Armin Durgut: Kako je izložba 'Mrtvare' stigla u sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku

U sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, večeras, 1. jula bit će otvorena izložba o genocidu u Srebrenici koja obilježava sjećanje na genocid počinjen nad Bošnjacima u nominalno zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica u Bosni i Hercegovini.

Izložba se sastoji od nekoliko multimedijalnih dijelova, a cilj je da na dostojanstven način prikaže djelić strahota koje su proživjele žrtve i preživjeli srebreničkog genocida.

U UN-u je postavljena i izložba fotografija Mrtvare bosanskohercegovačkog fotoreportera Armina Durguta.

Trending

Barcelona ne žali novac: Flick pravi posao decenije i dovodi čudo vrijedno 100 miliona eura

Tim povodom, Armin Durgut je govorio za portal Radiosarajevo.ba. Naš sagovornik je otkrio kako je nastala izložba Mrtvare, ali i kako je izgledao njen put od Srebrenice do New Yorka.

Radiosarajevo.ba: Možete li našim čitateljicama i čitateljima otkriti šta su "mrtvare" i kako je nastala Vaša izložba?

26.06.24. 07:54

Izložba o genocidu u Srebrenici u UN-u, Suljagić: 'Prije pet godina nismo imali krova nad glavom'

Durgut: Mrtvare su cipele. UNHCR je dostavljao pomoć u enklavu Srebrenice, između ostalog, tu su bile i te cipele koje su Srebreničani prozvali mrtvarama. Zvali su ih tako jer su znali da se te cipele na Zapadu, u Italiji i još nekim državama koriste za ukop mrtvih.

Znači, čovjek kad umre, oblače mu odijelo i te cipele mrtvare koje su Srebreničani dobijali da ih nose svaki dan. Cipele su bile jako loše kvalitete, taj gornji dio od đona prema gore je bio od nekog platna koji se na dodir kiše jednostavno raspadao. Dakle, đon je bio dobar, onda su oni otkidali to gornje platno i tražili neko čvrsto platno koje bi zašili za taj đon i tako nosili.

Mrtvare u drugom smislu, u mojoj izložbi su cipele koje su članovi Memorijalnog centra pronašli u masovnim grobnicama i duž Marša smrti. Dakle, to je set fotografija cipela u kojima su Srebreničani hodali.

Radiosarajevo.ba: Da li je među ovim cipelama bilo i onih koje su nosila djeca?

Durgut: Cipele su raznolikog oblika, od nekih običnih tena, patika do nekih malo ozbiljnih čizama, dječjih malih cipelica, čarapica, vunenih čarapa. Uglavnom, neki od ljudi koji su nosili cipele su ubijeni, neki su bosi prešli što se vidi na snimcima nastalim u Tuzli.

Jedna majka koja je nažalost preminula prije dvije godine je uspjela i uzela za svog sina jedan par mrtvara, on ih nikad nije nosio, bile su nove i čuvala ih je sa sobom i uspjela je s njima pobjeći u Tuzlu. Prije par godina kad je Memorijalni centar objavio poziv da građani, ljudi koji imaju nešto doniraju Centru ona je donijela taj nov par. Postoji fotografija jedne mrtvare koja je nošena, druge koja je nađena na lokalitetu i te nove, tu se dobro vidi to kako su se one brzo raspadale i kako je na taj đon našiveno drugo platno.

Radiosarajevo.ba: Šta Vas je privuklo da fotografišete "mrtvare"?

Durgut: Par godina prije toga radio sam neki drugi projekat za Memorijalni centar, tu sam prvi put čuo tu priču i vidio te mrtvare, dakle, to je bila izložba za 25-tu godišnjicu genocida. Bili su postavljeni portreti ljudi sa predmetima koji su ostali od nekih članova porodice ili su ih koristili, tad sam prvi put snimao te predmete, između ostalog, vidio sam i te cipele, tj. mrtvare. Kustos mi je ispričao ovu priču kako su one došle, ko ih je nosio, kako i zašto i došao sam na ideju da naredne godine pokušam da napravim jednu drugačiju izložbu.

Ova izložba nije fotografski bitna niti je fotografski impresivna, fotografije su jednostavne, cipele su snimane u crnoj pozadini uz minimalno svjetla tako da fotografski možda i nema neko značenje, ali jednostavno dokumentarna strana priče je jača, prikazuje još jedan sloj patnje ili jednostavno objašnjava da život ljudi u enklavi nije bio nimalo jednostavan.

Oni čak ni tu neku osnovnu stvar kao što je obuća nisu mogli da imaju. Kad se prođe kroz sve fotografije, kad se pročita sav tekst dobije se taj još jedan krug pakla, tačno se vidi ta slika kroz šta su ti ljudi prošli....

Radiosarajevo.ba: Imate li informaciju da li su se mrtvare nosile još negdje osim u Srebrenici?

Durgut: Jedan momak je išao u školu sa mojom sestrom, pričao je da je u Zenici bio punkt UNHCR-a, isto su dijelili humanitarnu pomoć, hranu, igračke i da su među tom pomoći bile mrtvare.

Radiosarajevo.ba: Kako je izložba Mrtvare stigla u sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku?

Durgut: Na inicijativu Zlatka Lagumdžije stigao je poziv Memorijalnom centru Srebrenica da se nešto organizuje nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Emir Suljagić (direktor MC Srebrenica op.a.) je predložio da to budu izložbe koje je Memorijalni centar radio, a to su te tri izložbe, ponudio mi je da budem dio tog projekta i naravno prihvatio sam i to je to, tom linijom je išlo.

Ovo se može ponijeti na onaj svijet. NY, East River, 29 godina kasnije. Niko od ljudi koji su radili na ovoj izložbi nije trebao biti živ. @SrebrenicaMC pic.twitter.com/QxS2GCpXdh

— Emir Suljagić (@suljagicemir1) June 30, 2024

Radiosarajevo.ba: Koliko dugo će izložba biti postavljena u New Yorku?

Durgut: Izložba Mrtvare je dio jedne veće izložbe koja će biti otvorena u zgradi Generalne skupštine UN-a u New Yorku - multimedijalna izložba u kojoj su prikazane sve strahote genocida u Srebrenici, video svjedočanstva ljudi, predmeti koji su pronađeni i ove fotografije Mrtvare.

Moram reći da veliku zahvalnost dugujem Memorijalnom centru, sve moje izložbe u vezi Srebrenice su oni financirali i podržavali maksimalno, odvojili svoje vrijeme i svi ti ljudi tamo, pogotovo dva čovjeka - Azir Osmanović, glavni kustos muzeja u MC Srebrenica koji je sa mnom radio bukvalno svaki dan dok to nismo završili i Emir Suljagić, koji je kao direktor jednostavno otvorio vrata Memorijalnog centra, ne samo za mene nego za sve ljude koji žele da rade na tu temu, koji je tu instituciju digao na noge, u svakom smislu.

Memorijalni centar je ranije bio ruina, kao građevina, ali i kao institucija. Suljagić je preporodio tu instituciju i zaista mu dugujem veliku zahvalnost jer jednostavno bi bilo jako teško to uraditi bez njega, ne samo ovu izložbu, nego milion drugih stvari. Memorijalni centar sad napokon poprima oblik ozbiljne institucije koja se bavi emocijama.

Ova izložba ostaje dvije sedmice u UN-u, slike su pripremljene na način da se lako mogu transportirati, smisao izložbe je da putuje. Nije slučajno ona išla u razne gradove, večeras se izložba otvara i u Tuzli također. Moj plan je da bude stalna postavka u Potočarima u Memorijalnom centru nakon što ona odradi ovo neko putovanje.

Izložba je otvorena prvi put u Umjetničkoj galeriji BiH na 26-tu godišnjicu genocida u Srebrenici, poslije toga je otvorena u Zagrebu, Splitu, nakon toga u dva grada u Italiji...

Radiosarajevo.ba: Koliko Vama znači izložba Mrtvare?

Durgut: Riječ je o projektu koji sam od početka do kraja sam uradio, iz te perspektive mi je bilo stvarno bitno da to uradim kako treba. Izložba je poprilično uspješna bila, sjećam se da je direktor Umjetničke galerije (Strajo Krsmanović op.a.) rekao da nikad više medija nije došlo na otvaranje neke izložbe. Došao je BBC iz Srbije, stvarno je bio veliki interes, puno se pričalo o izložbi, napravili smo knjigu koju sam kasnije sretao na nekim mjestima. Išao sam kod Johanna Sattlera, šefa Delegacije Europske unije u Bosni i Hercegovini, vidio sam je tamo, zatim na stolu kod ambasadorice Španije u BiH Terese Lizaranz Perinat...

Radiosarajevo.ba: Svake godine ste u Srebrenici, kakva iskustva nosite, pamtite li posebno neku priču?

Durgut: Postoje muž i žena koji su usvojili dijete tik prije nego što je počeo rat i dijete je ubijeno, a, oni nikad nisu imali s čime da uporede te kosti njegove i nisu mogli da ga identificiraju...

Suština mog rada, ne samo na ovoj izložbi nego i generalno, rodio sam se u Zenici 28. marta 1995. godine, da sam se rodio sto kilometara sjevernije vjerovatno ne bi bio živ i to je tako. Svi moji prijatelji i kolege koji rade u Memorijalnom centru isto tako i oni nisu trebali biti živi. Mislim da je i to snažna poruka - ljudi koji su rođeni tih godina žive i dalje u Srebrenici i rade na ovu temu.

Kad radim na ovakvim stvarima i zajedno s njima nekako se osjećam kao i da sam i ja iz Srebrenice, osjećam se korisno i ispunjeno, mislim da sam uradio pravu stvar, ne samo kad radim izložbu nego radeći za medije, za agencije, izvještavajući svake godine pa bude mi drago kad vidim sliku u svjetskim medijima (Washington Post npr.).

Javio mi se jedan čovjek prošle godine iz Denvera, našao je moj mail na internetu. U nekim lokalnim novinama u Denveru je izašla priča o Srebrenici i par mojih fotografija, to je na nekoj duplerici bilo i on je to usliko, našao moj mail na internetu... Čovjek je izdvojio pola sata da to pročita, stvarno mi je bilo drago.

Radiosarajevo.ba: Kakav Vam je plan za budućnost?

Durgut: Naredne godine je 30-ta godišnjica genocida u Srebrenici, finaliziram tu neku veću izložbu, širu priču o Srebrenici na kojoj radim sedam, osam godina, hoću da to prikažem kao kompletan jedan projekat. Ne mora značiti da će to biti zadnja izložba na tu temu, ali hoću da to sve objedinim u jednu priču.