Mehmedinovićev Sarajevo Blues objavljen u Španiji: Šamar svima koji nisu dovoljno glasno rekli dosta

U izdanju "Deleste Ediciones", ugledne španske izdavačke kuće specijalizirane za savremenu književnost, esejistiku i umjetničke publikacije, ovih dana objavljen je Sarajevo Blues, kultna knjiga našeg Semezdina Mehmedinovića.

Po mnogima, "najbolji i najtačniji podsjetnik na opsadu Sarajeva", na španski jezik preveo je istaknuti pisac i prevoditelj Marc Casals, koji je u svojim javnim nastupima često isticao da voli prevoditi Mehmedinovića.

Na naslovnici španskog izdanja istaknuta je dojmljiva fotografija još jednog našeg velikana, Milomira Kovačevića - Strašnog.

Trending

Tragičan kraj potrage u Sarajevu: Pronađeno tijelo starijeg muškarca za kojim se tragalo

Veliki uspjeh

Prijevod Sarajevo Bluesa dolazi nakon velikog uspjeha knjige Diarios del olvido ili Dnevnik zaborava (Deleste, 2024), kod nas objavljene pod naslovom Me'med, crvena bandana i pahuljica, a koja je doživjela veliki uspjeh u Sjedinjenim Američkim Državama.

Španski izdavač podsjeća da je Sarajevo Blues objavljen prije tačno 30 godina, te da je ovo djelo postalo simbol otpora i ljepote, te da je hvaljeno od velikana poput Susan Sontag i Paula Austera.

31.12.25. 08:29

Kulturni događaji godine | Semezdin Mehmedinović: Sarajevo ima nešto što se često podcjenjuje

"Autor bilježi svakodnevni život pod bombama i mecima, iz intimne i suzdržane perspektive. Riječ je o tekstu koji je istovremeno sirov i suptilan, pretvarajući ratne prizore i geste strašne svakodnevice u melanholičan i postojan pjev — pravi sarajevski blues", navodi španski izdavač.

Ovim povodom Gema Monlleo, španska književna kritičarka, esejistica i autorica iz Barcelone, napisala je divan prikaz za Revista Detour, španski književni magazin koji se fokusira na savremenu književnost, film, filozofiju i kulturnu kritiku.

Dijelove ove recenzije prenosimo čitateljima portala Radiosarajevo.ba:

"Neke knjige nikada nisu trebale biti napisane, ili barem ne kao svjedočanstvo, nego kao fikcija. Sarajevo Blues je jedna od njih. Između aprila 1992. i februara 1996, tokom 1.430 dana opsade Sarajeva u ratu u Bosni (najduža opsada jednog grada u historiji modernog ratovanja: 11.541 mrtvih, 50.000 ranjenih, 329 granata dnevno na grad), Semezdin Mehmedinović napisao je tekstove sabrane u ovoj knjizi", navodi autorica.

To su, podsjeća, tekstovi (fragmenti, mikroeseji, pjesme) koji spajaju svjedočenje i otpor, političko-društveno-moralni kataklizam i ličnu snagu; tekstovi trag–pukotina–brazda–ožiljak koji oslikavaju grad raspolovljen na dva dijela i njegove stanovnike jednako rastrgnute, nad kojima se nadvijaju gavranovi snajperskih nišana ("Rat je mitsko vrijeme. Svijet se polarizira i pozicije postaju jasne. Sve je jasno kao u univerzumu djetinjstva.").

"Pišem nevoljko o vlastitom gubitku"

"Dok čitam Sarajevo Blues, prisjećam se knjige Dnevnici zaborava, prvog Mehmedinovićevog djela koje sam čitala, i sada mnogo bolje razumijem ono što je tamo zapisano. Pisac koji je 25 godina živio u Sjedinjenim Američkim Državama i pisao o svojoj bolesti, hipohondriji i ponovnom uspostavljanju odnosa sa sinom, zapravo je 'sin' ne samo autora Sarajevo Bluesa, nego prije svega čovjeka koji je proživio, patio i izdržao opsadu grada", navodi autorica.

Autorica dalje u Sarajevo Bluesu najviše ističe Mehmedinovićev ton: odmjerenost i distanca u bijesu, strahu i boli, te naročito lucidnost vlastite nemoći ("i strah od smrti zimi / dok se odjeća njiše na žici / i puckaju ukočena rebra / potkošulje").

"Fragmenti, stihovi, nedatirani dnevnik – kartografija zime ("snijeg će prekriti grad, kao što je rat prekrio vrijeme"), smrti, pucnjeva, kratera, solidarnosti i stalnog kolebanja između nade i beznađa. Tekstovi kao izlaz ("pišem nevoljko o vlastitom gubitku, ali iz duboke unutrašnje potrebe") i kao sidro spasa – ponekad doslovno, na barikadama ili zazidanim prozorima ("kad padne kasetna bomba, knjige su poput mreže koja zaustavlja gelere")", ističe autorica.

Tekstovi u kojima ne odjekuju samo motorne pile s planina nego i nebo koje ne odgovara ni na čije molitve ("i još mnogo slika obilježenih ludilom / ako ih posmatra pogled odozgo").

"To su tekstovi bez metafora, ogoljeni do krajnje preciznosti ("Razgovaramo. Odjednom granata pada blizu i osoba koja je govorila, prekinuta na pola rečenice, kaže: 'Eto vidiš.' Kao da eksplozija potvrđuje njene misli"), ali u kojima humor – crni, precizan ili apsurdan – ipak opstaje ("ko je pogledao smrti u oči / može se malo našaliti s njom"). Rat koji Mehmedinović prikazuje nije front, nego rat civila: gladnih, promrzlih, usamljenih ("Prelazim jezikom preko zuba i osjetim ženski karmin. Niko ne plače. Šutim. Mačka preskače sjenu minareta"). Grad i ljudi su podjednako slomljeni, postoje kao sjenke u 'četvrtoj dimenziji', gradeći veze koje su istovremeno snažne i rasute ("jedinstvo vremena je razbijeno")", ističe se.

Svi oni koji su rat gledali na televiziji

Hiperrealizam knjige ponekad djeluje kao nadrealizam – ali to je samo svijest pisca koji bilježi raspad svijeta ("živimo u prostoru preopterećenom historijom").

"Pogled u užas – s ulice, kroz prozor, iz automobila, iz doma, iz razorene biblioteke ili kroz maglu. Mehmedinović ne izbjegava ni pogled na 'drugog': nekadašnjeg prijatelja, neprijatelja, vojnika koji potpisuje granatu, zapadnog novinara ili intelektualca koji šuti. Uz tekstove stoje crno-bijele fotografije Milomira Kovačevića. Njihova ljepota je gotovo oksimoron u odnosu na sadržaj knjige. Likovi – živi ili mrtvi – zadržavaju dostojanstvo među ruševinama, praznim ulicama i razbijenim izlozima ("gavran je sletio na moj sto / i rekao ljudskim glasom: / 17. maja u Sarajevu / trešnje će biti zrele / čuo sam / i čekam")", navodi autorica, te zaključuje:

"Sarajevo Blues je čisti književni aktivizam – šamar sjećanja svima koji su rat gledali na televiziji i možda nisu dovoljno glasno rekli 'dosta'. Mehmedinović u razgovoru s Marcom Casalsom podsjeća da je Sarajevo 'imalo simpatiju svijeta, ali neprijateljstvo političara', i u toj rečenici leži i naša zajednička odgovornost. Fragmentarna poput samog grada, knjiga je kolaž ruševine i opstanka, adrenalina i odlučnosti da se živi, jeze i pamćenja. Ona je i optužnica protiv nasilja i pohvala umjetnosti kao prostora otpora".

Autorca završavam ovu recenziju stihovima koji su je, kako je navela, najviše potresli:

Sarajevo

Jednom sam napisao

da svaka pjesma o Sarajevu

mora mirisati na onaj papir

u koji su trgovci nekad umotavali narandže.

S otisnutom linijom na šuškavom papiru,

s prolaznikom koji hoda po toj liniji

i naboranim minaretima.

Sada je grad natečen, razgrađen.

Sarajevo liči na postmodernu umjetničku instalaciju

fantastičnih razmjera.

Ima toliko patnje, toliko jeftinih emocija,

ali niko ne plače.

Smrt je opća, i vulgarnost također.

Ništa više nije važno.

Kraj svijeta počinje običnim gestom:

pokretom ruke

mladića u vojnoj uniformi

koji ubere ružu i odnese je.

Nikada mu neće postati jasno

da branje ruže ima smisla

samo ako je namijenjena nekome.