Dr. Sedad Bešlija / Šta je nama kralj Tomaš, a šta njegova kći Katarina/Emina?

04. 12. 2019. u 11:21:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 68

Posljednjih nekoliko mjeseci u sarajevskim akademskim, intelektualnim, političkim i nevladinim krugovima aktuelna je priča o inicijativi za uspostavu zvaničnog Dana osnivanja grada Sarajeva.

Piše: Dr. Sedad Bešlija, doktor historijskih nauka iz oblasti osmanistike

Ova inicijativa nastala je aktivizmom članova Udruženja za zaštitu kulturne baštine „Isa-beg Ishaković“ kojima je cilj, kako su više puta kazali, afirmirati ličnost i djelo jedne od najznačajnijih historijskih figura na prostoru Balkana u 15. stoljeću.

U tu svrhu, u zadnjih nekoliko godina organizirani su važni naučni događaji koji su na koncu doveli do zvaničnog Nacrta odluke o uspostavljanu Dana osnivanja grada Sarajeva što je usvojeno u Gradskom vijeću Sarajeva.

Diletantizam i zloupotreba

Premda je stručni elaborat za potrebe inicijative pripremio tim sastavljen od eminentnih imena iz oblasti historije koji usto ima i užu specijalizaciju za razdoblje koje tretira pitanje osnivanja Sarajeva kao urbane cjeline, moram priznati da sam ostao zatečen stepenom, blago rečeno, diletantizma i zloupotrebe historijskih činjenica, događaja, procesa i konteksta koje je u javnom prostoru ispoljio jedan broj akademskih i javnih radnika po navednom pitanju pokušavajući, navodno, naučnim argumentima, osporiti neosporivo.

Takva situacija još jednom je na površinu izbacila potrebu aktueliziranja ukupnog odnosa savremenog bosanskog društva i svakog pojedinca u njemu prema prošlosti, posebno onoj na razmeđu srednjovjekovne bosanske i bosansko-osmanske epohe. Također, ono što dodatno zabrinjava je način na koji se pojedini mediji ophodne prema jednom legitimnom historijskom i kulturnom pitanju te opravdanoj i naučno utemeljenoj građanskoj inicijativi, što je način rada koji je, priznat će se, rijedak na našem prostoru.

Izjave o predloženom datumu za Dan osnivanja grada Sarajeva tj. 1. februaru 1462. godine, koje su se mogle čuti ili pročitati zadnjih sedmica u medijskom prostoru iz usta ili pera raznih historičara moderne historije, filmskih umjetnika, crkvenih velečasnika, novinara, kulturnjaka i dr. ponovo otvaraju ključno i vrlo važno identitetsko pitanje savremenog bosanskog društva: Šta je nama „osmansko“?

Osmansko naslijeđe

Nevjerovatna je površnost i netačnost u pristupu „osmanskom“ kao drugosti ili nečemu stranom u odnosu na supstancu bosanske povijesti. Još je poraznije slušati ili čitati percepcije o „osmanskom“ kao muslimanskom, bošnjačkom, sdaovskom, jednonacionalnom (sic!). Teško se oteti dojmu da je, ustvari, riječ o pukom pokušaju učitavanja vlastitog u historiju ili historijske događaje iz pozicije savremenosti pod egidom znanstvenog pristupa.

Donekle se taj fenomen može razumjeti. Naime, zbog različitih obrazovnih sistema tokom 20. stoljeća koji su bili posljedica raznih političkih režima – u osnovi antiosmanski orijentiranih - savremeni bosanski čovjek nije imao priliku izgraditi objektivan odnos prema osmanskom naslijeđu (ma kakvo ono bilo) u kontekstu bosanske prošlosti. To nije slučaj samo sa Bosnom već je slična situacija gotovo u svim nezavisnim državama nastalim na osmanskom povijesno-geografskom prostoru, uključujući i Republiku Tursku. Posljedično tome postoje različiti doživljaji „osmanskog“ u savremenim društvima, pa tako i bosanskom.

Međutim, u javnoj sferi (čak i kada se ograničimo samo na savremenu bošnjačko-muslimansku komponentu) doima se jedna konstanta po kojoj je „osmansko“, ipak, nešto Bosni potpuno strano. Naprosto se žmiri pred činjenicom da domaći istraživači i naučni radnici imaju jednu značajnu komparativnu prednost u izučavanju osmanskog razdoblja Bosne u odnosu na većinu drugih evropskih kolega.

Katarina i Sigismund

Naime, izučavajući historiju osmanskog doba, oni u Bosni i Hercegovini ne izučavaju samo historije i kulture drugih naroda, već i dio vlastite historije, kulturne tradicije i pisane baštine. I Bosanci su, zajedno s drugima, stoljećima stvarali historiju, tj. doprinosili jednoj svjetskoj kulturi, civilizaciji, ekonomiji, diplomatiji, vojnoj organizaciji, društvu općenito i sve to čak na tri jezika.

Naprimjer, divanska književnost Bošnjaka nije strani već njihov vlastiti fenomen realiziran u modelima jedne nadnarodne književnosti. Također, politički i vojni uspjesi Bosanaca u okviru Osmanske države nije strani već vlastiti fenomen koji se dogodio u određenoj vremenskoj epohi i koji predstavlja dio ukupnog povjesnog pamćenja tog naroda.

U tom svjetlu, postoji jedno vrlo važno pitanje o kojem bi vrijedilo razmišljati. Zašto danas dio akademskih i javnih radnika (uostalom, i mnogi stanovnici Bosne) imaju snažnu potrebu da se identificiraju sa bosanskim kraljem Tomašem i njegovom ženom Katarinom i istovremeno još snažniju potrebu da se distanciraju i proglase "nebosanskim" njihovu djecu Katarinu-Eminu i Sigismunda-Ishaka ili Kosačinog sina Ahmet-pašu Hercegovića?

Zašto tu istu identifikaciju „ublaže“u odnosu na Gazi Husrev-bega ili Mehmed-pašu Sokoloviću, a opet se snažnu poistovjete s Husein-kapetanom Gradaščevićem?

Odgovor na ovo pitanje je složen, ali njime bi se, sasvim sigurno, mnoge glave rasteretile, a mnoge oči i progledale.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

KOMENTARI (10)