Tomislav Šoštarić / Šta je Hrvatskoj Bleiburg, a šta bitka na Sutjesci?

15. 05. 2020. u 16:33:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 258

Iako je središnja komemoracija žrtvama u austrijskom Bleiburgu u obliku masovnog skupa u kojem se održavala dosadašnjih godina otkazana zbog, kako je objašnjeno, pandemije korona virusa, te će se kao manja komemorativna manifestacija održati i tamo, ali i Zagrebu i Sarajevu, samim činom održavanja, ali i ‘preseljenjem’ bliže, ne prolazi ni ove godine bez kontroverzi, političkih, ideoloških i drugih sukoba.

Piše: Tomislav Šoštarić za Al Jazeera Balkans

Pogotovo zbog komemoracije u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, zbog čega je u Sarajevu održan i prosvjed, a na političkoj i javnoj sceni u BiH pojavile su se osude, prozivke, optužbe i protuoptužbe.

Najveća osveta u Europi

Za to vrijeme, u Zagrebu je na djelu ‘tiha misa’ – pitanje komemoracije, koja će se održati na groblju Mirogoj uz molitvu i dovu te polaganje vijenaca u ime državnih izaslanstava, nije za sada u fokusu javnosti, ali ni politike, iako je službenom Zagrebu, primjerice, Svjetski židovski kongres povodom komemoracije poručio da prestane sudjelovati u veličanju ustaškog režima.

Osveta žrtvu ne čini patriotom niti abolira ustaški režim

Ništa se, navodi Klasić, na komemoracijama u Bleiburgu nije mijenjalo dok vlasti i predstavnici crkve u Austriji nisu reagirali, a da nisu, vjerojatno bi i ikonografija i poruke, kaže, bile slične.

“Kada se zaprijetilo strogim kažnjavanjem i kada su neki kažnjeni, onda se polako počelo od toga odustajati i nekako mi se čini da kada se to dogodilo, da je onda polako splasnuo i masovni interes”.

I kad je u pitanju komemoracija u Zagrebu, smatra da je tu potrebna pažljivost je, kako kaže, nema dileme da činjenica što je netko ubijen u osveti ne čini ga, ističe, niti nevinim niti hrvatskim patriotom, a ustaški režim i NDH ne abolira zločinačkog karaktera.

“To bi se, između ostaloga, na takvim mjestima trebalo jasno i glasno čuti, međutim ja nikad kada su predstavnici hrvatske vlasti dolazili na Bleiburg nisam čuo da je barem netko spomenuo da su to bili pripadnici vojske koja je činila zločine, da su bili pripadnici režima koji se zasnivao na rasizmu i koji je provodio genocid”.

I dok rijetko tko osporava da su partizanske snage kod Bleiburga počinile zločin, neki upozoravaju da je pod ‘plaštom’ komemoracija u Bleiburgu svih ovih godina zapravo veličana Nezavisna Država Hrvatska (NDH) i ustaški režim, njegovi zločini su relativizirani, a povijest se revizionirala.

Hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić podsjeća da je nakon 15. svibnja 1945. uslijedila osveta prema onima koje se smatralo najodgovornijima za zločine i genocid u NDH, prije svega prema pripadnicima ustaškog režima i njihovim simpatizerima.

Ta je osveta, ističe, eskalirala te po brojnosti, masovnosti i brutalnosti postala najveća u Europi.

Mit o žrtvi ustaškog režima i NDH

“Ono što treba uvijek imati na umu, radilo se masovnim egzekucijama koje nisu provođene nakon sudskih procesa i dokazivanja nečije krivnje, ali s druge strane, ta činjenica se nije smjela pretvoriti u nešto u što se pretvorila, a to je da su svi koji su postali žrtve ovih egzekucija, postali ujedno i nevine žrtve i da se jednostavno kroz način obračuna s ustašama stvara mit o žrtvi cijelog ustaškog režima i NDH”, kaže Klasić.

Ideju da se obilježi stradavanje ljudi u izvansudskim osvetama razumije i podržava, a posebno, ističe, shvaća obitelji i potomke stradalnika koji nisu bili odgovorni za zločine, no s druge strane ne podržava da država i oni koji to komemoriraju nemaju jasan stav o tome koji su režim i državu predstavljali oni koji su stradali.

“Rat je u Europi završio navečer 8. svibnja 1945. godine i dok je Europa počela slaviti mir, jugoslavenski vojnici, antifašisti i partizani su morali još sedam dana ratovati i ginuti jer ustaše nisu htjeli položiti oružje, nego su vodili oružani otpor sve do Bleiburga i nadali se čak i nastavku ratovanja zajedno s Britancima nakon kapitulacije, što je svakako iskorišteno kao dodatan motiv da se s tim ljudima treba obračunati”.

To što je Hrvatski sabor godinama pokrovitelj komemoracije smatra neprimjerenim – država, kaže, ne bi trebala sudjelovati, a posebno ne prihvaća termine o hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi.

Pijetet ili žal za gubitkom?

“U tom trenutku Hrvatska je imala svoju vojsku, to su bili hrvatski partizani, imala je u tom trenutku već i svoju državu, dakle na neki način Hrvatsku u sastavu Jugoslavije, ali niti bi NDH niti bi ustašku vojsku, odnosno HOS (Hrvatske obrambene snage), u tom trenutku smatrao hrvatskom vojskom. Ako bi hrvatska država danas išla komemorirati sve gdje su poginuli Hrvati, onda se postavlja pitanje što je sa stradavanjem Hrvata u bitkama u kojima su stradali kao partizani, kao pripadnici antifašističkog pokreta”.

Po njemu, jasno je da ni do 90-ih godina ni nakon njih Bleiburg nije bio mjesto pijeteta.

“Možda je netko dolazio isključivo zbog pijeteta, međutim svi koji su bili tamo znaju da su se tamo prodavale majice, knjige koje su slavile ustaški pokret, ustaške pojedince, da su se tamo pjevale ustaške pjesme, vrtili su se ražnjevi, tamo se skandiralo ‘Za dom spremni’ itd. Dakle, to okupljanje nije bilo komemoracija nekakvog pijeteta, nego je u stvari bio žal za gubitkom u Drugom svjetskom ratu. To bi Vlada, svaka vlada, morala imati u vidu”, zaključuje Klasić.

Komemoracija u Sarajevu i Crkva u NDH

Komemoracija u Sarajevu je, smatra Klasić, problematična, a tiče se i suočavanja Katoličke crkve sa svojom prošlošću.

“Nadbiskup sarajevski, Ivan Šarić, bio je najveći simpatizer ustaštva. Poznata je njegova Oda poglavniku [Anti] Paveliću. On kao nadbiskup, a brojni svećenici širom NDH, posebno na teritoriju današnje BiH – dakle i franjevci i svećenici – su bili ne simpatizeri, nego aktivni sudionici ustaškog režima. Oni su bili poglavnikovi, da tako kažem, predstavnici u pojedinim regijama BiH”.

Od Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH već se 30 godina, kako kaže, sluša o Bleiburgu, ali ne i o tome što je nadbiskup Šarić govorio i mislio te zašto je pobjegao iz Sarajeva.

“Ovo jednosmjerno ili jednostrano suočavanje s nečijim grijesima, koji apsolutno postoje, a nesuočavanje s vlastitim grijesima – ili što je najgore, svakoga tko vas upozori na vaše grijehe nazivati jugoslavenom, komunistom, izdajicom, ne-Hrvatom i tako dalje – mislim da samo pokazuje da je puno lakše čistiti u tuđem dvorištu, nego u vlastitom”.

Gdje je bio Bleiburg, a gdje bitka na Sutjesci?

Predsjednik Antifašističke lige Hrvatske, Zoran Pusić, kaže da je na djelu višegodišnja simbolička fašizacije onoga što se oficijelno proglašavalo spomenom na nedužne žrtve – koje su se događale na svim stranama – no da se uistinu radi o relativizaciji zloćudnosti ustaškog pokreta, režima i ideja koje su iza njega stajale.

“Nitko se ne buni protiv komemoracije nekakvim žrtvama, ali to je uvijek bilo baš obratno – promocija nekih od najgorih ideja koje su se u 20. stoljeću pojavile i koje su aktualne jer predstavljaju negaciju temelja današnje Europske unije”.

Pritom ulogu hrvatske države u komemoraciji smatra sramotnom.

“Ona je prije koju godinu, kada je bila 75. godišnjica Bitke na Sutjesci, koja ja bila najveća bitka u okupiranom dijelu Europe u to doba, gdje je poginulo nekoliko tisuća ljudi iz Dalmacije, među ostalim ako je to važno kao nacionalnost, Sabor je odbio da pošalje bilo koga”.

Hrvatski sabor, inače, tada je odbio prijedlog za pokroviteljstvo obljetnice Bitke na Sutjesci, koja se vodila na teritoriju BiH, a neki su u Hrvatskoj tada ocijenili da se radilo o mitološkoj bici neke druge države – Jugoslavije.

Stranke po principu ‘ne bi se štel mešati’

Pusić smatra da hrvatska Vlada falsificira povijest, što Hrvatskoj kao modernoj članici EU-a šteti, a za negodovanja u BiH smatra da su opravdana jer su ljudi, navodi, prepoznali da se čini nešto što ne bi trebalo.

U Hrvatskoj, kaže, nema posebnih političkih reakcija i smatra kako nije dobra poruka da se velike stranke, čak i one u oporbi, ponašaju po principu ‘ne bi se štel mešati’.

“Baš pišem tekst pod nazivom “Protest Vlade Republike Hrvatske koji se nije dogodio”, a tiče se one marke koje je objavila – pitaj Boga zbog čega – pošta Sjeverne Makedonije, na kojoj je slika NDH, a iznad mape NDH je aureola žutih zvjezdica od EU-a. A mapa NDH je obojana u hrvatsku zastavu s današnjim hrvatskim grbom. I hrvatska Vlada nije protiv toga protestirala da se izjednačuje današnja Hrvatska s ustaškom tvorevinom”, zaključuje Pusić.

S druge strane, hrvatski povjesničar Josip Jurčević ističe da je poštivanje, obilježavanje i komemoriranje svih mrtvih, a posebno stradalnika rata i represije totalitarnih režima i drugačijih diktatura, civilizacijska baština, uređena međunarodnim i ratnim pravom i jedno od temeljnih ljudskih prava.

“Svatko može, poštujući običaje i zakonski okvir, pojedinačno ili skupno komemorirati žrtve na mjestima i načinima koje smatra prikladnima”, ističe Jurčević.

Jurčević: Dokumenti svjedoče o detaljnom planu

Govoreći o dosadašnjim komemoracijama, na Bleiburškom polju, te kontroverzama koje su one izazivale, ističe da je godinama u njima sudjelovao te je sve protjecalo u komemorativnom dostojanstvu, a neprimjerenim smatra postavljati pitanje jesu li uopće, a pogotovo na takvim mjestima, prihvatljivi simboli totalitarnih režima koji su, kaže, glavni uzrok bleiburške i drugih najvećih ljudskih tragedija.

 

“Rijetke pojedince koji na komemoracije dolaze s takvim simbolima ne može se smatrati hodočasnicima, nego provokatorima koji su osobno devijantni ili obavljaju dobro poznati naručeni plaćenički posao”.

Navodi da je bleiburška tragedija simbolički naziv za sve zločine koje je u poraću počinio “jugokomunistički totalitarni režim”.

“Komunistički dokumenti jasno svjedoče da je partijski i državni vrh na čelu s [Josipom Brozom] Titom detaljno planirao, pripremio i proveo taj sveobuhvatni zločin sa ciljem da se uspostavi i dugoročno očuva zločinački komunistički režim. Zbog toga su najbrojnije žrtve bile civilne osobe koje nisu ni vojnički ni politički sudjelovale u ratu, jer su zbog ratne nekrivnje mogli predstavljati konkurenciju komunistima”.

Komunističke strukture, potomci i klonovi

Drugi glavni motiv je, ističe, bila pljačka privatne imovine te su mnogi proglašavani narodnim neprijateljima i ratnim zločincima bez ikakve krivnje i dokazivanja, zbog čega, kaže, niz europskih rezolucija poziva bivše komunističke zemlje da se suoče s vlastitom prošlošću te je osude.

“Međutim, u većini postkomunističkih zemalja, naročito u Hrvatskoj i BiH, komunističke strukture te njihovi biološki potomci i ideološki klonovi su zadržali institucijsku moć i na sve načine bježe od toga suočavanja, pa obilježavanje žrtava komunizma nastoje proglasiti veličanjem ustaškog režima”.

Velika većina ratnih i poratnih žrtava su, zaključuje, nevine žrtve stradale od zločinačkih totalitarnih režima pa sve manipulacije u vezi toga predstavljaju ne samo diskriminaciju mrtvih, nego još veću prijetnju živima, koje se, kako kaže, uvlači u davne povijesne sukobe kako bi ih se spriječilo da utječu na oblikovanje svoje budućnosti.

KOMENTARI (2)