Izložba fotografija 'Nesavršeni pucnji' švedskog antropologa Staffana Löfvinga

Povodom otvaranja, objavljujemo pismo posjetiteljima iz Sarajeva koje je uoči izložbe objavio autor: 

Bio sam ovdje tokom rata. Da li sam zaista bio? Iz Švedske u kojoj živim 1993. godine sam odputovao u Mostar i Ravno i u septembru 1994., u društvu prijateljice stigao u Sarajevo. Želio sam saznati više o životu u Bosni i Herzegovini za vrijeme nasilja. 

Tad smo oboje bili studenti antropologije, ali radili u novinarstvu. Ona se vratila sljedeće godine i na kraju napisala doktorsku disertaciju na temu identiteta u Sarajevu pod opsadom. Ja sam u procesu akademskog obrazovanja ‘napustio’ i Bosnu i Herzegovinu i fotografiranje. Otišao sam za Guatemalu a fotografiranje zamijenio etnografijom.

U Sarajevu sam jako osjetio da kamera otežava moju mogućnost da vidim, a i mogucnost da razumijemo. Postala je simbol nepremostive udaljenosti od ljudi koje sam sreo i koje sam htio upoznati. Etnografija ja bila bolji alat za mene, tako da sam nastavio da radim kao istraživač bez kamere. 

Prije nekoliko godina prijateljica iz Sarajeva me posjetila u Švedskoj i tražila da vidi moje stare fotografije. Nekoliko primjeraka koje sam imao i svi negativi ležali su na dnu jedne kutije, gdje su bili skriveni gotovo dvadeset godina. Rekao sam joj da ne očekuje mnogo, jer sam se sjećao osjećaja neuspjeha iz tog perioda. Na moje iznenađenje nije ih odbacila kao još jedan strani pogled na patnju u Sarajevu, nego je otkrila stvari koje su joj se činile novim. Način na koji su ljudi bili obučeni joj je govorio o vremenu prije rata i prije ‘Dejtona’, i o stvarima koje je bila zaboravila. Objasnila je da ovozemaljske, svakodnevne aktivnosti prikazane na mojim slikama nisu obično bile dio repertoara ratnih fotografija i stoga intrigantne. 

Bio sam zapanjen. Je li mozda vrijeme pretvorilo moju zaboravljenu arhivu od nećeg plitkog i otuđenog u nešto drugo, nešto što je relevantno drugima, možda čak i autentično? Šta bi se desilo, pitali smo se, ako bi se ove fotografije mogle vratiti u Sarajevo? Kako bi ih ljudi danas interpretirali? Koje uspomene bi izazvale i koje priče bi inspirisale? 

Naslov izložbe, Imperfect Shots, nije lako prevesti na bilo bosanski ili švedski. Na engleskom jeziku riječ ‘shot’ se koristi i za fotografiju i za pucanj. ‘Imperfekt’ izražava radnju ili stanje u prošlosti koja nije završena, nego je u toku. Također je nesavršena ili neadekvatna, suprotno od savršenog ‘perfekta’. 

Savršene, nagrađene ratne fotografije su često zatvorene u tom smislu da im je poruka jasna i namjerna. Savršena je zato što joj se malo ili ništa ne treba dodati. Izložba također čini analogiju s mecima i snajperskom vatrom. Savršeni pucanj donosi zatvaranje života i društvenih odnosa kroz ubijanje. Nesavršen pucanj, predlažem, promaši svoj cilj, i život ide dalje u nepredvidivim pravcima.

Jedna od slika (broj 19:22 u arhivi) je slika dječaka. Uslikao sam ga dok smo trčali kroz kišu metaka. Dječak je prestao trčati, sageo se i podigao jedan metak. Pokazao mi ga je u kameru i rekao mi da je još topao. Metak nije dostigao svoj cilj. Bio je nesavršen pucanj i dječak je preživio. Koliko znam on i dalje živi u Sarajevu i sad ima svoju djecu. Fotografija je također nesavršena. Mutna je i nastavlja govoriti svoje priče.

Dragi posjetitelji i posjetiteljice, molim vas, recite mi što vidite na ovim slikama, ili na šta mislite kada ih gledate.Pišite ovdje ili mi pošaljite e-mail. Možete pisati dugo ili kratko, na bosanskom ili engleskom jeziku! Slobodno mi objasnite ko ste, i ako ste zainteresirani za odgovor i nastavak dijaloga, uključite svoje kontakt podatke. Radujem se učiti više o ovom gradu i fotografiji iz vaših priča i refleksija. 

Puno hvala!

Staffan Löfving, vanredni profesor socijalne antropologije, Univerzitet u Stockholmu