Tomislav Marković: Vučić iznad Sarajeva - ko civile kosi, a ko kišobran nosi
Ako je Vučić nosio pušku iznad Sarajeva, nije trebalo to da radi, udruženi zločinački poduhvat je ozbiljan projekat u kojem postoji jasna podjela posla.
Zasjeo Aleksandar Vučić kod starog druga Milomira Marića na TV Happy, pa razvezao priču bez kraja i konca. Opusti se čovjek u intimnom društvu ličnog medijskog sluge i milionskog auditorijuma, pa ne umije da stane.
Piše: Tomislav Marković, za Al Jazeera Balkans
Protesti širom Izraela, građani traže ostavku Netanyahua: "Srušit ćemo vas"
Miletić otkrio: Znam šta je Vučić početkom rata radio u Sarajevu
U neko doba sjeti se Vučić da je prošlo previše vremena otkad je sebe posljednji put prikazao kao žrtvu, čitavih pet-šest minuta, pa odluči da pod hitno ispravi tu nepravdu nanijetu samom sebi. Reče predsjednik kako za 10 i po godina, otkad je na vlasti, nikad ružnu riječ nije rekao o Bošnjacima. Ali, ništa to Vučiću ne pomaže, džaba je on tako velikodušan i dobrodušan, kad je svijet prema njemu zao i okrutan.
"Sve vrijeme kad ne znaju šta će – evo ga snajperista sa brda sarajevskih. Nikada nisam bio nikakav snajperista, niti sam pucao. (…) Sve su izmislili, pa su u fotomontaži mi stavili pušku umjesto kišobrana. Kažu, pa evo nije snajper nego puška. Ne možete da vjerujete kakvim su se lažima služili. To je kačila čak bivša hrvatska premijerka na svoj Twitter ili ne znam gdje. Kaže – vidi, vidi, ovo je Vučićeva puška, a ono kišobran", izjadao se istinoljubivi predsjednik Srbije još istinoljubivijem Milomiru Mariću.
Kišobran za specijalne operacije
Stvarno taj okrutni svijet nema nimalo razumijevanja prema našem predsjedniku, u čemu prednjače prve komšije. Ne može čovjek ni da se prepusti nostalgiji i prisjeti onih lijepih dana kad je obilazio srpske položaje oko Sarajeva, tokom opsade, dok je bio visoki funkcioner Srpske radikalne stranke. Dođe sa Vojislavom Šešeljem na Trebević, među vojnike koji drže grad u obruču, puca pogled na Sarajevo, pucaju i Vučićevi voljeni borci, što iz haubica što iz snajperskih pušaka. Od te ljepote milina preplavi nježno radikalsko srce, osjetljivo na goloruki srpski narod koji se teškom artiljerijom brani od sarajevske djece.
Narečeni snimak je poznat i dostupan svima, na njemu se ne vidi baš jasno šta Vučić drži u ruci. Ako je u pitanju kišobran, biće da je riječ o sasvim osobenom, originalnom modelu, jer ima remenik poput kakve puške. Možda je stvarno nekadašnji radikal nosio amrel za specijalne operacije, ali to onda nameće neka pitanja. Koji je model kišobrana u pitanju: AK-47 ili M-86? Gdje je zadužio kišobran? Za koliko vremena može najbrže da rasklopi amrel? Je l’ ga nosio o lijevom ili o desnom ramenu? Da li su žice na kišobranu bojeve ili manevarske? Da li je amrel mogao da puca rafalno ili je bio podešen samo na jedinačnu paljbu? Je l’ kišobran bio automatski ili poluautomatski?
Ko šta radi, Vučić manipuliše i spinuje, bez stida i srama. U navedenom primjeru pokušao je da pomjeri fokus na potpuno sporednu stvar. Po njemu, najbitnije je šta je nosio u ruci. Ako je u pitanju kišobran, onda nema nikakvih problema, sasvim je normalno što je zajedno sa ratnim zločincem, svojim partijskim šefom podržavao opsadu Sarajeva i ubijanje nevinih ljudi. Kakva paklena logika.
Vučić: Izmislili su da sam nosio Šešelju pivo, a ne bi me bilo sram i da jesam
Mogao je Vučić u ruci da nosi i maslinovu grančicu, to ne bi promijenilo suštinu čitave stvari. A suština je da je Vučić bio funkcioner partije koja je propagirala stvaranje Velike Srbije, podržavala agresiju na Bosnu i Hercegovinu i zločine Karadžićeve i Mladićeve vojske. Tome su dali i svoj lični doprinos tako što su formirali paravojne formacije sačinjene od dobrovoljaca, pristalica Srpske radikalne stranke i njihove zločinačke politike.
Kad padne prva granata
Evo šta je Vučić zapravo podržavao dok je obilazio srpske položaje oko opsjednutog grada, iz knjige Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, na osnovu sudskih spisa Haškog tribunala: "Srpski snajperisti (izrazito vješto i dobro obučeni) civile, među kojima su žene, djevojčice i dječaci raznih uzrasta, gađali su u njihovim domovima, dok su išli po hranu ili vodu i prikupljali drva da bi preživjeli, dok su išli na posao i dok su se vozili tramvajem, dok su bili kod kuće i obavljali svakodnevne poslove, razgovarali s komšijama, pili kahvu". U tome Vučić ni dan-danas ne vidi ništa sporno. On je samo nosio kišobran.
U knjizi Sarajevo za početnike Ozren Kebo opisuje kako izgleda kad padne prva granata: "Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana". Djeca se javljaju, majke utihnjuju, ali ne sve, jedna nastavlja, ona što doziva Dženanu. Kebo piše: "Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same. Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa.
Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o historiji".
Dželat glumi žrtvu
Dragan Bursać: Drage Sarajlije, ne dajte im vaš bijes!
Vučić je obilazio Dženanine ubice, da im pruži moralnu i političku podršku, e da bi ubijali još žešće i efikasnije. Ali, danas to nije problem. Nisu žrtve hiljade pobijenih i desetine hiljada ranjenih Sarajlija i Sarajki, žrtva je saveznik dželata Vučić, svašta izmišljaju neljudi samo da mu napakoste. A on je samo nosio kišobran. Ko zna, možda je i opsada bila samo jedna džinovska fotomontaža koja je trajala četiri godine.
Možda je fotomontaža i onaj Vučićev govor u Skupštini Srbije, održan 1995. godine, neposredno nakon genocida u Srebrenici, gdje je prijetio da će za jednog ubijenog Srbina ubiti sto Muslimana. Možda je fotomontaža i onaj Vučićev govor u Glini kada je žiteljima tog grada obećavao da će živjeti u Velikoj Srbiji. Možda je fotomontaža i ono kad je preljepljivao Bulevar Zorana Đinđića plavim tablama na kojima je pisalo "Bulevar Ratka Mladića". Možda je sav radikalski život Aleksandra Vučića jedna džinovska fotomontaža. Sve su to izmislili neki mrzitelji i zavidnici, samo da bi Vučiću nanijeli zlo, ni krivom ni dužnom. A on je samo nosio kišobran.
Ako je Vučić nosio pušku iznad Sarajeva, nije trebalo to da radi. Bilo je i drugih sličnih njemu koji su voljeli da se slikaju s oružjem, na primer Šešelj ili vladika Filaret koji je natakario mitraljez na rame, ali to su bili egzibicionistički postupci. Udruženi zločinački poduhvat je ozbiljan projekat u kojem postoji jasna podjela posla. Ne mogu svi da rade sve.
Podjela rada
Nisu ni Dobrica Ćosić i razni drugi akademici nosili kalašnjikov, nego su lijepo smišljali nacionalističku ideologiju koja će poslužiti kao opravdanje za agresiju, zagovarali “humana preseljenja” i crtali karte buduće velike srpske države. Niko od njih nije očekivao da svojom rukom nekog ubiju, za to su zaduženi izvođači radova na terenu. Ratni propagandisti koji se iz nekih čudnih razloga nazivaju novinarima takođe nisu učestvovali u borbenim dejstvima, nisu mučili zarobljenike po logorima, nisu streljali civile, niti se to od njih očekivalo. Oni su samo huškali stanovništvo na rat, širili strah i paranoju, a potom slali lažne izvještaje sa ratišta.
Niko nije očekivao ni od Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i drugih političara da uzmu oružje u ruke i odu u rov. Njihovo je bilo da mobilišu vojne i paravojne trupe, da planiraju ratna dejstva, da organizuju zlikovce, da šire mržnju, da upravljaju čitavim procesom pretvaranja jedne zemlje u svoj privatni vrt smrti. Dobra organizacija je ključna za uspjeh: zna se ko civile kosi, a ko kišobran nosi. Aleksandar Vučić dao je svoj doprinos zločinačkom poduhvatu koliko je mogao.
Da je bilo sreće, pameti i političke snage, Vučić bi bio lustriran, pa sad ne bismo morali da slušamo njegova prenemaganja i ruganje žrtvama sarajevske opsade. Umjesto toga, već godinama prisustvujemo njegovim konstantnim nastojanjima da organizuje nove neprirodne nepogode, po ugledu na devedesete. Takva mu je priroda, čovjek prosto ne može bez kišobrana. Automatskog ili poluautomatskog, svejedno.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
