Pedeseta izvedba Klasnog neprijatelja

Da li je važno kako živi jedna djevojka ili jedan mladić u ovoj zemlji? Zašto bi se nekoga ticalo svakodnevno nasilje u srednjim školama u BiH? Zašto bi se bavili siromašnim, obeznađenim, unesrećenim?

Mi u East West Centru ne mislimo da umjetnost samo postavlja pitanja. Mi mislimo da je dužnost umjetnosti da daje i neke odgovore.

U predstavi Nigela Williamsa „Klasni neprijatelj“ htjeli smo da odgovorimo na najvažnija pitanja o mladim ljudima u ovoj zemlji. Išli smo u škole, razgovarali s njima, glumci su išli s učenicima na nastavu, razgovarali smo sa pedagozima i nastavnicima. Pratili smo „crne hronike“ u novinama koje su izvještavale o nasilju u školama. Pitali smo se zašto je sedamnaestogodišnjak čiji je nadimak „Hitler“ bacio bombu na kuću svoje djevoke; zašto je jedan mladić zboden ujutro, prije početka nastave u jednoj našoj gimnaziji; zašto je sin načelnika jedne općine istukao dva hip-hopera koji su kritikovali vlast u toj općini.

Upoznali smo šesnaestogodišnjakinju koja je imala jedinicu iz vladanja jer je, zajedno sa svojom drugaricom iz razreda, bacila suzavac na času. Ispričala nam je svoju priču – o izbjeglištvu iz Srebrenice, o dva brata koji su nestali i nikad nisu pronađeni. Jednom je bilo šesnaest, a drugom četrnaest godina. Upoznali smo djevojku koja je imala jedinicu iz vladanja jer je igrala kolo na času. Njen otac je poginuo u ratu. Upoznali smo momka kojeg su djeca mučila kad se vratio sa roditeljima iz izbjeglištva i govorili mu da je izdajica. I on je imao jedinicu iz vladanja. Upoznali smo momka koji je zapalio kuću svojih komšija. Njega je djed, kad su ga ostavili majka i otac, propio kad mu je bilo deset godina.

Napravili smo „Klasnog neprijatelja“ koji se događa u razredu sarajevske srednje škole. Napravili smo predstavu koja nemilosrdno govori o našoj stvarnosti, s prezirom odbacuje našminkavanje stvarnosti i poricanje problema. Žestoko, dramatično, u predstavi pričamo priču o mladim ljudima koji pršte od nasilja, psuju, prijete, biju se. Klupe i stolice lete preko razreda, nastavnici se ne usuđuju da dođu u njihov razred, a ako se neko i osmjeli, dolazi „s mačem“, a ne s mirom.

Poslije premijere u aprilu 2007. godine, mnogi su nas pitali „Da li je baš ovako u našim školama?“. Mi smo odgovarali da je još gore. Puno njih nam nisu povjerovali. Pozvali smo na predstavu ministre za obrazovanje Kantona Sarajevo i Federacije BiH. Nisu nikada došli.

Godinu dana kasnije, u centru Sarajeva, poslije podne, u tramvaju, trojica mladića napali su Denisa Mrnjavca i jedan od njih ga je ubio. Uslijedilo je nekoliko sedmica protesta i medijskih izvještaja. A onda je opet sve palo u zaborav.

Mi smo „Klasnog neprijatelja“ igrali u Sarajevu, ali i mnogim drugim gradovima u BiH. Uslijedili su Maglaj, Zavidovići, Tešanj, Teslić, Banja Luka, Jablanica, Konjic, Orašje, Žepće, Vitez, Tuzla, Travnik, Cazin, Prijedor, Ključ, Derventa, Breza, Visoko, Brčko, Kreševo, Stolac, Olovo.

U međuvremenu došao je poziv sa najvećeg umjetničkog festivala na svijetu Edinburgh International Festivala. Bili smo u glavnom programu među 11 najznačajnijih svjetskih predstava u 2008. godini. Igrali smo U prestižnom Kraljevskom Lyceum teatru četiri puta, a imali turneju u Škotskoj. Putovali smo na Singapore Arts Festival i igrali tri puta u jednom od najznačajnijih azijskih kulturnih centara Esplanade Theatre-u. „Klasni neprijatelj“ proglašen je dva puta najboljom predstavom u 2008. godini u Singaporeu. Prije našeg dolaska mnogi u Singaporeu su mislili da je Bosna i Hercegovina dvije zemlje. Igrali smo u Sloveniji, Rumuniji i Srbiji.

Za našeg „Klasnog neprijatelja“ kojeg smo prve dvije nedelje probali u kuhinji kancelarije East West Centra, a poslije toga u sarajevskoj Srednjoj mašinskoj školi i na Mašinskom fakultetu, New York Times je napisao: „Čista energija koju je pokazala glumačka ekipa Harisa Pašovića je čarobna.“ ; britanski Guardian “Ova nova verzija je jednako šokantna koliko i original.”; a kritičar najznačajnijeg singapurskog teatarskog portala Flying Inkpot napisao je „Vjerovatno je ovo najbolji komad u deset godina koliko se bavim pozorišnom kritikom”.

O glumcima predstave koja je napravljena skoro bez novaca, svjetski mediji su napisali slijedeće: „Amar Selimović kao Pegla čisti je trijumf.” (singapurski Strait Times); „Maja Izetbegović je glumi brilijantno“ (londonski Times); „Irma Alimanović je magična“ (Scotsman); „Maja Zećo je omamljujuća“ (škotski Evening News).

Maja Izetbegović, koja igra lik Nebo, osvanula je na naslovnoj stranici britanskog Heralda, BBC je napravio polusatni dokumentarni film o East West Centru, CNN je objavio priču o „Klasnom neprijatelju“, a reportaže, intervjui i tekstovi o predstavi su se pojavili u skoro svim najvažnijim britanskim medijima, a u Edinburghu su mjesecima stajali bilbordi sa plakatima „Klasnog neprijatelja“. Među odabranim umjetnicima na prijemu kod Princa Charlesa bio je reditelj predstave Haris Pašović.

Dok ponosno igramo pedesetu predstavu „Klasnog neprijatelja“ pripremamo još jednu turneju u BiH: Bosanska Krupa, Bihać, Bugojno, Donji Vakuf, Kalesija, Gračanica. Mi znamo da je „Klasni neprijatelj“ stvarnost u kojoj živimo zajedno sa našom publikom. Ta stvarnost niti je samo kratkotrajna medijska tema, niti bljesak trenutačnog uspjeha. Budućnost ove zemlje i dalje psuje, prijeti i bije se. Roditelji tih mladih ljudi i dalje nemaju posla, a medju njima su i dalje invalidi, i dalje razvedeni, i dalje alkoholičari. Političari i dalje ne vode politiku koja će obezbijediti tim mladim ljudima budućnost, dostojanstvenu, ljudsku. Zato ćemo i dalje igrati „Klasnog neprijatelja“ jednu od najuspješnijih predstava u povjesti teatra u BiH.

U “Klasnom neprijatelju” igraju Amar Selimović, Maja Izetbegović, Irma Alimanović, Nusmir Muharemović, Maja Zećo, Lidija Stevanović, Amir Muminović i Samir Karić. U prvoj podjeli igrali su još Zana Marjanović i Vedrana Seksan. Koreografkinja predstave je gošća iz Zagreba, Tamara Curić. Scenografi su Lada Maglajlić, Amir Vuk Zec i Omar Šelo. Kostimografi su grupa Kao Pao Shu. Muziku je komponirao Eric Bajramović. Dizajneri su Bojan Hadžihalilović i Goran Lizdek. Izvršni producent je Ismar Hadžiabdić. Menadžerica kompanije je Sanela Brčić, tehnički direktor Nihad Mahmutović, svjetlo majstor Muamer Čaušević, scenski tehničari Alen Hurić i Emin Bahtanović, garderoberka je Edina Bahtanović, pomoćnik reditelja Nermin Hamzagić, organizator Oliver Jović, a tajnica kompanije je Lejla Abazović. Reditelj predstave i direktor East West Centra je Haris Pašović.

Predstavu su u protekle dvije godine pomogli Ministarstvo za kulturu Federacije BiH, Fondacija za scensku i muzičku djelatnost, Fond „Otvoreno društvo BiH“, EUFOR, NATO, OSCE, Amabasada SAD u Beogradu.

Pedeseto igranje ove predstave na programu je u ponedjeljak 13.4.2009. u 20 sati. Predstava se igra u amfiteatru Mašinskog fakulteta, na Vilsonovom šetalištu 9. Rezervacija karata: 062 760 257, cijene 10 KM, te 5 KM za studente, đake i nezaposlene.