AJB DOC: Autentična priča o Miru, koji nikada nije živio u zemlji mira

Prije 20 godina Afganistan je, zbog napada 11. septembra, postao epicentar rata objavljenog teroru, što ga je učinilo glavnom viješću svjetskih medija. Pažljivo prateći dešavanja u toj zemlji, a u želji da upozna obične ljude Afganistana, britanski dokumentarista Phil Grabsky došao je u potpuno razoren Kabul, odakle se zaputio u Bamiyan, gdje su talibani digli u zrak nekada najviše statue Buda na svijetu.

“Afganistan je 2001. godine bio u svim vijestima zbog talibana koji su minirali budističke hramove u Bamiyanu, a zatim zbog invazije SAD-a i NATO-a nakon 11. septembra. Želio sam upoznati obične ljude Afganistana koji ni krivi ni dužni pate zbog okolnosti koje su im nametnute”, kaže Grabsky.

Po dolasku u Bamiyan Grabsky upoznaje Mira Husseina, tada razigranog osmogodišnjaka, koji je s porodicom živio u pećini, a danas 27-godišnjeg porodičnog čovjeka koji u Kabulu gradi karijeru kao snimatelj. Moje djetinjstvo, moja zemlja – 20 godina u Afganistanu, autentičnu priču o Miru, koji nikada nije živio u zemlji mira, Grabsky je snimio u saradnji s afganistanskim novinarom Shoaibom Sharifijem.

Trending

'Mi smo sada prepušteni Bogu': Jeftini izvoz za Srbiju raste, kao i cijene za domaće građane

Film Moje djetinjstvo, moja zemlja – 20 godina u Afganistanu, čije se prikazivanje podudarilo s povlačenjem američkih trupa iz te zemlje, što ga je dodatno aktueliziralo, bit će predstavljen na četvrtom AJB DOC Film Festivalu, u sklopu selekcije Last Minute Cinema, u nedjelju u 21 sat u kinu Cineplexx u Sarajevu, a moguće je pogledati ga i online.

Tim povodom je reditelj Phil Grabsky govorio za Al Jazeeru.

Šta ste znali o Afganistanu prije nego što ste prvi put posjetili tu zemlju i šta Vas je inspirisalo da snimite dokumentarnu hroniku o Mirovom životu? Kako ste uopće upoznali Mira i njegovu porodicu?

"Kabul u koji sam tada doletio bio je razoren – poput Berlina 1945. Kada pogledamo stanje u Afganistanu danas, ne smijemo zaboraviti kakav je bio 2001. godine. Grad je bio u potpunosti razoren. Ipak, nisam želio snimati film u Kabulu, pa sam otputovao u Bamiyan – bilo je to izvanredno putovanje do izvanrednog mjesta. Tamo smo se Mir i ja upoznali. Vidio me kako snimam i došao vidjeti šta radim. Vidio sam njegovo nasmijano lice i ubrzo sam upoznao njega i njegovu porodicu. Shvatio sam da je praćenje života malog djeteta koje je odrastalo u posttalibanskom Afganistanu (kako su ljudi mislili i nadali se) izvrsna priča za film. To je bila jedna od najboljih odluka koju sam donio kao filmski reditelj".

Pratili ste Mira i njegovu porodicu 20 godina. Koliko se vizija o dokumentarcu i priči koju ste htjeli prikazati svijetu promijenila tokom te dvije decenije?

"Jedino što se promijenilo je to što sam na početku mislio snimiti film koji bi pokrivao jednu godinu, zatim je to postalo deset godina, a na kraju dvadeset. To je velika greška koju je Zapad napravio – nisu imali dugoročni plan. Propustili su ogromnu priliku s Afganistanom jer su sve htjeli uraditi prebrzo. Ipak, s druge strane, SAD još ima 40.000 vojnika u Njemačkoj… Ludilo".

Pretpostavljam da ste naišli na brojne izazove prilikom snimanja ovog filma. Kako ste ih prevazišli?

"Bilo je mnogo izazova, ponekad sam bio zabrinut, čak i uplašen. Ali to nije ništa u poređenju s Mirovim iskustvima. Ja sam, barem, mogao otići kući. On nije. Najveći izazov, koji me više puta gotovo pa natjerao da odustanem, bio je nagovoriti bilo koga da finansira film. Sada ga svi žele emitovati, ali gdje su bili kad su mi trebala sredstva tokom produkcije? Veoma sam tužan zbog stanja dokumentarne produkcije za TV. Možda će Netflix i veliki streameri promijeniti stvari, ali čini se da ih uglavnom zanima kriminal…

Također, nisam uspio dobiti sredstva iz kinofondova ili državnih agencija – tada nikoga nije interesovao Afganistan, a sada se kao čude onome što se dešava. Ja se, recimo, uopće ne čudim".

Ostatak intervjua pročitajte na linku OVDJE.