Džemil Sabrihafizović / Ja - čijeg su strica ustaše zvjerski ubili u Luburića vili...

14. 05. 2020. u 20:55:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 1126

Džemil Sabrihafizović je imao samo 19 godina kada su ga u noći 3. aprila 1945. godine na zvjerski način, nakon užasnog mučenja, ubile ustaše u zloglasnoj Luburića vili u Sarajevu. Ubijen je tako što su mu užarenom peglom skinuli svu kožu sa tijela, a zatim su mu užarenu metalnu šipku provukli kroz sljepoočnice. U takvom stanju je i pronađen 6. ili 7. aprila, nakon što su partizani oslobodili grad.

Piše: Džemil Sabrihafizović za Oslobođenje

Bio je antifašista, patriota, sarajevski ilegalac. Tek je završio tehničku školu. Svirao je gitaru i lijepo je pjevao. Imao je izrazitog dara za slikanje. Sahranjen je na partizanskom groblju u Sarajevu. Bio je sin hafiza Esada Sabrihafizovića, tadašnjeg imama i hatiba Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Utoliko više, teško mogu razumjeti neutralan stav Islamske vjerske zajednice kada je u pitanju odnos prema ustaškim zločinima počinjenim u Sarajevu od 1941. do 1945. godine.

Po njemu sam dobio ime

Ja sam bio prvo muško dijete rođeno u porodici Sabrihafizović nakon Džemilovog ubistva i upravo po njemu sam dobio ime. Nikada niko u našoj porodici nije rekao da su Džemila ubili Hrvati ili katolici. Uvijek je bilo jasno da su ga ubili ustaše - fašisti.

Sticajem okolnosti, za vrijeme opsade Sarajeva u proteklom ratu, razvio sam vrlo blisko prijateljstvo sa tadašnjim župnikom crkve Svetog Josipa u Sarajevu, koja se nalazi na Marijin-Dvoru gdje i sam stanujem. Nakon završetka rata 1995. godine to prijateljstvo se nastavilo. U želji da pružim neki osobni doprinos atmosferi u kojoj moji susjedi katolici slave Božić, godinama sam poklanjao ukrase i nakit za božićne jelke ispred i unutar crkve Svetog Josipa. Tokom ponoćnih misa, župnik je prisutnim vjernicima znao kazati: “Ove ukrase i nakit za jelke darovao nam je naš susjed Džemil Sabrihafizović.” Crkva Svetog Josipa se nalazi preko puta mjesta na kome su ustaše u martu 1945. godine objesile 55 nevinih Sarajlija, ali ja je nikad nisam i ne mogu je doživljavati neprijateljski. Ona je za mene, kao i svaka gradska džamija ili sinagoga, uvijek bila dio mog sarajevskog - bosanskog bića. Zato sam želio da u doba katoličkog blagdana doprinesem njenom sjaju.

U jednoj prilici župnik se požalio kako ne može da osigura sredstva za uvođenje grijanja u crkvu i da su zbog toga u zimskim danima vjernici za vrijeme molitvi izloženi velikoj hladnoći. Dobro sam poznavao Svena Alkalaja, tadašnjeg ambasadora BiH u Washingtonu. Dogovorio sam sastanak u župnom uredu i napravljen je plan kako da se od Vašingtonske biskupije pokuša pribaviti pomoć za uvođenje centralnog grijanja u crkvu Svetog Josipa. Župnik je napisao pismo, koje je Alkalaj preveo na engleski i kasnije predao Vašingtonskom biskupu. Uz pismo su priklopljeni i tehnički projekti koje je župnik već imao. Sjećam se svake riječi koju je župnik tada izgovorio: “Nije važno hoćemo li uspjeti da dobijemo pomoć, meni je važno i puno mi je srce zbog toga što u ovom času jedan katolički sveštenik, jedan Jevrej i jedan Musliman, zajednički rade na tome da omoguće uvođenje grijanja u crkvu Svetog Josipa.”

Također, sticajem ratnih okolnosti, ja - Sabrihafizović Džemil čijeg strica su ustaše na zvjerski način ubile u Luburića vili, kao pratnja tadašnjeg premijera Bosne i Hercegovine, prisustvovao sam razgovorima o posjeti Pape Sarajevu i kao član delegacije sam bio primljen kod pape Ivana Pavla II, rukovao se i dobio malu spomen-medalju, kao znak sjećanja na taj događaj.

Nedugo prije toga, također u pratnji tadašnjeg premijera, prisustvovao sam razgovorima koje je u Zagrebu sa kardinalom Kuharićem vodio tadašnji premijer. Sjećam se da je kardinal Kuharić dao neupitnu podršku opstanku cjelovite Bosne i Hercegovine.

Podrška zločinu i ohrabrenje da se zločin ponovi.

U cijelom mom životu i u svemu što sam radio nikada nije bilo ni mržnje ni podozrenja prema katolicima i Hrvatima. Zajednički život sa rodbinom, prijateljima, susjedima i saradnicima, koji pripadaju različitim nacijama i religijama, nešto je što se neupitno podrazumijeva u sarajevskom duhu. Tako je bilo i tako će biti. Na to nisu uticala ni iskustva proteklog rata, jer zločine vrše zločinci, a ne narodi ili vjernici.

Upravo zbog toga jesam razočaran činjenicom da će Kardinal osobno u Sarajevu služiti misu ubicama moga strica, fašistima - ustašama koji su bježeći od pravde poginuli na Bleiburgu, a prije toga su ubili preko 12 hiljada nevinih građana Sarajeva. To nije samo relativiziranje zločina. To je podrška zločinu i ohrabrenje da se zločin ponovi. To jednostavno ne može i ne smije proći. Žao mi je ako to Kardinal i Reis ne shvataju.

NEMA KOMENTARA