Caligula: Ljudi umiru i nisu sretni

Ljudi umiru i nisu sretni
Piše: Aida Pilav

Albert Camus je napisao dramski tekst „Caligula“ 1938. godine kada je imao 25. godina. Ova dva faktografska podatka izuzetno su važna jer predstavljaju dvije paralele koje Camusov tekst dijalektički povezuju sa prostorom, vremenom i okolnostima koje mi živimo i u okviru kojih postavljamo ovaj tekst.

Drugi svjetski rat je, kako se kasnije pokazalo kroz filter objektivnog historijskog rakursa, bio prije svega poprište ideoloških sučeljavanja, a okosnicu ovog sukoba činile su različito interesno supostavljena stremljena ka slobodi, logici, moralnom konceptu, ideji, vjeri. Svjetski ustanak protiv diktature, koji je kasnije i sam iznjedrio novu diktaturu više je nego vjerovatno bio motiv i Camusu da napiše ovaj dramski tekst oslanjajući se na historijski primijer diktatora Caligule koji je u početku svoje vladavine bio poštovan i cijenjen kako što se danas cijene i poštuju još samo „starovi“ crvenog tepiha (kojim je prvi put u mitološkoj historiji prošetao Agamemnon, prije nego što će biti ubijen, u kadi).

Caligula, Hitler, Lenjin – diktatori su koji vladavinu počinju živom idejom o mjeri svih stvari, ljudi ubijeđeni da posjeduju tajnu formulu za Kamen mudraca, skončavaju kao tvorci koje ubijaju njihove kreacije.

Međutim, Camusa nije interesovao diktator – njega je interesovao čovjek; i ljudi, individua naspram mase, logika naspram kodeksa, istina naspram laži, smrt naspram života, ljubav koja je postala sinonimom za apsurd i vrijeme koje guta sve vrijednosti, emocije i istine pred sobom. O ovome nam progovara dvadesetpetogodišnji pisac koji piše u periodu svjetske krize vrijednosti, eksplozije besmisla nakon čega slijedi krvavo traganje za ponovnim smislom. Šta rade naši dvadesetpetogodišnjaci? Danas kada živimo diktaturu besmisla destruktivnijeg nego ikad, besmisla koji dezintegrira i sam apsurd, koji ne samo da predstavlja krizu svih ljudskih i duhovnih vrijednosti, već negira ljudskost do njene same srži i primorava nas da se vratimo animalnim obrascima ponašanja – zašto šutimo?

Camus daje sliku diktatora koji se bori za humane vrijednosti – nemoguće („da ljudi ne umiru i da budu sretni“) nehumanim sredstvima, ili preciznije rečeno logikom, koja nije uvijek na strani čovjeka. Postavljajući ovaj dramski tekst, želimo Caligulinom logikom progovoriti o ovom besmislu i jadu u kojem živimo, kroz jeftinu zabavu – što je danas postala teatarska umjetnost – želimo vam predstaviti sliku naše ovovremene „vlastele“, „intelektualne elite“, „revolucionara“.

Sreća je da na sceni postoji Caligula koji će ih barem na kratko osvijestiti u njihovom vlastitom besmislu, mi nismo te sreće, jer u svakodnevnici čujem još samo vapaj za nekim koji će poput Caligule imati dovoljno čovjeka u sebi da stane pred sve zločince rata i zločince mira i kaže: „...znači da je sve oko mene laž, ja mogu učiniti da se živi u istini.“
.....

„CALIGULA“

Autor: Albert Camus
Rediteljica: Lajla Kaikčija
Dramaturginja: Aida Pilav
Scenograf: Drago Broz
Kostimografkinja: Vanja Popović
Scenski pokret i izbor zvučnih efekata: Sanja Burić
Asistent scenografa: Josip Lovrenović

Igraju:

Caligula Ermin Bravo
Cezonija Amra Kapidžić
Hereja Dragan Jovičić
Helikon Miraj Grbić
Scipion Emir Fejzić
Stari Patricij Rade Čolović
Mereja Rijad Ljutović
Metel Aldin Omerović
Lepid Enes Salković

Premijera: 15. april. 2009. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu
Prva repriza: 16. april

radiosarajevo.ba