorili skoro svoje najmračnije tajne": "Mislim da je to nešto na šta bi se rijetko ko usudio. Čak i kada govorite pred nekim, pa svojoj najboljoj prijateljici ili majci, neke stvari možda čuvate do kraja života i zakopate ih zajedno sa sobom. Ovdje su zapravo glumci imali toliko hrabrosti i slobode da govore svoje najmračnije tajne koje ih tište, bar u ovom sadašnjem trenutku. Mislim da je to nešto što će publici biti fascinantno i da će ta publika zapravo prepoznati samu sebe. Ja sam već pet puta bio na toj probi i svaki put vas takne ta iskrenost. Vi ne gledate samo njihove priče. Vi u međuvremenu u glavi listate i svoj sadržaj, ono vrijeme koje ste preživjeli. Tako da mislim da je to nekako katarzično za sve nas koji sjedimo u mraku publike."

Dotičemo se i priče o projektu "Kultura na ulice": "Kada je u pitanju Kultura na ulice, ja sam sada sarađivao na jednom projektu, Sarajevo s ljubavlju. To je bila poezija poznatih pjesama koje smo izvodili zapravo kao prozu i to je ostavilo ogroman utisak na publiku. Čuli smo sve pjesme koje dobro poznajemo, pjesme o Sarajevu koje su nam vrlo poznate, međutim, kada ih slušate kao prozu, kao dramski izričaj, one dobijaju potpuno drugačiji, puno dublji smisao. Shvatite da te pjesme koje mi pjevamo i taj ritam, onako vrlo lagan, zapravo nose jako veliku i snažnu poruku. To je utjecalo čak toliko da je publika sa suznim očima to posmatrala i gledala. (...) Taj projekat je nevjerovatan iz razloga što donosi upravo to približavanje kulture običnim građanima koji možda i ne idu u pozorište, koji zaziru od teatra jer misle da to ipak nije za njih. Kultura na ulice je odlična kada je u pitanju struktura, ali vjerujem da bi mogla ići i dalje. Mislim da je jedino što bi se moglo napraviti kao poboljšanje to da se možda još više poveže s Turističkom zajednicom ili slično, da se naprave i radionice za gledatelje, da budu prisutni u tom smislu i da i oni zapravo učestvuju u tim programima. Mi se, naravno, borimo s tim kao lavovi jer su sredstva uvijek problem. Ali, ipak, najveća nagrada za nas je upravo taj aplauz koji dobijemo na kraju."

Novac i problemi u Narodnom pozorištu naredna je tema o kojoj pitamo našeg sagovornika.

Projekti s 0 maraka

"Ja sam sada došao na funkciju vršioca dužnosti umjetničkog direktora Drame, neću reći da sam došao u lošem periodu, ali zaista u periodu u kojem nema novca, u kojem smo ostali s velikim dugovanjima prema mnogim potraživačima, da li su to dobavljači, tehnika, glumci ili pjevači. Naprosto, zaista nismo mogli više isplaćivati neke stvari. Neke projekte smo čak morali stopirati zbog tih dugovanja. To je veliki problem kada je u pitanju Narodno pozorište, jer je to ipak velika kuća. Ona se ne smije ugasiti ni u kojem kontekstu. Ona mora nastaviti dalje. Mislim da mi kao umjetnici moramo naći način na koji možemo prezentovati kulturu i dalje, čak i bez novca.

Mislim da novac jeste, naravno, najvažniji, jer kada vam dođe majstor kući, ne možete mu reći hvala i doviđenja. Tako ni mi, kada nam dođu neki gosti ili kada angažujemo ljude sa strane za određenu vrstu posla, moramo da ih platimo. Nemoguće je da ostanu neplaćeni. To ne moram ni objašnjavati, ali neki ljudi podrazumijevaju kao da se to radi eto tako, reda radi. Ja sam u ovom periodu počeo razmišljati i o tome da izmišljam projekte koji koštaju nula konvertibilnih maraka, ali da ideja mora biti jako interesantna. Tako da sam pokrenuo dva nova projekta. Mene, ja sam takav tip, apsolutno ne može zaustaviti kada mi neko kaže: nema novca, odustanite. Ne. Ja neću. Ja ću ga izmisliti pa makar se posadio na glavu. Ja sam naprosto takva osoba. Ponudio sam dva projekta i oba su prošla", iskreno veli Riad Ljutović, a potom nastavlja:

"Jedan od njih je projekt za djecu, dječija predstava Dobrodošli djecu u pozorište. To će biti jedna zanimljiva mala forma za naše najmlađe gledaoce. Priča je o bontonu u pozorištu, o tome šta pozorište nudi – operu, balet, filharmoniju i Dramu – i mi ćemo im zapravo na jedan edukativan, smiješan i zabavan način ispričati tu priču. Moram priznati da je jako velika potražnja za dječijim predstavama. Narodno pozorište sada ima samo dvije predstave koje se bave tom populacijom. To su Ježeva kućica, opera, i Palčica, balet. To su predstave koje već skoro 20 godina igraju i to je zaista fascinantno i sjajno, ali vrijeme je da malo napravimo i nešto drugo, da osvježimo taj prostor."

Drugi projekat je Glumci bez scene.

Glumci bez scene

"Dugo vremena sam govorio o tom projektu, o maloj sceni. Treba da se otvori novo pozorište, pa ovo, pa ono. To je već jedna priča koja je meni, kao glumcu koji je ovdje zaposlen skoro 26 godina, već postala isprana sama ta činjenica da treba otvoriti malu scenu. U redu, otvorit ćemo malu scenu kada se budu stvorili uslovi za to. Sada apsolutno nema takvih uslova jer to iziskuje ogromna sredstva. Kada su u pitanju finansije, zaista se mora napraviti poseban budžet samo za takvu stvar. Nama je neophodna i bilo bi divno da imamo još jednu malu scenu, jer se sada stalno sudaramo sa svim drugim aspektima u pozorištu, s Operom i Baletom, oko termina. Jedna je scena, a nas je troje, tako da se uvijek nekako moramo snalaziti. Ta mala scena bi bila odlična, ali sada je tu jedan projekat koji može funkcionisati i bez nje."

Repertoarski nam ne može puno otkriti, ali, stava je da projekt Glumci bez scene na jedan način vraća dignitet glumcima: "Tu će postojati podcast i ljudi će ih moći upoznati i na drugačiji način. Meni je jako drago da naše glumce napokon iz sjene malo pokažemo i da ih, što bi se reklo, brendiramo. Imat ćemo male forme kada su u pitanju male predstave. Jedna od njih bit će najava predstave Partija remija. To je jedna najava koja će, mislim, publici jako dopasti. Bila je to ranije uspješna predstava s Nadom Đurevskom i Zoranom Bečićem. To je nešto o čemu ćemo govoriti malo više kada bude vrijeme, ali pripreme su već u toku."

Kad se priča o novcu, ne može se, a ne spomenuti radioničke prostore Narodnog pozorišta Sarajevo koji su ove godine zatvoreni zbog neuslovnosti i ozbiljne opasnosti za siguran rad zaposlenika. Ljutović govori: 

"Stolarija je neophodna Narodnom pozorištu. Ne može preživjeti bez toga. To je srce, ja tako kažem, jednog pozorišta. Tamo sve stoji. Sve scenografije, sve ono što vidite zapravo na jednoj predstavi, sve se to lageruje u stolariji, a tamo se i prave te stvari. Prostor na Skenderiji je trenutno neuslovan. Ja sam godinama dolazio tamo jer sam birao neke scenografije, uzimao nešto iz fundusa i drugo. Tu se stvorilo klizište, ta zgrada stvarno je pred rušenjem. Apsolutno je neuslovna. Vi kad uđete tamo, plašite se da ćete poginuti. To je, evo, živa istina o tom prostoru. Zaključan je i zatvoren jer je naprosto neuslovan.

Ovaj prostor u Hrasnici daje nam mogućnost da sada imamo svoj prostor. Nije mnogo udaljen. Iziskuje, istina, kamion, dostavu i sve ostalo, ali snalazimo se i nadam se da je to neko privremeno rješenje. Ali, o tom potom. Meni je važno da smo krenuli, da naprosto ne stojimo, jer u jednom trenutku nismo mogli igrati ni predstave iz tog razloga što su sve scenografije bile zaključane. Vedran Tuce, naš trenutni direktor, zaista je uradio puno i meni je drago zbog toga. Imamo uslove, kakve-takve, ali uslovi su postignuti."

Pozorište u Hrasnici

A, onda doznajemo i divan novi detalj o Hrasnici, koji nam najavljuje novu scenu.

"Hrasnica je imala Dom kulture koji je sada u projektu renoviranja tako da svi naši pozorišni projekti koji mogu da putuju, kada je u pitanju mala scena ili manji projekti, bit će izvedeni u Hrasnici. Naprosto, predaleko je bilo da ljudi putuju odatle do Narodnog pozorišta Sarajevo. Tako da ćemo mi zapravo doći njima i mislim da je to jedan od najvećih i najljepših poklona koje Narodno pozorište može pokloniti Hrasnici.

Također, sutra upravo idem tamo da pogledam tu stolariju i mogućnost da se igra čak i u njoj, jer smo imali mnogo projekata u stolariji na Skenderiji gdje su se igrale zanimljive predstave i projekti. Sada ćemo vidjeti da se i tamo otvori jedan prostor, jedan projekat, upravo scena gdje bismo mogli igrati sve naše programe. Recimo, upravo ovaj projekat Sarajevo s ljubavlju već ide tamo i mogu najaviti da i druge manje forme putuju tamo. Raduje me zapravo da se širimo, da ne budemo samo lokalni, nego da budemo malo širi za publiku koja nema toliko prilike da dođe u Narodno pozorište. Mi ćemo doći direktno njima i mislim da je to jedna od lijepih stvari koju Narodno pozorište radi."

Među prvim predstavama koje će otputovati u Hrasnicu, je i ona dječija: "Ona će među prvima već otići tamo i to je već jedan dogovor koji postoji. Već smo tu predstavu raspodijelili, što bi se reklo, tako da smo već u fazi pripreme rada na njoj."

Ko je Riad Ljutović?

I, na kraju razgovora, u opuštenom tonu, pričamo o umjetničkom putu Riada Ljutovića:

"Moj životni, odnosno umjetnički put, baš je zanimljiv. Sve što sam radio u životu, od samog baleta, u svim domenima nekako je bilo dobro. Od vođenja programa, tog baletnog studija gdje su mislili da ću biti prvak baleta, pa nisam, na kraju sam otišao u glumce. Likovna umjetnost, kiparstvo, tekstilni dizajn – sve je to ono što me činilo i nekako formiralo kao osobu. Moram priznati da je zapravo sve to što sam doživio i preživio, i gluma kao moj krajnji profesionalni izbor i put, utjecalo na mene da sada, kada radim kao reditelj, sve to mogu objediniti. To radim s takvom lakoćom da ljudi, kada me gledaju sa strane dok režiram, kažu: kako ti to tako sve stigneš, kako ti to sve dobro znaš?

Jer kada nešto radim, biram kostime, biram muziku, vrlo lagano to pokrijem. Mogu im pokazati, mogu sve odraditi, što se kaže, u jednom. Ali pri tome mi to ne pričinjava nikakvo loše iskustvo. Ja to apsolutno radim vrlo lagano, s ljubavlju, i baš uživam u tome. Ne znam šta da vam kažem, baš volim ovaj posao. To me puni nekom pozitivnom energijom. Sa radošću idem na posao i uživam u svakom trenutku, jer mislim da sam jedan od rijetkih ljudi koji se bavi onim što voli, a to čovjeka čini sretnim. Ja kada idem na svoj posao, idem s radošću, s novim idejama, tako da me apsolutno ne može ništa poljuljati u smislu nekog problema. Problemi za mene ne postoje, zato što su problemi svi rješivi i ja ih rješavam vrlo lako."

Na kraju govori:

"Predugo sam u ovom poslu. Ja sam od 1986. godine ušao u Narodno pozorište. To je već dosta radnog staža. Moje godine nisu adekvatne onom radnom iskustvu koje zapravo posjedujem, jer ga imam puno više. Meni je ovo sve lagano. Uživam u svemu tome, uživam s ljudima u komunikaciji, pravim nove ideje, nove projekte. A ono što mi je ovdje bilo osnovno jesu međuljudski odnosi. Odnosi. Da vratimo to poštovanje, prije svega ljudi prema svom poslu. Mislim da ovdje ljudi često sebe umanjuju, ne poštuju. Mislim da se to mora prije svega vratiti. Ne samo u pozorištu nego u bilo kojem segmentu života. Važno je poštovati sebe prije svega, a ako poštujete sebe, onda će vas nekako poštovati i drugi. To je vrlo važna činjenica.

Time sam se bavio na početku – međuljudskim odnosima, ljudima, njihovim problemima, ličnim emocijama. Morali smo nekako posložiti neke stvari. A mislim da će projekti koje sam sada ponudio naprosto pomoći da ljudi izađu iz sjene, da počnu ponovo voljeti svoj posao zbog kojeg su zapravo i krenuli ili dobili posao u Narodnom pozorištu. Ne samo u Narodnom pozorištu, nego kada je teatar u pitanju, uvijek na prvo mjesto mora doći ljubav. Mora postojati ta dječija zaigranost koju morate imati. Ne smijete izgubiti dijete u sebi, jer ako izgubite to dijete u sebi, izgubili ste zapravo jedan dobar dio talenta koji imate."