Žive lomače u Višegradu: Zabrinjava dugogodišnji zavjet šutnje u entitetu RS

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, srpske snage su počinile brojne zločine nad bošnjačkim stanovništvom na širem području općine Višegrad. Međutim, po okrutnosti i broju žrtava, najmasovniji i najmonstruozniji zločini počinjeni su u junu, tačnije 14. i 27. juna 1992. godine u Novom naselju u Pionirskoj ulici i u naselju Bikavac. Tom prilikom su višegradski zločinci žive spalile bošnjačke civile u kućama Adema Omeragića u Pionirskoj ulici i Mehe Aljića na Bikavcu, u Višegradu. Dakle, u rasponu od svega trinaest dana, počinjeni su ti stravični zločini nad civilnim bošnjačkim stanovništvom u Višegradu.

Autor teksta: prof. dr. Ermin Kuka, naučni savjetnik Univerziteta u Sarajevu - Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava

Prvi masovni zločin spaljivanja živih civila počinjen je u noći 14. juna 1992. godine u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu. Tom prilikom su zločinci na čelu s Milanom Lukićem spalili više od 60 civila. Najmlađa žrtva bila je beba starosti tek dva dana, koja u trenutku spaljivanja nije ni ime dobila. Preživjelo je osam osoba, od kojih su dvije kasnije preminule prirodnom smrću. Pripadnici specijalne vojne formacije "Osvetnici", pod komandom zločinca Milana Lukića, zarobile su više od 60 osoba bošnjačke nacionalnosti iz sela Koritnik i Sase, kojima su obećali prebacivanje autobusima na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Radilo se, uglavnom, o ženama, djeci i starijim osobama, različite životne dobi. U zločinu u Pionirskoj ulici najviše je bilo žrtava s prezimenom Kurspahić, čak njih 39, svi iz sela Koritnik.

Trending

Bivši UFC prvak boravi u Sarajevu: Khamzat Chimaev se pohvalio treningom u glavnom gradu BiH

Ko je osuđen za žive lomače?

Za ovaj zločin su u Haškom tribunalu pravosnažno presuđeni Milan Lukić (doživotna kazna zatvora) i njegov rođak Sredoje Lukić (27 godina zatvora), dok je na Sudu Bosne i Hercegovine pravosnažno presuđen Radomir Šušnjar (20 godina zatvora).

Paradoksalna je činjenica da su za ovaj masovni zločin, pomno i do detalja planiran, pripremljen i organiziran, do danas presuđena samo trojica zločinaca. Nije moguće da su samo tri osobe mogle takvo nešto učiniti, a da nisu imali i svoje pomagače, koji su danas slobodni ljudi. Ne postoje gotovo nikakve naznake da će i ostali biti dovedeni pred lice pravde, što je sigurno veliki propust pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini.

Zločinci su i 27. juna 1992. godine, svega trinaest dana nakon zločina spaljivanja civila u Pionirskoj ulici, u kući Mehe Aljića, u višegradskom naselju Bikavac, žive spalili 72 civila, uglavnom žena, djece i starijih osoba. Najmlađe žrtve bile su maloljetna djeca Esada Tufekčića, jednogodišnji sin Ensar i petogodišnja kćerka Elma. Naredno jutro, 28. juna u blizini spaljene kuće na Bikavcu prizor je bio zastrašujući, ostaci zgarišta, a u zraku osjećao se stravičan miris spaljenih ljudskih tijela.

Žrtve zločina spaljivanja su, prije stravičnoga zločinačkog pira i orgijanja po kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, najprije bile opljačkane. Pljačka nedužnih i nezaštićenih civila događala se u svim mjestima u širem području Višegradu, a potom su činjeni zločini ubijanja, zarobljavali, zatvarali i maltretirali Bošnjake, uništavali im kuće i imovinu, minirali i palili džamije i ostale vjerske objekte, skrnavili mezarja...

Zehra je jedina preživjela Bikavac

Zehra Turjačanin je jedina preživjela ovo spaljivanje civila na Bikavcu. Uspjela je razbiti manji prozor s gornje strane kuće, izaći kroz njega i spasiti se iz toga pakla. Svjedočila je o tom užasnom zločinu... Ona je u vatri zadobila opekotine trećeg stepena i podvrgnuta je presađivanju kože kako bi se donekle nadomjestila izgubljena koža. Ostala je bez dijela ušnih školjki, a šake su joj paralisane. Njeno cijelo lice bilo je crno, izgorjelo.

Većina žrtava monstruoznog zločina na Bikavcu bila je iz Višegradske župe, samo iz sela Velike Gostilje bile su dvadeset i tri osobe. Iz sela Prelovo u ovoj kući je zapaljena Mina Vilić (supruga Hamdije) s troje maloljetne djece mlađe od deset godina (Nihada, Nihad i Zineta).

Za spaljivanje civila optuženi su i presuđeni Milan Lukić i Mitar Vasiljević, isti oni zločinci koji su trinaest dana prije toga spalili civile u kući u Pionirskoj ulici.

Posebno je značajno naglasiti da su sudije Haškog tribunala spaljivanje civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu kvalificirale kao najteži zločin protiv čovječnosti smatrajući da je poduzimanja navedenih radnji dio šireg ili sistematskog napada usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva. Brojna ubistva, istrebljenje, porobljavanje, deportacije i/ili prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva, zatvaranje i drugi oblici lišavanja slobode koji su poduzimani uz kršenje osnovnih pravila međunarodnog prava čine dugački popis zločinačkih i s elementima genocidnih postupanja prema Bošnjacima iz doline rijeke Drine, a u ime projekta tzv. Velike Srbije. Kraj 20. stoljeća obilježila je agresija na Bosnu i Hercegovinu i počinjenje masovnih zločina. Oni, zapravo, predstavljaju nastavak okrutnosti počinjenih u Drugom svjetskom ratu muslimanskom življu, budući da su i u tim tragičnim vremenima četnici činili brojne zločine. I, tada su zatvarali muslimane u kuće, u njih ubacivali ručne bombe, a potom od tih kuća činili vatrene buktinje.

Pokušava se zataškati odgovornost

Danas zabrinjava već dugogodišnji zavjet šutnje, kako izvršilaca ovih gnusnih zločina, tako i komšija srpske nacionalnosti u Višegradu. Nemoguće je bilo počiniti tako gnusne i okrutne zločine, planirane i organizirane, a da za njih zna samo nekolicina pojedinaca (izvršilaca).

Lokalne vlasti i građani srpske nacionalnosti u Višegradu tvrdokorno šute o tome, misleći da će vremenom biti sve manje onih koji će o tome govoriti, koji će pamtiti i pozivati na odgovornost.

Uz to, nastoje skinuti i zataškati vlastitu odgovornost, na način da zločinca Milana Lukića predstavljaju kao nekoga ko je komandovao navodnom paravojnom formacijom, a ne specijalnom vojnom formacijom VRS u sastavu 2. Podrinjske lake pješadijske brigade Višegrad. To se čini, primarno, s ciljem da se pokaže kako iza te formacije nije stajao viši sistem komandovanja i rukovođenja, pa se samim time pokušava skinuti odgovornost VRS-a za stravične zločine koje je ta formacija počinila nad Bošnjacima.

Pamćenje ovih zločina obaveza je svih preživjelih, osobito u vremenu permanentnog nametanja revizionizma i falsificiranja utvrđenih historijskih činjenica.