Mirza Redžepagić uoči koncerta u Sarajevu: Flamenko i sevdah imaju više zajedničkog nego što mislimo

Flamenko je muzika koju je teško objasniti riječima. U njoj su ritam, tijelo, glas, gitara, tišina i ono nešto što se dogodi tek kada muzika izađe iz nota i postane trenutak. Za gitaristu i kompozitora Mirzu Redžepagića, taj je svijet počeo mnogo prije nego što ga je mogao imenovati, uz ploče Paca de Lucíje koje je slušao kao dijete, a kasnije kroz godine učenja i života s flamenkom u Granadi, Madridu i Valenciji.

Danas Redžepagić taj svijet dovodi u razgovor s drugačijim muzičkim jezikom. Nakon šest mjeseci rada na aranžmanima, flamenko gitara susreće se s gudačkim kvartetom, ali ne kao solist i pratnja, već kao ravnopravni prostor za eksperiment. U tim aranžmanima gudači preuzimaju ritmičke, melodijske i harmonijske uloge, a poznate kompozicije dobijaju novi zvuk.

Prvi koncert ovog projekta održan je u Srebrenici, a nakon Mostara, Redžepagić i gudački kvartet nastupaju 12. oktobra u Sarajevu, u SARTR-u, te 13. oktobra u Kaknju. Razgovarali smo o tome šta se dogodi kada se flamenko susretne s klasičnim gudačkim instrumentima, o slobodi koju donosi stvaranje repertoara koji gotovo da ne postoji, ali i o vezama između Andaluzije i Balkana, flamenka i sevdaha, te o muzici koja neke stvari može reći i bez objašnjenja. 

Trending

Potvrđena optužnica protiv bivšeg direktora autocesta FBiH Elmedina Volodera i ostalih

Ljubav nije isto što i znanje

Radiosarajevo.ba: Kada ste prvi put čuli flamenko, jeste li odmah znali da je to muzika kojom se želite baviti ili je do tog osjećaja trebalo malo "kopanja"?

Redžepagić: Flamenko se kod nas u kući slušao prije nego što sam znao šta je to. Slušale su se ploče Paca de Lucíje, a ja sam ih kao dijete upijao bez ikakvog razumijevanja, nekako cijelim tijelom. Tako da za zaljubljivanje nije trebalo nikakvo kopanje, to se desilo odmah. Istraživanje flamenka je došlo kasnije, kad sam shvatio da ljubav nije isto što i znanje. Do znanja se stiže godinama rada i taj dio još uvijek traje.

Radiosarajevo.ba: Flamenko je muzika koja gotovo fizički traži pokret, ritam, tijelo. Šta se dogodi kada taj svijet stavite u razgovor s gudačkim kvartetom, instrumentima koje često doživljavamo kao mnogo "disciplinovanije"?

Redžepagić: Mislim da je ta "disciplinovanost" vrsta predrasude koju imamo o klasičnim muzičarima nego istina o njima. Na probama je bilo lijepo gledati kako cure iz kvarteta otkrivaju druge načine interpretacije muzike drugačije od klasike. Flamenko od tebe ne traži da zaboraviš disciplinu. Traži samo da je preseliš s papira u tijelo i one su to savršeno prihvatile već nakon pprvih par proba.

Radiosarajevo.ba: Rekli ste da niste željeli da gudački kvartet bude pratnja gitari, nego da i gudači postanu perkusija. Koliko je teško ubijediti klasično obrazovanog muzičara da na trenutak zaboravi ono što je naučio?

Redžepagić: Moram malo ispraviti tu formulaciju, jer "perkusija" je preusko rečeno. U flamenku imate cijeli ansambl: ples, palmas (ritmično pljeskanje rukama), glas, melodijske i harmonske instrumente. U ovim aranžmanima kvartet preuzima sve te funkcije, od plesa do palmasa i harmonije. Vjerujem da u gudački kvartet stane boja i raspon cijelog orkestra, samo ga treba pustiti.

Što se ubjeđivanja tiče, ono nije bilo potrebno. Tamara Arsovski, Alma Dizdar, Aida Deljkić i Belma Alić bile su radoznale od prve probe i brzo su uhvatile duh kompozicija. Puno smo eksperimentisali zajedno, tražeći zvuk koji najbolje odgovara atmosferi svake kompozicije. A i nije stvar u tome da se nešto zaboravi. Ja sam također klasično školovan i znam da se to što si naučio ne zaboravlja, jer i ne treba. To znanje sa treba preoblikovati i dopuniti.

Radiosarajevo.ba: Postoji li trenutak na koncertu kada više ne biste mogli reći "ovo je flamenko", a "ovo je klasična muzika"? Drugim riječima, kada za Vas počinje ona treća, nova muzika?

Redžepagić: Iskreno, tu granicu nikad nisam previše tražio. Sve je to muzika. Jednu od kompozicija sa repertoara, Ruzafa, sam komponovao na gitari, svirana je i snimana u formatu sastava sa bubnjevima, klavirom, bas gitarom i saksofonom. Isto važi za komade Paca de Lucíje i Sabicasa, koji su nastali na gitari i postali dio historije flamenka u svom izvornom obliku. Kad ih stavite pred kvartet, to više nisu iste kompozicije, a opet jesu. Ne znam da li je to flamenko ili klasika, a na kraju nije ni bitno. Publika koja sluša koncert će osjetiti najbolje da li je kompozicija dobra ili ne.

Radiosarajevo.ba: Kažete da repertoar za flamenko gitaru i gudački kvartet gotovo da ne postoji. Je li to za umjetnika veći problem ili veća sloboda? Šest mjeseci ste radili na aranžmanima. Koliko se ono što ste zamislili prije prve probe razlikovalo od onoga što je na kraju zaista nastalo?

Redžepagić: Sloboda, definitivno, ali sloboda s odgovornošću. Kad nemaš repertoar koji te čeka, nemaš ni s čim da se porediš. Ali nemaš se ni iza čega sakriti. Sve odluke su tvoje.

Razlika između zamisli i rezultata na kraju i nije bila velika, jer sam većinu stvari unaprijed isplanirao u notnom programu. Taj program je, nažalost, samo kompjuterski program i nikad ne kaže da se nešto ne može odsvirati. Neke izvođačke tehnike na gudačkim instrumentima koje sam zamislio jednostavno nisu radile, a to se pokazalo tek kad smo sjeli i zajedno ih čuli. Onda smo tražili alternativu, nekad udarac drvenim dijelom gudala, nekad pizzicato. Note su uglavnom ostale iste, ali promijenilo se kako ih sviramo.

Pustiti kompoziciju da ode negdje drugo

Radiosarajevo.ba: Postoje li trenuci kada Vas muzičari s kojima radite "natjeraju" da promijenite vlastitu ideju? I jeste li spremni pustiti pjesmu da ode negdje gdje je niste prvobitno zamislili?

Redžepagić: Da i to je dio rada koji najviše volim. Najbolji trenutak na probi je kad neko ponudi nešto bolje od onoga što sam donio, jer tada naučim nešto novo. Na probu dođeš s idejom, a ne s presudom. Pustiti kompoziciju da ode negdje drugo nije nikakav gubitak kontrole jer forma ostaje, a unutar nje se stvari mijenjaju i daju joj novi zvuk. To je uvijek zabavno.

Radiosarajevo.ba: Vi ste flamenko učili u Granadi i Madridu, a magistrirali u Valenciji. Nakon toliko godina provedenih u svijetu te muzike, šta ste shvatili da flamenko ima zajedničko s Bosnom i Hercegovinom, a da možda na početku niste primjećivali i postoji li nešto iz bh. muzičke tradicije što biste danas mogli zamisliti u flamenko jeziku?

Redžepagić: Postoji jako puno sličnih elemenata. Ima melodijskih pokreta, koji dolaze iz orijentalnog makama i zvuče gotovo isto u flamenku i u sevdalinci. Kada to osvijestite, više ne možete prestati da to čujete. Drugo je ono što nam je zajedničko izvana. I Andaluzija i Balkan stoljećima su bili,i dalje su, nečiji egzotični jug, razglednica na koju se gleda "sa sjevera". Treće je što obje vrste muzike nastaju na rubu Evrope, kod ljudi koji su pamćenje češće čuvali u pjesmi nego u knjigama.

A, šta bih iz naše tradicije mogao zamisliti u flamenko jeziku? Prvo, romsku muziku Balkana. Gitanosi (španski Romi) su čuvari flamenka u Španiji, a naši Romi su im, na kraju krajeva, rođaci. Tu postoji veza koju još nismo pošteno ni počeli istraživati muzički. I sevdah, naravno. Ali to ne bi smjelo biti tek puko kalemljenje sevdalinke na flamenko ritam jer "ovo dobro zvuči". Mora proizaći iznutra, ili ga ne treba raditi.

Radiosarajevo.ba: Prvi koncert bio je u Srebrenici. Kako je izgledalo svirati ovaj repertoar upravo tamo? Ne pitam šta ste "željeli poručiti" koncertom, nego šta ste Vi lično ponijeli iz tog susreta s publikom.

Redžepagić: U Srebrenici je bilo kao na većini koncerata u manjim mjestima. Ljudi dođu jer to žele, ne zato što treba biti viđen, i to se osjeti u sali. Svjesni smo gdje smo svirali i šta to mjesto nosi, ali ljudi tamo nisu došli da budu nečija tema, došli su na koncert. Bila je tišina, ona dobra, puna pažnje. Tu smo prvi put ove aranžmane svirali pred publikom i kad ljudi tako slušaju, i mi sviramo drugačije, smirenije i sigurnije. To sam ponio: osjećaj da ova muzika radi i bez objašnjenja.

Najvažnija je prisutnost

Radiosarajevo.ba: Je li Vas flamenko promijenio kao muzičara ili kao čovjeka i postoji li nešto što ste naučili od flamenka, a što nema nikakve veze s muzikom?

Redžepagić: Flamenko me je naučio da znanje dolazi radom, godinama i tijelom, a ne "krvlju" kako se to romantično voli pričati. To me učinilo strpljivijim i, nadam se, skromnijim. Ipak, najvažnije što sam naučio nema veze samo s muzikom, a to je prisutnost. Flamenko ne prašta kad glava nije tu gdje su ruke, a to vam obično pokaže pred punom salom. Danas pokušavam tako i živjeti, biti tu gdje jesam. Ne uspijevam uvijek, ali bar znam kad nisam tu.

Radiosarajevo.ba: Kada biste morali objasniti nekome ko nikada nije čuo flamenko zašto bi ga trebalo poslušati uživo, bez ijedne muzičke stručne riječi, šta biste mu rekli?

Redžepagić: Pitao bih ga da li je ikad bio u prostoriji dok neko uživo pjeva sevdalinku, kako treba, iz blizine. Ako jeste, zna o čemu pričam. Osjećaj je vrlo sličan, a sve je pitanje trenutka. Taj trenutak se nekad desi, nekad ne, i to se ne može isplanirati. Zato i postoje koncerti jer snimak čuva samo ono što se desilo, a ne ono što se moglo desiti. Ko želi provjeriti, sviramo u Sarajevu 12. oktobra, u SARTR-u, i u Kaknju 13. oktobra.