Almir Imširević: Mladi imaju pitanja. Nadam se da će biti dovoljno mudri i bezobrazni da ih postave

"Teatar ne prestaje da me iznenađuje", kaže nam dramaturg i selektor Dramadžiluka Almir Imširević.

Upravo u toj rečenici možda je najkraće sadržano ono što ovaj program pokušava učiniti. Ne ponuditi konačne odgovore, nego otvoriti prostor za tekstove, autore i pitanja koja pozorište još uvijek ima potrebu postavljati.

Dramadžiluk se ove godine vraća od 5. do 8. oktobra u okviru 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, a njegov program pravi svojevrsni presjek kroz više od stotinu godina dramskog stvaralaštva. Od Mašine za sabiranje Elmera Ricea i Sitnica Susan Glaspell do Teksta za teatar ukrajinskog autora Antonina Romanova Krime, napisanog prošle godine u rovu, program spaja različita vremena koja, čini se, imaju više zajedničkog nego što bismo željeli priznati. Tu je i Šnajderov svlak, posveta nedavno preminulom Slobodanu Šnajderu, kao i novina, predstavljanje radio-drama.

Trending

Dogovoren boks meč godine: Fury i Joshua ulaze u ring, poznat datum i mjesto spektakla

Šta Dramadžiluk nema ove godine?

Imširević nam otvoreno govori i o onome što ovogodišnji Dramadžiluk nema: nijedan tekst bosanskohercegovačkog autora. Nije krio razočaranje, ali ni potrebu da se nastavi tražiti i čitati. Jer njegova ideja Dramadžiluka od početka je, kaže, bila vratiti dramskom tekstu pažnju koju zaslužuje, otvarati prostor novim autorima i ponovo otkrivati literaturu koja do nas često stiže sporo ili nikako.

Razgovor smo zato vodili o tome šta nam danas govore drame napisane prije sto godina, zašto mladi autori možda biraju šutnju, šta pozorište može učiniti u vremenu u kojem ni sami ne znamo uvijek koja su prava pitanja i zašto, uprkos svemu, vrijedi pisati dramu.

Prije 1 dan

Sarajevo sprema četiri dana teatra: Stiže Dramadžiluk uz Šnajderovu posebnu priču

Radiosarajevo.ba: Dramadžiluk više nije eksperiment niti nova ideja, nego stalni program MESS-a. Kada danas pogledate unazad, jeste li dobili Dramadžiluk kakav ste prije više od decenije zamišljali i šta nam možete otkriti o ovogodišnjem?

Imširević: Želja nam je bila vratiti dramskom tekstu pažnju koju zaslužuje. Dati prostor nekim novim autorima, ali istovremeno podsjećati na svu onu dramsku literaturu koja nam izmiče, koja se ne prevodi, koja sporo dolazi do nas i našeg pozorišta. Dali smo sebi za pravo sanjati "savršeni" repertoar. Ovo je četvrti Dramadžiluk i mislim da imamo dosta razloga za sreću, ali još uvijek očekujemo one pažljive čitaoce, direktore pozorišta i reditelje, one koji donose odluke. Ja sam, kada je Dramadžiluk u pitanju, neka vrsta "teatarskog provodadžije". Dajem tek priliku za upoznavanjem. Ostalo nije u mojoj moći.

Ovogodišnji Dramadžiluk, nažalost, u svom programu nema niti jedan bosanskohercegovački tekst. Ne znamo šta je pravi razlog tome. Naprosto, činjenica je da smo veliki broj drama dobili iz zemalja regije, iz Europe, a domaći autori su se, uglavnom, odlučili za – ćutanje. Naravno, imaju pravo iskazivati nepovjerenje u nas, tražiti bolja i pametnija mjesta na kojima žele predstaviti svoje radove, ali ja vjerujem da nema razloga za paniku. Pišu se ovdje dobre drame. Dramadžiluk će ih prepoznati, obećavam. Ove godine odlučili smo unijeti neke izmjene u sam koncept, te napraviti neku vrstu "presjeka", predstaviti drame koje su nastajale u rasponu od stotinjak godina. Imamo davno napisane tekstove Mašina za sabiranje i Sitnice, drame koje su i danas aktuelne i koje pokazuju kako na iste teme već stoljećima ne uspijevamo pronaći odgovor. Ili kako pozorište, naprosto, nije svemoguće. Tekst za teatar je monodrama ukrajinskog pisca, napisana prošle godine, u rovu. Više od toga, vjerujem, ne trebam vam reći. Potom, imamo scenski kolaž Šnajderov svlak, čitanje posvećeno nedavno preminulom Slobodanu Šnajderu. Želimo na taj način iskazati zahvalnost tom velikom čovjeku od kojeg su učile i uče generacije naših dramaturga.

Potom, kao novinu donosimo predstavljanja radio drama. Posve prirodno, bez mnogo dvoumljenja, odlučili smo se da to bude tekst Tvrtka Kulenovića "Smrt na fotografiji". Priča koja daje okvir kompletnom Dramadžiluku i namjeri da progovorimo o prisustvu i traumi.

Doba mentalnog Kovida

Radiosarajevo.ba: MESS ove godine pita: "Znamo. Šta sad?" Vi ste dugo u teatru, ali i u obrazovanju mladih ljudi koji će stvarati buduće pozorište. Kada danas gledate generaciju koja tek dolazi, šta mislite da je njihova odgovornost prema vremenu u kojem žive, ali i prema publici kojoj će se obraćati?

Imširević: Ne želim biti još jedna od onih osoba koja će mladim ljudima staviti besmislen teret na leđa. Ne usuđujem se govoriti o bilo čijoj odgovornosti osim o vlastitoj. Vidim među svojim studentima, bivšim i ovim sadašnjim, pametne osobe u čiji talenat ne sumnjam. Za većinu sam siguran da su izrasli u časne ljude. Žao mi je zbog "tema" koje smo im nametnuli, zbog stalnog osjećaja nesigurnosti sa kojim žive, zbunjenosti kojom smo ih zarazili. Odgovornost podrazumijeva svijest o posljedicama našeg djelovanja prema drugom. Dakle, prvo ide odgovornost nas starijih generacija, roditelja, pedagoga, političara. Ima u odgovornosti i ta, jasna i ne skrivena, riječ – odgovor. Ne pripada to mladim ljudima. Njihova su pitanja. A ja se samo nadam da će biti dovoljno mudri i bezobrazni, pa da pitanja koja će nam postavljati budu precizna, drska i teška. Najteža.

Radiosarajevo.ba: Da nastavimo u tom kontekstu. Teatar je u Sarajevu tokom opsade imao vrlo konkretnu odgovornost prema ljudima koji su ostajali u gradu, bio je mjesto susreta, otpora, normalnosti. Danas živimo u drugačijem vremenu, bar što se tiče Sarajeva, ali ponovo govorimo o odgovornosti umjetnosti. Šta se, po vašem mišljenju, promijenilo u toj odgovornosti, a šta nije?

Imširević: Pozorište je jedna od onih stvari, ili mjesta, koju kad spominjem govoreći u ratu, uvijek izazove radost. Gotovo nostalgiju. Sretan sam što sam upoznao teatar pod opsadom. Pokazalo nam se, bez naše namjere, pozorište u svom najiskrenijem, najboljem, najljudskiijem obliku. Dolazili smo u salu i osjećali nevjerovatnu međusobnu prisnost. Zajednički su nam bili strahovi, nade, rizikovali smo živote na istim raskrsnicama koje su vodile do teatra, glumci su nam bili nikad bliži. Posve prirodno smo otkrivali da dobru predstavu ne čine svjetla, bogati kostimi i skupa scenografija. Blizina drugih ljudi je bila ljekovita. Tišina se cijenila skoro kao hrana. Nestalo je "kritičarske zlobe", u likovima na sceni vidjeli smo ljude od krvi i mesa. Danas je distanca među nama sve veća. Živimo u vremenu mentalnog Kovida, u strahu, nepovjerljivi prema drugom. Ne samo da nemamo pravih odgovora, već ne znamo ni šta su pitanja. Pozorište bi, nadam se, moglo utišati tu buku oko nas. Tišina je prvi uslov koji valja ispuniti prije no započnemo bilo kakav razgovor. Prije nego progovorimo jednu riječ.

Radiosarajevo.ba: Rekli ste ranije da ste zadovoljni kada drame vaših studenata ne liče na ono što Vi volite u pozorištu. Šta danas prepoznajete kao osobinu mlađe generacije dramaturga? Postoji li nešto što se danas ponavlja u njihovim tekstovima, neka tema, strah, opsesija ili način pisanja, što bi moglo postati svojevrsni generacijski potpis?

Imširević: Ponavlja se njihov otpor prema ratu kao temi. Umorni su i siti naših priča. Ponekad, neka mi ne zamjere na iskrenosti, u njima vidim onu uplašenu djecu koja stoje u uglu sobe dok se roditelji bjesomučno svađaju i prijete jedno drugom. Tata i mama govore preglasno, izgovaraju strašne riječi, potpuno – neodgovorni. Djetetu ostaje da zatvori oči, da se sakrije u mrak, da plače. Od njega se ne očekuje da govori, a opet svaki njegov pokret, svaki drhtaj, prepun je drame koju treba izbaciti. U ovim mladim ljudima koje sam upoznao postoje priče koje će nas, nadam se, jednom kad izađu na vidjelo, preneraziti i dobro protresti. Za sada poštujem i njihovu želju da ćute dok mi glumimo odrasle i važne ljude.

Radiosarajevo.ba: Kada čitate stotinu ili više pristiglih drama, šta Vas ponuka da baš jedan tekst izdvojite? Je li to priča, jezik, dramaturgija, neka neobična ideja ili ponekad jednostavno onaj osjećaj: ovo ima ono nešto?

Imširević: Ne volim čitati drame. To često priznam i svojim zbunjenim studentima. A jednostavno je, drame nisu mišljene da budu čitane (u sebi), već izgovorene. Težak je to i naporan posao. Od drama ne očekujem da me zabave, da odgovore na moje želje i prohtijeve. Riskiram da mi zamjerite patetiku, ali susret sa dobrim dramskim tekstom podsjeća na prepoznavanje osobe u koju bi se mogli zaljubiti. Ne umijete objasniti u čemu je njena privlačnost, ali nešto, neki svima drugima nevažan detalj, približi vas toj ženi. Naravno, baš kao i u slučaju biranja žena, ostavljam sebi pravo na grešku. Sa dramama, ipak, imam mnogo više sreće.

"Zato što sam tu"

Radiosarajevo.ba: Ove godine ste kroz javni poziv ponovo posebno otvorili prostor studentima i neafirmisanim autorima, uključujući i desetominutne drame. Šta deset minuta može reći o autoru što nam cijela drama možda ne bi rekla?

Imširević: Desetominutna drama je već star "izum" kojeg su se dosjetili lijeni producenti i direktori pozorišta. Način je to da se veći broj pisaca predstavi u zadatom vremenskom okviru, pokaže svoje umijeće dramskog žongliranja. Početnicima se učini da je desetominutnu dramu lako napisati, kao što tek naivni i neiskusni misle da je kratka priča jednostavna forma. Prošle godine su naše studentice sa Odsjeka za dramaturgiju pokazale da se odlično snalaze u tome, da osjećaju pozorišni prostor i vrijeme. Nažalost, ove godine u programu nemamo tih kratkih komada.

Radiosarajevo.ba: Ako Dramadžiluk treba biti neka vrsta "laboratorije" za budući teatar, šta nam ono što ste pročitali posljednjih godina govori o teatru koji tek dolazi?

Imširević: Teatar ne prestaje da me iznenađuje. Ne usuđujem se, a mislim da je i besmisleno, predviđati u kom će se pravcu kretati. Neodvojiv je on od svijeta u kojem živimo, a siguran sam da na Zemlji nema baš puno onih koji znaju gdje idemo. Bit ću sretan ako pozorište nastavi biti seizmograf. Bilježenje "podrhtavanja" nije mala i nevažna stvar. Čak i kad nije od konkretne pomoći.

Radiosarajevo.ba: Vi ste čovjek koji je dramaturgiju cijenio iznimno ozbiljno i u vremenu kada je Sarajevo bilo pod opsadom. Nakon svega što ste pročitali, napisali i gledali u međuvremenu, šta Vas danas još uvijek može natjerati da pomislite: zbog ovoga vrijedi pisati dramu?

Imširević: U jednom intervjuu sam već govorio o vlastitoj zbunjenosti pred planinarima koji osvajaju najviše svjetske vrhove. Postoji priča, možda izmišljena, a takve znaju biti jako važne, o onom planinaru koji je na pitanje zašto se penje na planine, odgovorio – zato što su tu. Mislim da mogu ukrasti taj odgovor i na vaše pitanje zašto pisati dramu reći – zato što sam tu.