Almir Imširević: Naša književnost ima šta ponuditi, ali joj treba otvoriti vrata svijeta

"Imamo kvalitetnu robu", slikovito kaže poznati bosanskohercegovački pisac Almir Imširević govoreći o bosanskohercegovačkoj književnosti i njenim mogućnostima da dopre do čitalaca izvan granica zemlje. Problem, međutim, nije samo u tome šta imamo nego i u tome kako to predstavljamo svijetu.

Ulazak Imširevićevog romana Lavanda, petrolej među pet finalista književne nagrade "Meša Selimović" za 2026. godinu povod je za razgovor s ovim piscem i dramskim autorom o položaju bh. Književnosti u regiji, odgovornosti izdavača i kulturnih institucija te potrebi za sistematičnijom promocijom domaćih autora.

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba Imširević govori i o jeziku, identitetu i zajedničkom kulturnom prostoru, ali i o onome što književnost traži od čitaoca: vrijeme, pažnju, koncentraciju i spremnost da posumnja u vlastite stavove.

Trending

Almir Imširević: Naša književnost ima šta ponuditi, ali joj treba otvoriti vrata svijeta

"Sud su dali autori kojima vjerujem"

Radiosarajevo.ba: Vaš roman 'Lavanda, petrolej' uvršten je među pet finalista nagrade "Meša Selimović" za 2026. godinu. Šta Vama lično znači ovo priznanje, posebno imajući u vidu značaj koji nagrada Meša Selimović ima u književnosti Bosne i Hercegovine i regije?

Imširević: Obradovan sam, naravno. Vijest o ulasku među pet finalista podsjetila me je na vrijeme kada sam, i ne znajući, odškrinuo vrata svijeta književnosti. Naime, krajem osamdesetih godina, kao srednjoškolac, poslao sam kratku priču na jedan beogradski konkurs i nekoliko mjeseci kasnije bila je objavljena u knjizi pod naslovom Osluškivanje tišine". Ono što mi je do danas ostalo važno iz tog iskustva jeste činjenica da je jedan od članova žirija bio David Albahari.

Spoznaja da je moje rečenice čitao čovjek čiju sam književnost cijenio, već me činila sretnim, ponosnim. Mnogo godina kasnije, baveći se pozorištem, naučio sam nahraniti vlastiti ego. Dramski pisac, za razliku od prozaiste, ako ima sreće i talenta, može doživjeti da vidi i čuje vlastitu publiku u trenutku susreta sa svojim djelom. Da iz mraka prati njene reakcije, ne samo aplauz, već i način na koji gledaju, dišu, vrpolje se ili negoduju. Romanopisac je izabrao samoću i nesigurnost, čak i u samo postojanje svog čitaoca.

Zato su ovakve stvari dragocjene. Sud su dali autori kojima vjerujem i pomogli da knjiga postane vidljivija. A, budimo iskreni, nisam od onih koji ne priznaju vlastitu taštinu. Krije ta riječ u sebi protivrječnost, ne označava tek potrebu za pohvalom, već prije svega označava – prazninu. Dobre vijesti o romanu Lavanda, petrolej uzimam natašte.

Radiosarajevo.ba: Koliko je za bh. književnike važno da budu prisutni i prepoznati na regionalnoj književnoj sceni?

Imširević: To što govorimo istim ili sličnim jezicima nije samo po sebi dovoljno. Književnost istovremeno ukida granice, ali i živi od njih. Treba insistirati na razlikama, a opet biti svjestan neizbježnog i plodnog dodirivanja naših tradicija, identiteta, kultura. Danas i upotreba same riječi "regija" tek nevješto potcrtava potrebu za bivanjem drugačijim, boljim. Naši seljaci više nemaju imanja nego farme. Kolibe nam postale vile, sela etno-sela. Jezikom nespretno uljepšavamo, ali i prikrivamo nezarasle rane. Na ruševinama bivše države, ispod kojih su hiljade leševa,
"izgradili" smo – regiju.

Napraviti scenu, pa i književnu, težak je posao. Treba tu mnogo ljudi, zajedničkog rada, ali prije svega valja imati zajednički plan, nacrt. A njega ne mogu ponuditi pisci ponaosob, već "državne arhitekte", ministarstva i na koncu izdavači. Nažalost, ili možda u tome ima i sreće, književna scena podsjeća na mrežu krijumčara teških droga. Ovisnici o knjigama pronalaze tajne rute, kvalitetni rukopisi nalaze puteve do korisnika, trguje se nezaustavljivo. Bosna i Hercegovina, u to sam siguran, ima kvalitetnu robu. Nagrada "Meša Selimović" je samo jedan od načina njene "legalizacije".

Radiosarajevo.ba: Ovogodišnji izbor finalista još jednom potvrđuje širinu i raznolikost regionalne književne scene. Kako danas gledate na položaj književnosti u društvu i koliko književne nagrade poput "Meše Selimovića" mogu pomoći da knjige pronađu put do novih čitalaca?

Imširević: Pažnja je ono što nedostaje cijelom svijetu. A književnost živi, između ostalog, od pažnje. Gubimo sposobnost koncentracije, a to bi se na kraju moglo pokazati ubitačnim. Književnost od čovjeka traži ono najvrijednije, vrijeme, a često nudi tek dodatnu, opterećujuću sumnju. Čitanje, na prvi pogled, nije nimalo privlačna aktivnost. A mi živimo u društvima koja uvijek misle da imaju i većih problema. I u ratu smo vjerovali da "može i gore". Treba vježbati ljude da cijevi sumnje, kao razorno oružje, okrenu na drugu stranu, ka drugom cilju.

Vrijeme je da prestanemo vjerovati kako nemamo pameti ni snage da stvari promijenimo u našu zajedničku korist. Biblioteke, čak i nakon što su ih palili, prepune su mudrih i važnih knjiga. Treba samo ući i pronaći svog autora ili autoricu. Književni festivali i nagrade su tu samo da olakšaju upoznavanje, da budu provodadžije.

Edipov kompleks

Radiosarajevo.ba: Koliko je bosanskohercegovačka književnost danas prisutna i prepoznata u regiji, a koliko su za njen položaj odgovorni sami autori, izdavači i kulturne institucije? Šta bi trebalo učiniti da naši pisci i njihova djela budu vidljiviji izvan granica Bosne i Hercegovine?

Imširević: Kada se desi ono što nazivamo književnim uspjehom, najčešće, što je i prirodno, zasluge pripadaju samom autoru. Prepoznajemo individualni napor, upornost, sreću, važna poznanstva, ali i odsustvo ozbiljne kulturne politike. Politika bi trebala napraviti okvir, kvalitetan teren za utakmice. Posao izdavača ne bi smio prestati samim štampanjem knjige. Promocija, distribucija, prisutnost na književnim festivalima, konkursima, u medijima nisu usluga koja se čini piscu, već obaveza. O prevođenju, planskom, gotovo da se i ne govori. Naša književnost prisutna je izvan granica Bosne i Hercegovine zahvaljujući pojedincima, strancima koji su se zaljubili u neke od naših knjiga i činjenici da smo dio čitalaca prozvali dijasporom. Neka od najznačajnijih djela naše književnosti, pisana prije više decenija, ostala su neprevedena, nepoznata. A bez njih, književnih nam predaka, ne možemo govoriti o porodici, porodičnom stablu, pa logično ni o korijenju. Nikakvi festivalski reflektori ne mogu pomoći knjigama koje same ne proizvode svjetlost.

Bosna i Hercegovina ima sjajnu književnu reprezentaciju, prepunu dobrih pojedinaca koji povremeno pretjerano uživaju u driblanju. A za to, koliko god nam bio neprivlačan, odgovoran je selektor kojeg nemamo. Za ozbiljnu književnost nije dovoljno nekoliko dana festivala, ona mora biti prisutna svakodnevno. Već imamo pisce koji ovu državu predstavljaju u svijetu, sad nam treba Bosna i Hercegovina koja će svijetu predstaviti svoje pisce. A naša književnost, očito, ima iste boljke kao i cjelokupno društvo. Pati od neke vrste Edipovog kompleksa; neprestano osporava autoritete, a istovremeno ih traži. Trebaju nam očinske figure, da ih veličamo i da im se istovremeno protivimo. Zaboravljamo da odraslost ne podrazumijeva uništenje roditelja, niti potčinjavanje njima. A već smo prestari da živimo u dječijoj sobi.