Dragan Bursać: Zbog čega je Mladić Srbima heroj?

Kako smo došli do toga, da se naslov ovog teksta odnosi na popriličan broj pripadnika srpskog naroda, koji otvoreno glorifikuju, konkretno ratnog zločinca Ratka Mladića, nakon drugostepene presude, kojom je krvnik (zasluženo) dobio kaznu doživotnog zatvora i (nezasluženo) izbjegao onu za genocid u šest opština u BiH?

Što se tiče srpskih poratnih političkih elita, one su negdje početkom 21. vijeka nanovo shvatile da će glorifikacija zločinaca i bjegunaca održati njih na Pijemontu srBstva, šta god on bio.

To koincidira sa npr. Dodikovom “promjenom mišljenja“, koji je od rečenice kako je Mladiću i Karadžiću mjesto u Hagu, pa nek’ tamo dokazuju nevinost, došao u stanje pomahnitalog negatora zločina, genocida i glorifikatora ratnih zločinaca.

Uporedo s tim, tekao je medijski proces satanzicacije Haaškog tribunala i njegovih mehanizama, uglavnom po dvije izlizane premise.

To je da se sudi isključivo Srbima i da sud i presude samo šire mržnju i produbljuju jaz među narodima, posebno u BiH.

S lošeg na gore

I to je prvi val, političke racionalizacije, ali i pragamatizma u slavljenju Mladića i klike, val koji je držao svu tu političku bratiju na vlasti.

Drugi val je mnogo opasniji i donosi nam potpunu indoktrinaciju mladih ljudi, koji su u međuvremenu stasali u političare. Izaberite koga hoćete, a da sam sebe zaziva “opozicionarem“ u srpskom svetu. U Srbiji je to Boško Obradović, a u RS-u Jelena Trivić i Draško Stanivuković. Ovi ljudi su nažalost, politička budućnost u Srba.

Za njih nema dileme, Mladić je heroj, svesrpski junak oko čijeg “slavnog vojnog puta“ nema pogovora.

Neko će reći to je već domen psihopatologije i u pravu je.

A to nas dovodi do psiholoških uzroka veličanja i slavljenja ratnih zločinaca.

Nezrela nacija zarobljena u poricanju

Duboko u poricanju, narod je u svom infatilizmu sagradio kult ”đenerala“ i u njega je ugradio sve što zločinac nije, partizansku herojiku, očinsku pažnju sa majčinskom brigom, drugarski odnos, vojni odnos i pravičnost na terenu.

U tim nezrelim mentalnim lutanjima dešavaju se epski promašaji čitavog jednog kolektiviteta, koji, kako je neko odlično primijetio na Twitteru urliče “Nemojte nam nabijati kolektivnu krivicu,” dok nosi transparent “СВИ СМО МИ РАТКО МЛАДИЋ!” 

Pravni lijek, je nažalost, jedini efikasan u ovom slučaju, jer vidimo da će politka poricanja genocida prerasti i već prerasta u politku afirmacije, glorifikovanja i zazivanja novog genocida.

Pravni lijek je kazna i sankcija, nešto što npr. Njemačka ima utkano u zakone. A zakon kaže: Zabraniti negiranje zločina i genocida i primiti predviđenu kaznu ukoliko zakon kršite. Mi, nažalost našu i sramotu pred svijetom, nemamo taj zakon, piše Aljazeera.