Milomir Kovačević: Portreti pisaca iz opkoljenog Sarajeva

Čovjekova potreba da zaustavi vrijeme ili da na neki način upravlja njime je prirodna, skoro fiziološka stvar, ali još nikome nije uspjelo, niti da zaustavi taj beskrajni pojam, niti da ga konzervira. Ma šta činili da vratimo dane kad smo bili mlađi, zdraviji, ljepši i, vjerovatno, inteligentniji – neće nam uspjeti, jer kako kaže narodna pjesma: vrijeme gradi kule niz Kotare, vrijeme gradi vrijeme razgrađuje. Kako se narodna epika – osim u rijetkim slučajevima -  nije baš pokazala kao uspješno sredstvo za smirivanje strasti u ovdašnjim narodima, bilo je očigledno da izvor inspiracije za ublažavanje zla koje je poklopilo Sarajevo na kraju prošloga stoljeća, trebalo potražiti negdje drugdje. Recimo, u poeziji i prozi.

Koje treba da stanuju u duši pisaca. E sad, kako su to  - i književno stvaralaštvo i duša – vrlo zaguljene i do kraja neobjašnjive stvari, ne treba ni pokušavati dokučiti šta je, što se ono veli, pisac htio da kaže.  To vrlo često ne znaju ni pisci sami,. Ali, reklo bi se, ima ko zna.  U ovom slučaju je to – fotograf. Jer, osnovna vrijednost fotografija koje gledate, portreta pisaca iz opkoljenog Sarajeva je neka elegancija u beznađu. U kojoj dosta onih koji su snimljeni izgledaju kao da su pripremani za studijsko slikanje, da iza većine fotografija stoji tim koji je pažljivo odabirao imidž i naglašavao glavne osobine svakog pisca i njegovog ili njezinog djela. Koje će se kasnije, kad prođu opsada, rat i kad dođu neka druga vremena pokazati i kao glavne osobine onih koji su se tada našli pred objektivom.

No, nije bilo tako: iza objektiva je “samo” bio veliki duh, i nastala je ona vrsta materijala koju sasvim slobodno možemo nazvati izvanvremenskim. Jedan takav putnik Orson Welles rekao je da je film, zapravo, tada kad pjesnik stoji iza objektiva. I, šta su ove fotografije? Upravo to: djelo posvećenika koji je, da se opet malo uvalimo u narodnu epiku, bio kadar stići i postojati.  Dobro, nekad i uteći, ali nije vrijeme da se o prigodnu trenutku o tome govori i piše. I snimiti neke od fotografija koje svjedoče, pričaju, podsjećaju, rastužuju, nasmijavaju.

Sve ono što umjetnost može i treba, i to u onim najtežim trenucima kad okolnosti ogole stvarnost. I kad je život, na neki način, najviše najbliži onoj, u osnovi, banalnoj logici preživljavanja svakog dana.

Ako nas povijest ako nas ičemu uči, onda možemo reći da su one najuzvišenije stvari ljudskog duha često vrlo blizu najnižih ljudskih poriva. Povijest umjetnosti još i više. Veliki događaji rađaju velika djela, neka od njih pamtimo više i bolje preko umjetničkih interpretacija, nego ono što se stvarno desilo. Tako bi moglo biti i sa nekim ratnim slikama: osobno, bio sam skoro zaboravio kako su izgledali neki moji prijatelji ili ljudi koje sam volio. I pred mojim očima, u ovim godinama sve je više fotografija onih koji nisu s nama: fotografija u kojoj Dario Džamonja, Mustafa  Đulizarević i Abdulah Sidran idu ulicom na trenutak vraća vrijeme za koje naivno mislimo da je bilo bolje, jer smo svi mi bili bolji u njemu. 

S druge strane, slika Feride Duraković koja uzdignute glave uzbrdo nosi vodu, kao da “drži” kontinuitet čitava njezina života.

Sve te ljude s fotografija - od kojih su neki zamišljeni, neki nose vodu, neki idu u posjetu borcima na liniju i kasnije s njima jedu pitu, neki ozbiljno poziraju, neki pak imaju dozu humora na svoj račun, a neki izgledaju kao da gledaju u prazninu – možemo gledati i kao dio fotografskog imaginarija Milomira Kovačevića. Zbog njegovog majstorstva, jer ko je na taj način uopće mogao prisustvovati svim tim scenama i zabilježiti ih, ali i zbog toga što nam se vrijeme, kako kaže naslov romana Mirka Kovača, udaljava i s ove je tačke skoro nemoguće prosuditi šta je doista bilo, a šta su naša sjećanja.

Život je često ciničan. I ponekad, kao recimo u ovom slučaju, namjesti da neko ko nije bio ratu, niti je na ovim fotkama, pokušava razjasniti svoju radost njihovog gledanja i prepoznavanja ljudi. Ima u tome i neke pravde: jer poslijeratno je Sarajevo u dobroj mjeri zgazilo one principe za koje se ratno borilo, barem u početku. Kao što smo svi mi drugačiji i kako već sutra možemo postati ono što smo jučer prezirali.  

Pojedini ljudi, baš kao u pjesmama, vremenom postanu ogledala, neki poput starih kuća, postanu ruševine, neki nestanu, neke zaboravimo. A neke zauvijek volimo. Kao što volimo ove portrete Milomira Kovačevića. Koji nam pokazuju ne samo kakvi smo bili, nego kakvi smo mogli biti i kako ćemo usporediti sebe s onima s ovih fotografija.

Skoro svaka takva usporedba ići će na štetu onih koji su na njima, a bit će u korist  fotografija koje gledamo. Jer, samo je nekima i nečemu dano da nas podsjećaju. Čak i kad ta sjećanja nisu (samo) naša. Zato ove fotografije imaju ljudsku, dokumentarnu i muzeološku vrijednost.

I zato su tu. S nama. I u nama.