Prostor bjeline Nele Hasanbegović
U
prostoru Umjetničke galerije gdje je već godinama stalna postavka
pričala priču o bojama zavladala je bjelina. Ni prva, ni posljednja
vjerojatno. U posljednjih par godina brojne su situacije kada su se sa
galerijskih zidova skidala umjetnička djela da bi se zaštitila od
prokišnjavanja, ili kada je bjelina nastajala usljed zatvaranja ove
institucije za javnost, te pohrane umjetnina iz sigurnostnih razloga.
Bjelina s kojom započinjemo 2013. godinu, nagovještava, nadamo se,
kvalitet i produktivnost. „Govor bjeline“, prva ovogodišnja izložba je
selektivni presjek rada umjetnice Nele Hasanbegović nastalih proteklih
pet godina.
Prvi dojam koji na gledaoca ostavlja „Govor bjeline“
je pomno isplanirana postavka u prostoru koji je bez obzira na
galerijski karakter iznimno zahtjevan. Svakom od devet fizički odvojenih
prostora namijenjen je tek jedan rad, u potpunosti prilagođen zadatom
prostoru, ili ako je riječ o novim radovima, sam njihov koncept je u
izvjesnoj mjeri prostorom određen. Djela su raznorodna i po vrsti medija
mogu se podijeliti na objekte, skulpture, instalacije, fotografije i
video, dok tematski pokrivaju još i širi spektar interesa autorice,
prezentiran u rasponu od radova sa direktnom porukom fokusiranom na usko
područje određenih pojava u društvu (Bosanski paviljon i Zatvoreno za
javnost) do radova potpuno okrenutih apstrakciji. U njima se može
iščitavati čitav niz različitih tumačenja i značenja, daljom analizom
oni nude mogućnost kontekstualizacije kroz različita područja kojima se
umjetnica bavi u svom radu. Bez obzira na različite probleme
postavljene pred gledaoca, kao i na bogatstvo medija u kojima se Nela
Hasanbegović izražava, čitava izložba kroz redukciju boje (ili njenu
sintezu) povezana jeu cjelinu. Nju pored dominantne bjeline
karakterizira i specifičan autorski rukopis. Ono po čemu se ovdje
predstavljeni radovi ističu, je problematiziranje općih društvenih
kategorija kroz individualna iskustva. U današnjoj sveopćoj poplavi
koketiranja sa aktualnim problemima društvene ili socijalne naravi, koji
je već odavno poprimio karakter pomodarstva i kada se „svi“ javno
deklariraju kao zagovornici sloboda kojih nema i pronicatelji
revolucija koje se neće dogoditi, Nela Hasanbegović vrlo promišljeno
bira teme koje, se direktno tiču nje same, te se vrlo odlučno s njima
hvata u koštac, bez obzira na ishod i posljedice koje bi one mogle
prouzročiti. Gotovo svaki od ovih radova predstavlja bolno proživljeno
iskustvo koje kroz umjetničko djelo doživljava izvjesnu katarzu i koje
ona ponovno stavlja prije svega pred sebe a zatim pred publiku. Svi
radovi povezani su kroz dominantnu bjelinu, naglašenu odsustvom bilo
koje druge boje i dodatno akcentirani mrakom kao njenim direktnim
opozitom. Izložbenim prostorom odjekuje govor bjeline koji traži kao
odgovor našu reakciju.
Odnos osobnog i općeg je tek jedan, možda
doduše najvažniji, od principa dualiteta koje ova umjetnica otvara i
koji su prisutni u gotovo svim njenim radovima. U ranijim djelima poput
monolitnih objekata pod nazivom „Između svjetla i tame“ suprotstavljeni
su opći principi svjetla i tame, dobrog i lošeg koji se mogu dalje
simplificirati, ali ne i spuštati na nivo banalnosti.
Izložba
počinje radom koji je direktno vezan za Umjetničku galeriju BiH poput
nekog Genius loci. Iako ovaj rad danas gledamo sa vremenske distance, on
u sebi, na žalost, nije izgubio ništa od aktualnosti. Riječ je o prvoj
umjetničkoj reakciji na zatvaranje kulturnih institucija od državnog
značaja. Vrlo jasna i direktna poruka proizilazi iz autoričinog stava,
ali u sebi sadrži i elemente ranijih radova, pa je lako čitljiv osobni
umjetnički rukopis. Lanci se ovdje pojavljuju kao već prepoznatljiv
light motiv preuzet iz rada „Pod velom“ također ovdje izloženim, koj
pocrtava percepciju i odnos prema djevojkama (ženama). Bjelinu ženskih
figura, koje u našim nasljeđima daje jasne asocijacije na djevojačku
nevinost, sputavaju čvrsti lanci kojih učesnice performansa (u stvarnom
životu žene) gotovo da nisu ni svjesne. Proekcija lanaca kojim Nela
Hasanbegović, u svom drugom radu, okiva zgradu Umjetničke galerije BiH
tek je uvod u čitav niz umjetničkih i drugih protesta, zatvaranja
kulturnih institucija, apela i ostakvi nemoćnih kulturnih radnika. Dvije
godine nakon nastanka rada „Zatvoreno za javnost“ u Sarajevu su se sa
sličnom situacijom suočili i Projekat Ars Aevi, i CK Charlama,
Historijski i Zemaljski muzej, a simbolično okivanje Galerije u lance,
koje djeluje gotovo proročanski, danas su zamijenili umjetnički
performansi okivanja pravim lancima (Jusuf Hadžifejzović) ili doslovno
zakucavanje dasaka na vrata Zemaljskog muzeja. Još uvijek se ne može
reći je li to konačan kraj ili će ovakvih slučajeva biti još.
Na
sličan način korespondira i rad „Pavljon Bosne i Hercegovine“.
Fotografija koja bi u formi citylighta trebala u velikom stilu
najavljivati i promovirati bosanskohecegovačku suvremenu likovnu scenu
na međunarodnim manifestacijama, u stvari je ironija i paradoks s jakim
okusom gorčine, obzirom da je bosanski paviljon na Venecijanskom
bijenalu još uvijek „futuristički“ projekat, a da uz potporu nadležnih
organa vlasti domaći umjetnici ne mogu stići dalje od Počitelja
(fotografija je nastala u Počitelju za vrijeme trajanja likovne
kolonije, na sam dan otvaranja Venecijanskog bijenala 2011.)
Rad
koji u pravom smislu riječi otvara izložbu je „Materna“ iz 2009. Godine.
To je svojevrstan zametak ideje o svjetlu i bjelini. S gotovo jednakom
pažnjom bavi se i kontekstom i formom, problematizira pitanja
prapočetaka, rađanja, multiplikacije, odnosa pozitivno-negativo, te
konačno svjetla i tame. Temelji se na akcentiranju ženskih principa,
ovdje oslobođenih tereta deskriptivnosti, uzdižućiih razinu jezika
simbola.
Tri rada pod nazivom „Između svjetla i tame“ tvore
svojevrstan ciklus. Oni dalje razvijaju neke od problema otvorenih u
radu „Materna“. Prvi rad izložen je u vidu monolita, gotovo totemskih
ramjera, koji nema simboličkog znakovlja. S jedne strane imamo strogu
apstrakciju forme, kojoj se suprotstavlja beskonačna strpljivost
„upredanja“ žice. Jasno se dakle hladni racij suprotstavlja čudljivoj
vještini. U drugoj postavci svjetlosti se pridružuje pokret, da bi
završni rad bio postavljen u suprotnosti s geometrijskom
predvidljivošću. Iz mraka izvire autoportret, satkan od bijele čipke
koji se više referira na umjetničko djelo Nele Hasanbegović nego na njen
lik.
Radovi iz ovogodišnje produkcije, donose tri različita
umjetnička izraza od klasičnih skulptorskih formi „Ropstvo“, neonskih
„citata“ saretro prizvucima „Kancer na zdravom tikvu etnije“, do
video-ambijentalne umjetnosti u radu „Priča o ribi“. Sadržajno svaki od
ova tri rada ima u sebi autobiografsko polazište. Gotovo bi smo ih mogli
svesti na tri različita životna perioda, djetinstvo, adolescencija i
zrelost. I ovi radovi referiraju se na vrlo lična iskustva, koja se
poput laboratorijskih pokusa izmaklih kontroli transformiraju u
mutantske vrste ili u ovom slučaju u neizlječive traume. Istovremeno,
teme koje se ovdje izbacuju u prvi plan imaju puno šire domete od ličnih
iskustava, oni su stvarni problemi društva, koje je umjetnica i sama
proživjela. Autorski rad Nele Hasanbegović proteže se u rasponu od
neophodnosti da se reagira na „bolesti“ društva, kao što su česti
negativni konteksti u koje se stavljaju mješoviti brakovi, a o čemu
govori rad „Kancer na zdravom tikvu etnije“, do nemogućnosti da se
problemu suprotstavi i da se on konačno riješi. Tako u radu „Ropstvo“ po
drugi put imamo autoportret umjetnice, ali za razliku od prozračnog,
svjetlom okupanog čipkastog lika, gotovo nestvarnog i transcedentnog,
sada se susrećemo sa cijelom figurom koja uprkos masi, volumenu i
sizifovskoj upornosti ne uspijeva da zbaci okove, da se pomjeri, da
promijeni svijet. Rad je to kojeg također možemo čitati dvoznačno kao
duhovni otpor ili kao otpor duha. „Priča o ribi“ se u izvjesnoj mjeri
distancira od ostalih radova i govori o gorkom iskustvu djetinstva. U
magličastom dimu, pomalo izblijedjela sjećanja na rat, glad, obitelj. I
ista ona bjelina što je u svim ostalim radovima naglašavala suštinu,
odvajajući svjetlo od tame, u ovom radu bjelina magličastog dima prijeti
da sjećanje pretvori u zaborav, svjetlost u tamu.Od cjelovitog rada
ostaje poput fragmenata tek zvuk davno zaboravljene melodije.
„Govor
bjeline“ Nele Hasanbegović ne govori nam s puno riječi, ali otvara
mnoga pitanja i upućuje na različite stupnjevetumačenja. On rijetko nudi
željene odgovore, ali ne prihvata niti letargiju kao rješenje.
Svjetlost koja zrači iz ove izložbe ne samo da izravno kazuje na
probleme društva, nego nam jasno stavlja do znanja u kakvom se nalazimo
mraku. (Ivana Udovičić) |
