MESS / Lukić: Nikad nećemo imati pozorište za sve, ali ne treba prestati raditi na tome

08. 10. 2017. u 10:02:00 Fena

Shares: 3

Na repertoaru prošlogodišnjeg Internacionalnog teatarskog festivala MESS izvedena je predstava Iza kulisa Biskvit zemlje, čija autorica i glumica Jessica Thom ima Touretteov sindrom, poremećaj zbog kojeg 16.000 puta dnevno ponovi riječ 'biskvit'. 

Ona je na tada upriličenom obraćanju medijima rekla da je odlučila izboriti se za mjesto u teatru nakon što su je tokom posjete pozorišnoj predstavi zamolili da napusti svoje mjesto da ne bi, zbog poremećaja koji ima, smetala ostalima. Umjesto da prestane ići u pozorište odlučila je da u pozorištu ostane "na mjestu s kojeg ne mogu da je sklone. Na sceni." Cilj joj je bio da ljudi počnu razmišljati o izgradnji inkluzivnijeg društva gdje će svima biti dostupno sve, bez ograničenja, stigmi, neshvaćenosti i odbacivanja.

Ove godine Festival MESS okreće se upravo njima - ljudima koji su nevidljivi u pozorištu.

A na ideju ovogodišnjeg festivalskog izdanja koje je posvećeno različitostima upućuje i knjiga Darka Lukića Uvod u primijenjeno kazalište s podnaslovom Čije je kazalište?

On u pogovoru navodi da mu je cilj bio ukazati na "nevidljive publike" i "nevidljive izvođačice/izvođače" o kojima najčešće ne razmišljaju ni kazališta, ni mediji, ni teoretičari, ni akademska zajednica, ponajprije zato što su "nevidljivi".

"Postavljajući pitanje Čije je kazalište? želio sam potaknuti razmišljanje o tome koliko ekskluzivno ili inkluzivno razmišljamo o javno finansiranom, javnom kazalištu, koliko u ta razmišljanja, koga i zašto uključujemo, a koliko, koga i zašto, pak, nehotice ili namjerno, svjesno ili nesvjesno, ipak isključujemo. Želio sam ukazati na prevladavajuće monokulturalno poimanje kazališta koje raznovrsne i brojne skupine i pojedince ostavlja u području 'nevidljivosti'", kazao je Lukić.

Govoreći o tome čije je zaista kazalište, koja je to nevidljiva publika i nevidljivi izvođači, kaže da iako postoje vrlo ukorijenjene idealizirane predrasude da je teatar  umjetnost koja se obraća svima, analize pokazuju, nažalost, da ono uvijek pripada takozvanoj vladajućoj većini.

"Zašto kažem takozvanoj? Pa zato što je riječ o samoproglašenoj, hegemonijski postavljenoj, ideološki nametnutoj većini privilegiranih i povlaštenih, navodnoj većini koja nema veze s brojčanom većinom nego isključivo s pozicijama moći i ideološkog monopola. Kad biste zbrojili sve takozvane manjine, sve osobe s invaliditetom, osobe s hroničnim bolestima, žene, sve rasne, etničke, rodne i vjerske manjine, osobe u zatvorima, stare i nemoćne, sve siromašne i neobrazovane, djecu ispod 16 godina, dobili biste u brojevima jednu apsolutnu većinu. Ali njima ipak ne pripadaju crveni tepisi glamuroznih kulturnih programa, na njih se ne računa čak ni kao na moguće publike, a kamoli kao na izvođače", dodao  je.

Nada se da je ovom knjigom potaknuo zanimanje za nevidljive. Nakon promocija u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Beogradu, Sarajevu, sve na mjestima kulture, festivalskim ili umjetničkim, održanih predavanja u raznim zemljama gdje je predstavio rezultate istraživanja, primijetio je za tu temu ozbiljan interes pedagoga, obrazovnih ustanova, profesionalaca pa i medija.

"To mi je drago jer me ohrabruje i daje mi povjerenje da pet godina istraživanja nije bilo uzaludan posao. Osim toga, cijeli program ovogodišnjeg festivala MESS hrabro se upušta u scensko i izvedbeno suočavanje s različitostima, što je sjajno i na čemu im treba čestitati s najvećim poštovanjem", mišljenja je Lukić.

Govoreći o inkluzivnom teatru, teatru koji otvara svoj prostor i za one što ih nazivamo drukčijima, Lukić kaže da je u našim krajevima uglavnom riječ o entuzijazmu pojedinaca, umjetnica i umjetnika, pedagoga, udruga, nevladinog sektora i obrazovnih ustanova, dok institucionalizirana briga, ako je ima, počinje i završava uglavnom tamo gdje je "prisili" neka inicijativa iz EU ili UN-a.

"Srećom tog entuzijazma u društvu ima, te svijesti ima, te ljudskosti i hrabrosti i solidarnosti ima. Ali daleko smo mi od Skandinavije, Nizozemske, Njemačke, Velike Britanije, Australije ili Kanade gdje je mainstream nezamisliv bez inkluzije, gdje nacionalni teatri i glavni festivali imaju strateške planove postizanja rasne, kulturne, rodne, tjelesne i svake druge ravnopravnosti, uključivosti i uključenosti, i gdje uz civilni sektor razna ministarstva imaju čitave uprave koje se time bave", ocijenio je.

Darko Lukić je godinama prisutan u teatarskom svijetu Bosne i Hercegovine i Hrvatske te  govoreći o teatru nekad i sad kaže da je nezahvalno govoriti o "boljoj prošlosti", isto kao i o "svijetloj budućnosti", te da je drugačije, različito.

"Ponekad mislim da je nekad sve bilo lakše, da je bilo više novaca, više podrške i razumijevanja…Ali kako kao profesor radim s novim generacijama, jako sam optimističan. Stalno dolaze neke generacije divnih mladih ljudi koji imaju ideja, volje, snage...", smatra.

A kada je riječ o budućnosti savremenog teatra ističe da ni najgore kataklizme, ni najstrašnije nevolje, ni najcrnje diktature nikad i nigdje nisu ugasile ni ugušile teatar ni njegove umjetnice i umjetnike. Kako kaže, danas smo, nažalost, diljem istočne Europe, ali i šire, sve češće suočeni s uskraćivanjem potpore ili s vrlo grubim opstrukcijama, otvorenim cenzorskim ambicijama pa čak i fizičkim nasiljem prema teatru i njegovim umjetnicama i umjetnicima.

"Svjedočimo tako raznovrsnim oblicima pritisaka za koje smo naivno vjerovali da su davno ostali u ropotarnici povijesti. Ali zapravo i jesu. To što neke politike povremeno, u nedostatku ideja, vizija i sposobnosti da se nose sa suvremenošću, krenu marljivošću kanalizacijskih štakora prekopavati po historijskim smetljištima, ništa ne mijenja u činjenici da je ipak riječ samo o smetljištima", istaknuo je.

Pitanje koje se otvara čitajući knjigu Darka Lukića Uvod u primijenjeno kazalište jeste i kada ćemo imati kazalište za sve, na koje on jednostavno odgovara "nikad" jer otpori finansiranju projekata koji se ne mogu pouzdano evaluirati i dati uvjerljive odgovore na vulgarno i neizbježno pitanje "na što je potrošen proračunski novac" posve su razumljivi i nerijetko ugrožavaju opstanak primijenjenoga kazališta.

"Posebno u sredinama nerazvijenih demokratskih standarda, manjkava osjećaja za prava drukčijih i općenito skromnih ekonomskih mogućnosti. Upravo, dakle, u onim sredinama koje zbog svojih demokratskih i kulturalnih deficita projekte primijenjenoga kazališta ponajviše trebaju. Ali nikad ne treba prestati na tome raditi", zaključio je Darko Lukić.

Darko Lukić redovni je profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Predaje i na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao je i na Karl-Franzens-Universität Graz, Austria, te gostovao i surađivao na brojnim sveučilištima u inozemstvu (Velika Britanija, SAD, Italija, Španjolska, Brazil, Argentina, Bugarska, Rumunjska, Poljska).

Doktorirao je iz nauke i umjetnosti – teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2005., magistrirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu 1990., i diplomirao komparativnu  književnost, filozofiju i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1985. Stručno se usavršavao na Tisch School of the Arts, New York University u New Yorku 1997. Kao Fulbrightov stipendist, zatim na European Academy for Culture and Management u Salzburgu 1995., te na Institute for Theater Anthropology, University of Copenhagen 1998.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA