Ahmed Burić: Jazz notes

Crtice sa Jazz festa

Piše: Ahmed Burić, radiosarajevo.ba 

Toliko se stvari događa u gradu, tako je zgusnuto da atmosfera malo podsjeća na onu zadnju jesen u kojoj se u kulturnom smislu živjelo kako treba, jesen 1990. godine u kojoj je sve što je nešto značilo i nešto imalo pokazati stizalo u Sarajevo.

U Collegiumu Izložba povodom 40. Godina Akademije Likovnih umjetnosti, u Buybooku Daša Drndić, spisateljica i Enver Kazaz, profesor predstavljaju nešto iz riznice ove sjajne autorice. Tu negdje su i velika imena grafičkog dizajna, pa Milomir Kovačević i Davorka Anđelić imaju izložbu u “Smoji.” Gdje prije stići? No, muzika je put do sreće, kaže stara špica omiljene dječije emisije iz mog vakta – “Mizičkog tobogana.”

U BKC-u, Jazz Fest i Taksim Trio, trenutno, u medijskom smislu, možda i najuzbudljiviji bend koji stiže sa Bosfora, kosmički pomalo čudesan spoj modernog i tradicionalnog, glazbeno putovanje kojem je teško odoljeti. Husnu Senlendirci, Ismail Tuncbilek, i Aytac Dogan sviraju jednu vrstu megažanra, u kojem se prepoznaje sva veličina nasljeđa koje muzika tog dijela svijeta nosi sa sobom. I pomalo sjetno podjeća na to šta su neke generacije koje su odrastale na ovom podneblju u sedamdesetim i osamdesetim propustile: za dobar dio nas, muzika je, sasvim pogrešno i redukcionistički bila sinonim za Zapad. To je u to vrijeme bila i neka vrsta intelektualnog creda, svijest o otporu, a to uvijek krije i jednu vrstu isključivosti i nepravde prema Istoku koju muzičari poput Taksima, Kudsija Ergunera, ili Lacho Tayfe danas ispravljaju. A sad, je li to nečija šolja čaja ili ne, to je već drugo pitanje. Ovako se može reći da je Taksim trio sasvim opravdan, skoro idealan tip za otvaranje Jazzfesta, i njihov osnovni stav: najbolji jazz je tamo gdje ga najmanje očekuješ.

E sad, kad smo kod očekivanja, čini se da publika koja traži alternativniji (i dublji?) pristup muzici na koncertima u Pozorištu mladih traži nešto za sebe. Saksofonist Yuri Honing, i ranije gost Jazz festa, ovaj put dolazi s projektom Wired Paradise, koji zvukom sasvim solidno funkcionira u okviru u kojem je postavljen, ali je, nekako, previše okvira da bismo znali koji je “pravi”.

Da se nešto razumijemo, taj koncert nije ništa što s veseljem ne biste poslušali, ali ako ste na tri dnevno, nakon pola sata već malo krenete pogledavati na vrata. Zašto? Prije svega što ste većinu tih stvari, i to dosta davno, čuli odsvirano, skoro upravo na taj način. Mc Laughlin, Sanborn, Sting … I dobar, skoro odličan, cover Bowieve Space Oddity.  Reference, dakle, nisu loša stvar, ali kad ih je previše, tanji se suština onoga što se (hoće) (od)svira(ti). Tired Paradise?

E, sad, da okvir ako je pravi i veliki nije smetnja nego može i treba biti jedan od osnovnih elemenata velike (zvučne) slike, pokazao nam je The Bad Plus Trio, bend koji počiva na tradiciji klasičnog tria (bas, klavir, bubanj), i svira komade pop-muzičara najšire moguće palete od Nirvane, Pixies i The Rusha, preko Neila Younga, Tears for Fears ili velikih “mahalaša” Black Sabbath. Da, tu se čuje se tu svega i svačega, duh Brada Mehldaua kao da svako malo proviri iza zavjese, ali to je izvođački na nivou o kojem skoro da ne treba raspravljati. Jazz jeste nekoliko hiljada puta obišao zemaljsku kuglu, ali je, ipak, ostao predominantno američka stvar: The Bad Plus i kad sviraju “Evropu”, odnosno Britaniju, rade to s velikom pažnjom, preciznošću i disciplinom.

I za kraj jazz dana koji je bio obojen pop i rock utjecajima svirala je i pjevala Badi Assad. Ona je (skoro) apsolutna stvari dovodi do krajnjih konsekvenci a , ako ćemo pravo, i izgleda svjetski. Čovjek bi se i zaljubio, da nekad u životu (“u muzici,  i u sportu”) nije vidio i čuo Azizu, iako se radi o bitno različitom izrazu u odnosu na Badi. Sama s gitarom i glasom preko sat i po vremena Badi je pokazala da velike stvari stanuju u Brazilu. Pokazivala je i još nešto, ali o tome nije pristojno govoriti, ako ste bili na koncertu – znate, a ako ne, dođite pa čujte. I vidite. Izvođački se Badi odavno upisala među samu kremu, a na pitanje hoće li se njene pjesme u budućnosti obrađivati i postati standardi, trebaće još malo sačekati odgovor.

Ufilozofskom smislu, egzistencija ne bi smjela ugroziti ideju. Da je s muzikom tako, mogli smo se uvjeriti u četvrtak, na Dan mrtvih, na dva koncerta koja sui mala nešto blistavo, I nešto što nudi material za razmišljanje. U prvom terminu u Pozorištu mladih nastupio je Arkul iz Mostara, topao i zdrav eksperiment u koji su ušli guitarist Atila Aksoj i pjevač Vladimir Mićković. Istražujući ladino nasljeđe i, prevashodno,  muziku ovdašnjih Jevreja, došli su do zanimljivih, moglo bi se reći i uzbudljivih rezultata. Za Jazz Fest “obukli” su se u šestoročlanu postavu – bas, bubanj, gitara i harmonika/klavijatura.  Ta stvar i u tom obliku “radi” jer vas Arkul vodi kroz iskustva jedne mikrokulture koja nestaje, pokazujući za šta je ona sve (bila) zaslužna, od praktično prvih fuzija na ovom tlu, do nastanka narodnjaka. Stvari za koje je jevrejska kultura bitna je ,doista, previše. Baš kao što je previše bendova u kojima sviraju muzičari pridodati pomenutom “konstitutivnom” dvojcu, tako da se ponekad zatvorenih očiju mogu prepoznati zvukovi Jazz Guerille ili Merlina. Neke se stvari ne daju sakriti, a Arkul je stvar koja prevashodno otkriva.

A u večernjem terminu, Miles Smiles, jedan od peakova festivala i sastav od kojeg se naježite kad pogledate imena. Omar Hakim, jedan od najboljih bubnjara koje je ova plava kugla ikad imala, pa guitarist Larry Coryel, sada već gospodin na pragu osme decenije, klavijaturist Joey De Francesco, kojeg je veliki Miles zvao da snimi album Amandla kad je najboljem sviraču Hammonda koje su ove uši dosad čule bilo svega sedamnaest. I još, fantastični, ogromni basist, alternacija Darrylu Jonesu, kojem je Jaggerov poziv da svira koncerte sa Stonesima ipak (bio) važniji od dolaska u Sarajevo i trubač Wallace Roney, Milesov učenik koji je na sebe preuzeo vrijednost benda. I? Sad, nešto sasvim lično:  nije baš prijatno kad uz muziku shvatite da ste ostarili. To je, dakle, fascinantan izvođački nivo koji mi je u nekoliko navrata ubrzao rad srca i potvrda činjenice da u svim zanimanja postoji krema, što pet od šest ljudi  iz ovog benda svakako jesu. Ton, fascinantan za ovdašnje i ne samo ovdašnje prilike, izbor repertoara i outline projekta Miles Smiles zaslužuje divljenje. Ono o čemu se mora razmisliti jeste da su to zvuk i forma iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, posljednjih u kojima je Miles djelovao. To za formiranje generacije kojoj pripadam jesu najvažnije godine, ali za Milesovo djelovanje i njegov cjelokupni opus – nisu. Stoga bi zanimljivo bilo čuti i vidjeti da su se genijevi nekadašnji suradnici ubacili u današnje vrijeme i iz fusiona izvukli nešto više u smislu današnjice, što je Davis uvijek beskompromisno radio. Ovako, stvar je bila podsjećanje. Kojoj se genijalnost nikako ne može (o)sporiti.