Kćerka Nasihe Kapidžić-Hadžić: "Šta je bila tajna moje majke? Otkrit ću vam tu jednu riječ"

Trideset godina prošlo je otkako nas je napustila Nasiha Kapidžić-Hadžić (preminula je 22. septembra 1995. godine), jedna od najvoljenijih i najznačajnijih pjesnikinja za djecu u Bosni i Hercegovini. Njene stihove generacije mališana učile su napamet, a njene knjige bile su prva čarolija jezika i mašte koju su mnogi osjetili.

I danas, tri decenije kasnije, njeno djelo živi u pričama, pjesmama i sjećanjima, ne samo njene porodice, nego i mnogih širom zemlje. O tome kako izgleda čuvati naslijeđe majke koja je obilježila djetinjstva tolikih, govori za portal Radiosarajevo.ba njena kćerka Aida Hadžić sa sjetom, ali i ponosom, otkrivajući koliko su ljubav, radost i mašta Nasihe Kapidžić-Hadžić i dalje prisutni u svakodnevnom životu.

"Zadovoljstvo mi je govoriti o njoj i zaista mi je drago da je se ljudi sjećaju", rekla je Hadžić na samom početku razgovora.

Trending

Semir Efendić za Radiosarajevo.ba: "Ideologija kojoj robuje Max Primorac učestvovala u Holokaustu"

Kazala je i da je tačno da bol nikada za gubitkom roditelja ne prolazi, koliko god vremena da prođe.

"Mama je mama, najvažnije biće u životu svakog čovjeka. A ja sam još imala sreću da imam mamu koja nam je ostavila puno više, koja živi ne samo u mom srcu, nego i u srcima cijele porodice i njene unuke, a moje kćerke Eme, koja je imala dvije godine kad je mama umrla. Pamti je više kroz priče i njena djela. Imamo tu sreću da smo okruženi njenim djelima koja se njeguju još na razne načine, prisutna su, žive u cijeloj Bosni i Hercegovini pa i šire", kazala je Aida Hadžić.

22.09.25. 12:26

30 godina od smrti Nasihe Kapidžić Hadžić: Pjesnikinja koja je obogatila bh. književnost

Dodala je da je njeno djetinjstvo bilo presretno.

"Ispunjeno tolikom radošću, igrama, pričama, izmišljanjima igara i priča i jezika, jer mama je bila ta koja je podsticala dječiju maštu i kreativnost na sve moguće načine. To je bio njen svijet i onda sam ja, kao malo dijete, što bi se reklo, cvjetala u tom svijetu, uživala u izmišljanju i riječi koje je ona zapisivala, pa je to kasnije pretočeno u knjigu Kad si bila mala. To je jedna od rijetkih knjiga, priča koja baš govori o relacijama, igrama i ljubavi između majke i kćerke, tako da je meni ta knjiga uvijek najdraža", istaknula je Hadžić.

"Ljubomorno čuvam uspomene"

Sjećanja su, poručila je, na svakom koraku, posebno u našoj kući, koja je prepuna njenih knjiga.

"Neke od njih je sada već malo teže naći, odnosno kupiti, a ja to zaista ljubomorno čuvam. Tu su i fotografije, snimci, stare videokasete sa njenih raznih nastupa, TV emisije... Mi se trudimo kao cijela porodica da je što više i što češće spomenemo, ali na poseban način. Ustvari, vjerovatno znate da je u rodnoj kući u Banjoj Luci, živjela moja tetka, Nasihina sestra Sabiha Beba Kapidžić. Ona je umrla u junu ove godine i to je isto bila velika tuga, ali dok je Beba bila živa ona je održavala spomen sobu na Nasihu u kući, koja je baš jedan mini muzej, prepun pisama, rukopisa, slika, objavljenih knjiga. Tu su se u toj kući svakog ljeta, u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture "Preporod", održavali susreti Vezeni most, koji su bili posvećeni Nasihi. Tu su učestvovali pjesnici iz cijele BiH i to je trajalo godinama, jedno vrijeme u bašti kuće, a poslije se preselilo u Banski dvor i na druga mjesta u Banjoj Luci.

Tetka Beba je bila čuvarica, velika, možda i najveća čuvarica maminog naslijeđa. Mama je imala desetero braće i sestara, znači to je velika porodica, puno unuka i praunuka, i svi su se okupljali, koliko god obaveze su dozvoljavale, uvijek u toj kući, u Nasihinoj spomen sobi", kazala nam je Aida Hadžić, dok joj je glas drhtao.

Sada, nakon smrti Nasihine sestre, porodica razmatra opcije šta će biti sa kućom u Banjoj Luci koju je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

"Niko više neće živjeti u kući. Prilično je i oronula i ne bi to bilo lako. Ali pošto je na kuću 2003. godine postavljena spomen ploča da je to Nasihina rodna kuća, i poslije je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela odluku o zaštiti tog objekta, porodica definitivno nije za to da se proda. Radimo na tome, možda u saradnji opet s "Preporodom" ili s nekom drugom organizacijom, da to preraste u muzej, da bude cijela spomen kuća u znak sjećanja i na Nasihu i cijelu porodicu Kapidžić, gdje bi se opet mogle održavati razne kulturne manifestacije u budućnosti. Ali, to su za sada ideje, pa se nadamo da će se nešto tako i ostvariti", kazala je Aida Hadžić.

Dodala je da njena majka i njeno djelo prevazilazi porodicu Kapidžić.

"Ona zaista pripada svima, prije svega djeci cijele naše zemlje. I meni je najdraže kad vidim da je zastupljena u lektirama. A ima još mnogo lijepih stvari koje se dešavaju i koje mene toliko vesele. Najzaslužniji je naš poznati dječiji pisac Šimo Ešić. On je vlasnik i urednik Bosanske riječi, izdavačke kuće iz Tuzle i on je taj koji najviše radi na njegovanju maminog djela", istaknula je Hadžić.

Pojasnila je da Ešić, osim što izdaje kompletno izdanje djela Nasihe Kapidžić Hadžić. također je organizovao da se na 6. novembar, kada bi Nasiha slavila rođendan, obilježava i da se ustanovi kao Dan dječije knjige u BiH.

"I onda je animirao da se u osnovnim školama širom naše zemlje organizuju programi pod nazivom 'Maskenbal u šumi' na kojima učenici iskazuju svoju kreativnost kroz radove inspirisane maminim djelima. Školski časovi budu posvećeni nekoj od njenih knjiga. I također, svake jeseni on organizuje Međunarodni dječiji festival 'Vezeni most' u Tuzli, koji slavi i njeguje, mislim, generalno dječiju književnost, a inspirisan je maminim djelom. Takve stvari su nešto najljepše što možemo imati. To su neki načini na koje ona i njeno djelo žive sve ove godine, evo ima 30 godina. Ona je s nama, mada nije fizički", poručila je Hadžić.

Kada pokušava objasniti šta je bila tajna njene majke, jedna riječ je Aidi na pameti - ljubav.

"Naslijedili smo ljubav prema jeziku"

"Ljubav prema djetetu, prema prirodi i beskrajna zaljubljenost u dječiju maštu. Ona je umjela da detalje svakodnevnice prenese i prikaže na način koji će biti blizak djetetu, jer ona je uvijek bila veliko dijete u duši, zato je mogla imati takvu komunikaciju s djecom. Uvijek biti na njihovom nivou, bez nekog pridikovanja. To se i vidi kroz njenu poeziju da nije bio njen cilj da djecu uči nečemu, nego da im približi i prenese osjećaj za ljepotu svijeta, ljepotu onoga što djeca jesu, da podstakne tu njihovu maštu i da oni vide da sve što oni stvore da to ima smisla.

22.09.23. 06:30

'Kad jednom dođeš u grad od lišća'...: Sjećanje na Nasihu Kapidžić Hadžić

Ja sam trenutno u Makarskoj na moru gdje je ona provela mnoge godine, svakog ljeta, pošto je zbog svog zdravstvenog stanja morala da puno pliva i da bude bar po mjesec na moru. Posmatra vlati trave – od toga nastane prelijepa pjesma. Posmatra šaru na Biokovu iznad nas, u planini, posmatra kamenčić – i iz toga nastane priča o kamenu. To je bio jednostavno njen talenat, taj osjećaj kako to približiti i prenijeti djeci, da jednostavno postanu svjesni šta ih sve okružuje, jer priroda je velika", istaknula je Hadžić.

Na naše pitanje jesu li ona ili njena kćerka, Nasihina unuka, Ema naslijedile talenat za pisanje, Aida Hadžić je odgovorila:

"I kćerka Ema i ja smo na neki način kroz mamu naslijedile neku ljubav prema jeziku. Mada nismo otišle u kreativne vode. Ja sam postala prevodilac i magistrirala opštu lingvistiku, a Ema je završila psihologiju na kraju u Americi. Njoj je engleski postao podjednako dobar kao i bosanski, prevodila je neke mamine pjesme na engleski dok je imala 12 godina. I čitala je u Banjoj Luci kad se okupljala porodica na ovim susretima što sam spomenula, svakog ljeta, u bašti kuće. Mislim, to je bilo dok je bila dijete, i pisala je predivne školske sastave i pjesme. I kasnije u životu to ju je pratilo, nije bitno da li piše esej iz psihologije ili rad iz matematike – koliko je to bitno, da je njen jezik i njen stil izražavanja u svemu izuzetno dobar. I to joj je jako pomoglo u poslu i karijeri.
Ne, niko nije otišao u te kreativne vode, ali velika sklonost prema jeziku, to je kod nas ostalo. To je sigurno neko naslijeđe."