Ahmed Burić - Jazz notes II

Piše: Ahmed Burić, radiosarajevo.ba

Za prvi dio teksta kliknite na ovaj link

Miles u Šutki

Čudna je ta harmonika. Nema, valjda, na svijetu instrumenta koji, estetski, ima toliku širinu: ona u pravim rukama zvuči kao glas veselog anđela, a u pogrešnim stoji na samoj granici banalnosti, koja ponekad ode i do vulgarnog. Hja, ne zovu je džaba sirotinjski klavir, na evropskom tlu u raznim izvedbama je uveseljavala milione ljudi i ostaće tako. Jedan od onih koji već decenijama to vrlo uspješno radi je Richard Galliano, kralj “dugmetare”, sa dvadesetak albuma, autorskom i izvođačkom biografijom kojom se malo ljudi na svijetu može pohvaliti. Spisak ljudi s kojima je sarađivao ide od Cheta Bakera, Juliette Greco i Charlesa Aznavoura do Anouara Brahema i Wyntona Marsalisa, tako da odmah svima bude jasno o čemu se radi.

Sreća je, barem za onoga što ovo bilježi, misao o mediteranskom “ciganluku”, živosti ulice, ćakulanju, kupovanju na tržnici ili kratkom espresso s novinama u ruci i slušanju tračeva za susjednim stolom. Tako je, čini se, i sa Gallianom. Čim ga vidite na bini onako sretnog i zadovoljnog kako okružen svojim bendom plete neki novi projekt, i vas obuzme sreća.

U Sarajevu je svirao La Stradu, program posvećen je Ninu Roti, jednom od najvećih filmskih kompozitora u povijesti.  Dok vam ispred očiju prolaze slike iz Fellinijevih, Viscontijevih i De Sicinih filmova, slike svijeta koji je nestao i koji je bio siromašniji, ali je bio puno iskreniji, vi praktično zaboravite na sve. Ne sjećam se da sam bio na koncertu u Sarajevu s kojeg je više ljudi izašlo nasmijano. I tu padaju sve “teorije”, pitanja tipa “je li ovo previše revijalno”, ili mrštenje jazz fanova zbog uskakanja u “njihov” prostor. La Strada je komad sreće. I tačka. Kojem možda tu i tamo zafali mandolina. Kad je već (tako) veselo. 

Sreća i nesreća

Eh, kad smo kod harmonike i (ne)sreće, u Pozorištu mladih je “koncert” održala Erica Stucky, pjevačica i harmonikašica rođena u Kaliforniji, a naseljena u Švajcarskoj. To njeno istraživanje glasa i harmonike više je performance, jer ona u istraživanje kreće iz neke poznate teme, a završava u jodlanju, zavijanju, i ostalim oblicima ekstremnih glasovnih izražavanja što na kraju rezultira zanimljivim eksperimentom, na neko vrijeme.

Nije teško voljeti (muziku) Bojana Zulfikarpašića. Radi se o predanom, talentiranom, posvećenom čovjeku koji to što radi – radi baš kako valja i prigovorima skoro da nema mjesta. Nije teško voljeti ni Amiru Medunjanin. Neke njene izvedbe zaista “nose” u visine i čovjeku bude drago što u ovakvoj sredini ima jedna takva pjevačica. Istina, to su dvoje ljudi mogli izabrati i nešto drugo, a ne toliko puta (pre)izvođenu i (pre)aranžiranu pjesmu “Hajde, Jano” No, to i ne mora biti zamjerka, jer svi vole hitove: “da igramo kuću da (ne) prodamo.”

Nakon koncerta u petak Soul Shelter na kojem se uvjerite u to da s ovog podneblja potječe i još uvijek stasava jedna autentična evropska jazz zvijezda. Pomalo paradoksalno, ali s nivoa ideje očiglednije, vidjelo se to i dan kasnije kad je Bojan Z u Pozorištu mladih nastupio u projektu ZVRN, sa (zaista uzbudljivim) bubnjarom Paolom Vinacciom i još jednim osvježenjem, trubačem Mironom Rafajlovićem. Bosanac sa kanadskom adresom, zanimljiv “baja” za kojeg se uhu pomalo čini da “ganja” ton Artura Sandovala, ali se onda brzo i vješto vrati na Balkan, pa pokaže nešto svoje. Otvoreno, bez previše citatnosti, ekperimentalno – sve što jazz (šta li je danas jazz?) treba imati. Kamerni, nesvakidašnji koncert za one koji vole muziku u većini njenih pravaca. Bojan Z zna putovati, i Rafajlović je, očigledno, neka takva duša. Još bubnjar koji ih razumije, i šta više treba? Za kraj,  cool miles manir za Zajdi, zajdi, ultimativni prokletijski blues i sasvim ohrabrujući rezultat za projekte Jazz Festa koji spajaju muzičare i tako prave nove projekte.

Mi smo ljudi cigani, sudbinom prokleti

Šta god čovjek rekao ili napisao u pohvalu Dhafera Youseffa, bio bi u pravu. Tunižanin je velemajstor ouda, radi projekte naslonjene na sufijsku i dervišku tradiciju, okuplja sjajne muzičare i ima pjevački dar veći od mnogih kojima je to osnovno zanimanje. Zatvaranje koncerta i Abu Nawas Rhapsody je bilo zaista “svetsko a naše”. U jednom trenutku je Dhafer upitao: “šta bi se desilo kad bi na scenu izašao Miles Davis?” Narod ga je u čudu pogledao, a on dodao: “Ili neko sličan?” Onda se neko snašao iz publike i rekao “Nema sličnog.” I onda je na binu išetao naoružan klarinetom Husnu Senlendirici iz Taksim Trija, čovjek koji veličanstveno svira klarinet i do perfekcije dovodi boju tona. Način na koji je Dhafer predstavio Husnua i divio mu se, pokazuje koliko ga cijeni, ali i još nešto. Velika muzika često živi na mjestima u kojima nema crvenih tepiha, ogromnih bulevara i skupocjenih dvorana. Ono što je Husnu svirao Djaferu bila je balkanska (romska) muzika, nekakva vrsta putovanja Milesa Davisa u Šuto Orizari, najveće romsko naselje u Evropi, gdje siguran sam, trenutno raste neki novi Husnu, kojeg veliki svijet možda nikada neće čuti.

U tom smislu JazzFest je velika stvar. Omogućava da čujemo stvari koje inače ne bismo mogli, i to na tehnički besprijekoran način. Istina, postoje i neke sitnice u kojima nisu tako visoko, ali i to se da popraviti. Za, što bi se nekad reklo, dobrobit šire zajednice.