Vladimir Stanković: Legenda o Mirzi Delibašiću, posljednjem košarkaškom romantičaru

1
Radiosarajevo.ba
Vladimir Stanković: Legenda o Mirzi Delibašiću, posljednjem košarkaškom romantičaru
Foto: Facebook / Mirza Delibašić

Prošle su 22 godine otkada je Bosna i Hercegovina izgubila najboljeg sportistu svih vremena, legendu, uzora brojnih generacija, čovjeka po kojem će Sarajevo biti upamćeno kao grad košarke.

Na današnji dan napustio nas je veliki Mirza Delibašić.

Nakon duge i teške bolesti, Kinđe je umro u Sarajevu 8. decembra 2001. godine, u 47. godini života.

Bh. blogerka objavila potresne vijesti: Preminuo njen najstariji sin (12), drugi u kritičnom stanju

Bh. blogerka objavila potresne vijesti: Preminuo njen najstariji sin (12), drugi u kritičnom stanju

Tom prilikom ćemo se prisjetiti kako je o Kinđetu pisao srbijanski novinar Vladimir Stanković, u tekstu objavljenom 8. decembra 2015. godine u KOŠ magazinu.

Tekst prenosimo u cijelosti.

Na današnji dan napustio nas je Mirza Delibašić Kinđe

Na današnji dan napustio nas je Mirza Delibašić Kinđe

"Danas bi napunio 61 godinu. Umro je prije 14, jednog hladnog decembarskog dana u svom Sarajevu koje je proslavio koliko i ono njega. Mirza Delibašić je tog 8. decembra 2001. otišao zauvijek, ali je isto tako ostalo vječno sjećanje na njega, na njegovu sportsku i ljudsku veličinu.

Delibašić, Ćosić, Kićanović...

Dugo pamtim, gledao sam od početka 60-tih godina prošlog vijeka sve naše najveće igrače, i ako je do ličnog suda svrstavam Mirzu u trojicu najvećih. Uz njega, bez redoslijeda, Krešo Ćosić i Dragan Kićanović.

Sjećam se tačno kada sam prvi put čuo za Mirzu. Kažem čuo, jer to prvo kadetsko Prvenstvo Evrope, igrano u Gorici (Italija) 1971. nismo mogli da gledamo, nije bilo TV prijenosa. Selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije Mirko Novosel sakupio je strašnu generaciju: Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Dragan Todorić, Rajko Žižić, Mirko Grgin… Sedam utakmica, sedam pobjeda. U finalu protiv domaćina Italije 74:60. Prvi strijelac – Mirza Delibašić, prosjek 17,2, do njega Kića – 15,0.

Godinu dana kasnije istu generaciju vidjeli smo na juniorskom EP u Zadru. Sve isto. Sedam mečeva – sedam pobjeda, Mirza prvi strijelac (16,3), Kićanović – 12,9, Čeda Perinčić, novajlija u timu, 9,7, zatim Volaj 9,6 i Todorić 8,6… To prvenstvo smo gledali na ondašnjoj JRT, i uvjerili se da naša košarka dobija nekoliko asova najvećeg kalibra. Tog ljeta Mirza je iz rodne Tuzle, gdje je do 13. godine igrao tenis i bio republički prvak u svojoj kategoriji, prešao u Sarajevo gdje je Boša Tanjević, počinjujći od Druge lige, počeo da gradi veliku Bosnu koja će sedam godina kasnije postati prvak Europe kao prvi tim u Jugoslaviji kome je to uspjelo. Bilo je u toj Bošinoj Bosni mnogo sjajnih igrača, ali ne vjerujem da bi ikad stigli na krov Europe da nije bilo Mirze.

Neviđena elegancija

Bio je rođeni talenat, neviđena elegancija (kažu da je kao mali 'trenirao' balet!), lakoća pokreta, precizan šut, raznovrsne asistencije… Kad danas vidim plejmejkere kako se krive i pogrbljuju dok vode loptu, sjetim se Mirze koji je to činio trčeći sasvim uspravno. Njegov pas o pod bio je njegov lični patent koji su mnogi pokušavali da kopiraju, ali nisu mogli jer nisu imali osećaj za pravovremno dodavanje kakav je imao Kinđe, kako su ga zvali. A tek šut… Elegantni, nedostižni luk i za one koji su bili mnogo viši od njegovih 197 cm, precizan. Kao igrač, u tehničkom smislu, nije imao mana, ili se meni bar tako činilo. Možda mu je, zbog melanholičnog karaktera, nedostajalo malo temperamenta, malo pozitivne drskosti koju je i za njega, recimo, imao Kićanović. Zato su i bili tako veliki tandem, dva beka kojima se divila cijela Evropa. Imao je, međutim, hladnokrvnost, znao je da pogodi u odlučujućim trenucima. Kao u finalu Manile 1978. protiv SSSR kad ga je Moka Slavnić u tajmautu, pred dva slobodna bacanja, 'stimulisao' opkladom u 100 dolara da će 'promašiti bar jedno'.Mirza Delibašić

"Bacio si 100 dolara", rekao je Mirza i 'ladno pogodio oba bacanja.

Zanimljivo je da je Novosel, kada je 1973. postao selektor A reprezentacije, prvo zvao Kiću. Valjda zbog karaktera. Mirze nije bilo u timu koji je osvojio prvo europsko zlato u Barseloni 1973., nije ga bilo ni godinu dana kasnije na Svjetskom šampionatu u San Juanu (Portoriko) ali je, u skladu sa nekadašnjom praksom, putovao kao 13. igrač da stiče iskustvo, makar i pored klupe. Kada je za EP 1975. i Mediteranske igre iste godine ušao A selekciju, nije više iz nje izašao sve do preranog kraja (zbog bolesti) briljatne karijere 1982.

Podaci kažu da je odigrao 176 utakmica za državni tim, dao je 1.759 poena, Jugoslavija je sa njim u ekipi pobijedila 147 puta. Bio je dva puta prvak Europe (1975,1977), prvak svijeta (1978) i olimpijski šampion (1980), olimpijski vicešampion (1976), plus jedno srebro (1981), jedna bronza (1979) sa EP i bronza sa SP 1982. u Kolumbiji.

Prema pedantnoj statistici Dragana Martinovića, za Bosnu je u Ligi odigrao 198 utakmica i postigao 4.901 koš, što daje impresivan prosjek od 24,8 po meču (na Wikipediji stoji da je ukupno odigrao oko 700 utakmica za sarajevski tim, i postigao oko 14.000 koševa). Sa tim brojem poena prvi je na listi najboljih strijelaca u ligaškoj historiji Bosne. Drugi je Žarko Varajić sa 4.625. Upravo su njih dvojica, uz pomoć ostalih saigrača, uništili Emerson iz Varesea, tada prvaka Europe, u onom historijskom finalu Kupa šampiona u Grenobleu 5. aprila 1979. Bosna je pobijedila 96:90, Varajić je odigrao utakmicu karijere i sa 45 poena do danas ostao rekorder finala završnog meča za euro-titulu. Mirza ga je pratio sa 30. Nezaboravno.

Odlazak u inostranstvo

Kada je došlo vrijeme za odlazak u inostranstvo, mogao je da bira jer su ga željeli svi europski velikani. On se odlučio za Real Madrid. Potpisao je na tri godine i na prečac osvojio publiku, saigrače, novinare… Sjećam se jednog naslova u As-u koji smo dobijali u redakciji 'Borbe': 'Igrači Reala ne razumiju genijalnost Mirze Delibašića'. Autor naslova, moj prijatelj Martin Tello, i danas se kune da je naslov bio tačan jer je bilo upravo tako. Mirza je brzo naučio jezik, poslije nekoliko sedmica 'drao' je na musu (igra na kartama) saigrače iako je igru naučio u Španiji, stekao je brojna poznastva i ostavio neizbrisiv trag… Poslije dvije godine sve je iznenadio odlukom da ode. Imao je ugovor, pošto su mogla da igraju samo dva stranca mirno je rekao:

"Vidim da ekipi treba centar, evo neka uđe u tim umjesto mene, ja imam ponude…

Otišao je u Indesit iz Caserte kod svog trenera, mentora i prijatelja Boše Tanjevića, ali nikada nije zaigraoDoživio je moždani udar od koga se dugo i relativno uspješno opravljao, ali morao je da završi karijeru. Trebalo je da se čuva, ali nije… Njegov životni moto kao da je bio 'samo jednom se živi'. Sa svojom sarajevskom rajom nije se lišavao ničega…

Mirza Delibašić

Onda je došao rat, raspad Jugoslavije, raspad mnogih prijateljstava. Vrijeme laži, podmetanja, provociranja… Sjećam se da sam u nekim beogradskim novinama čitao da Mirza Delibašić u Sarajevu drži bordel u kome se siluju srpske žene. Kakva bljuvotina… Mirza, koji se dva puta ženio Srpkinjama sa kojima ima dva sina, da drži javnu kuću… Bilo me je sramota.

Kada je 1993. sa selekcijom Bosne i Hercegovine, kao sportski direktor, bio u Sloveniji na pripremama za Europsko prvenstvo u Njemačkoj, našao sam ga telefonom. Dugo smo pričali. Vidjeli smo se dvije godine kasnije u Sofiji na dodatnom kvalifikacionom turniru koji je FIBA organizovala pred EP u Atini. Bosna je odbila da igra sa Jugoslavijom, ali mi koji smo bili tamo znali smo da to nije bila Mirzina odluka, niti je on mogao da utiče na nju. Sjećam se dugih razgovora koje su Mirza i Kića, tada direktor naše reprezentacije, vodili u holu hotela

Posljednja posjeta Madridu

Vrijeme je prolazilo, do mene su povremeno stizali glasovi da je Mirzino zdravlje ozbiljno narušeno. Kada smo na startu nove Eurolige negdje krajem septembra ili početkom oktobra 2000. pravili listu gostiju za inauguralnu utakmicu Real Madrid - Olympiacos, predviđenu za 16. oktobar, sjetio sam se Mirze. Moj prijedlog je bio aklamacijom prihvaćen. Nazvao sam ga i objasnio zašto ga zovem. Malo se nećkao, rekao da se ne osjeća baš najbolje, da ga noga sve više boli, ali nije rekao 'ne'. Zamolio je da ga nazovem sutra. Nazvao sam ga, rekao je:

"Došao bih, ali može li sa mnom i moj sin Danko….

"Naravno da može", rekoh i ne pitajući nikog.

Neki dan kasnije nazvao me je i rekao da odustaje jer mu u španskoj ambasadi u Sarajevu traže 'sto papira i uvjerenja' koje on za dva dana ne može da skupi. Zamolio sam Jordija Bertomeua, direktora Eurolige, da nazove španskog ambasadora u Sarajevu i objasni mu, ako ne zna, ko je i šta je Mirza Delibašić, i da ipak ne može da ima isti tretman kao bilo koji građanin BiH. Uspjelo je, Mirza i Danko su dobili vizu.

Mirza Delibašić

Sreli smo se u Madridu gdje je dočekan sa svim počastima, kao najveća zvijezda. Dao je mnogo intervjua, podijelio mnogo autograma, slikao se sa brojnim navijačima Reala… Sin Danko, tada 15-godišnjak, gledao je sa divljenjem u oca shvatajući da je ostavio neizbrisiv trag u Madridu. Na utakmici, kada je spiker objavio da meču prisustvuje i Mirza Delibašić, razlegao se dug aplauz, gotovo ovacije. Ustao je sa stolice, otpozdravio publici mahanjem. Nisam siguran da nisam vidio i suzu u njegovim očima. Bila je to njegova posljednja posjeta Madridu, i on je to znao, zato je i želio da Danko pođe sa njim i vidi šta je njegov otac ostavio iza sebe u španskoj prijestolnici. Bio je to i  posljednji susret sa Brabenderom, Corbalanom, Luykom...

Onda je došla 2001, posljednja godina Mirzinog života. Otišao je 8. decembra 2001. Ostala je legenda o posljednjem košarkaškom romantičaru. Njegova košarka imala je dušu, baš kao što je on bio duša od čovjeka“.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (1)

/ Povezano

/ Najnovije