Magnificat: O religiji, ženi i ropstvu

Piše: Mirela Laković za Radiosarajevo.ba 

U sklopu Internacionalnog festivala Mess, u nedjelju je na sceni SARTR-u prikazan jedistven muzičko-teatarski performans u izvedbi horskog ansambla iz Poljske, kojeg čini 25 žena različitih starosnih dobi, fizionomija, možda i zanimanja, a sve okupljene oko jedne teme – Crkve i Svete Marije, odnosno, religijskih postulata i obreda koje i sami tradicionalno sprovodimo i kojima se povinujemo, uvjereni da smo slobodni, neovisni ili da, možda, uopće ne vjerujemo u Boga.

Redateljica i dirigentica ovog ansambla Marta Gornicka tematizira odricanje od tjelesnih zadovoljstava i požuda, sve u ime Djevice Marije, Oca, Sina i Svetoga duha. U njenoj zemlji, Poljskoj, to odricanje najčešće dolazi bez propitivanja i dilema, već kao pokorno prihvatanje zadate ispravne stvarnosti!

„Žena treba postati majka ili zadržati svoju individualnost. Ne dovodite u pitanje Crkvu i Majku“, grmili su zvonki ženski glasovi, dok su im se tijela bezizražajno klatila kao kod marioneta.

Ovaj libreto angažiran oko svete ikone ženstvenosti i njenog odraza u našoj stvarnosti, pohvalan je primjer čiste, jedinstvene i nepatvorene teatarske forme u kojoj dobro uigrani glumci svojim tijelima kao jedinim alatom pričaju veliku civilizacijsku priču. Najprije šapućućim, pa sikčućim, a potom vrištećim napjevima odlomaka iz Biblije, te tekstovima Mikiewitza, Elfride Jelenik i Euripida, ove žene nas mudro upozoravaju, kao mitski hor staraca, a onda ismijavaju i izazivaju, jer smo u vlasništvu zajednice, robovi sistema, lutke, marionete, roboti, objekti na daljinske upravljače.

Religijski obredi koje upražnjavamo svojom voljom ili voljom svoje zajednice opjevani su iz perspektive same naše podsvijesti koja kao da nas bocka i tjera da konačno priznamo svome egu koliko, zapravo, nije slobodan, jedinstven i svoj.

"Gdje postoji moć, postoji i otpor"

Naoko jednostavan pozorišni komad, bez posebne scenografije, kostima, majstora svjetla ili tona,  samo uz dirigenticu, postavljen u običnoj teatrskoj „crnoj kutiji“, nije ni trebao ništa više osim gromoglasnih, izuzetno ekspresivnih horskih pjevačica, koje su nam ispričale jednu istorijsku priču koja još uvijek nije i neće biti završena.

A da su za pozorište potrebna samo dva čovjeka i jedna stolica, Brook je, definitivno, bio u pravu. Savršeni jedinstveni stroj – alat koji ne može zamijeniti ništa, a on može zamijenti sve – je upravo ljudsko tijelo, tijelo glumca, tijelo žene, koje bi, eto, trebalo biti samo u jednoj funkciji – reproduktivno, s ciljem produžavanja vrste.