Saša Ljubičić: Ljudi, niti je Praljak heroj, niti Herceg-Bosna uzvišena

Heroj, a ne zločinac; upravo se tim riječima veliča Slobodana Praljka. Kliče mu se na nogometnim stadionima, slavi ga na muralima s njegovim likom, ne samo na onom koji je dva puta prebrisan na zagrebačkom Laništu, već diljem Hrvatske i Zapadne Hercegovine.

Pitanje je dana kad će priča o "Praljku kojeg su osudili na pravdi Boga, zbog čega je na sebe digao ruku", postati dio službenog narativa. Domalo će se, vidjet ćete, u generalovu čast održavati memorijalni sportski turniri, a nije isključeno da mu Zoran Milanović posmrtno dodijeli kakav velered s pripadajućim "ekstenzijama".

Piše: Saša Ljubičić za Slobodnu Dalmaciju

Trending

Kulturni četvrtak | Reditelj Andraš Urban: O Desire festivalu, komediji 'Seljačka opera' i teatru

Uloga Hrvatske u ratu u BiH od 23. listopada 1992. do 18. ožujka 1994., danas je tabu tema. Rado se spominje da je Hrvatska vojska spasila Bihać od masakra kakav se dogodio u Srebrenici i natjerala pobunjene Srbe u bijeg do Banje Luke, no ni glasa o tome da smo godinu i pol žarili i palili po susjednoj državi na isti način na koji je to JNA radila u Hrvatskoj. Tenkovima i topovima napali smo daleko slabije od nas. Potisnuli ih u mišju rupu dok su im Karadžić i Mladić radili o glavi. S četnicima se urotili protiv bosanske nezavisnosti. Fuj!

Rodonačelnici ideje da se hrvatski perec "zaokruži" banovinskim granicama, nisu Hercegovci Praljak, Šušak i Boban. Oni su bili samo realizatori, kako to Haaški sud precizira, zločinačkog pothvata. Franjo Tuđman je taj koji nije želio BiH u avnojevskim granicama, smatrao ju je umjetnom tvorevinom i starom hrvatskom zemljom, pa je zajedno s Miloševićem trgovao njenim teritorijem. Potkusurivali su se s Bosnom, dogovarajući kraj rata i "humano preseljenje" stotina tisuća ljudi, zajedno s tekličem Hrvojem Šarinićem.

I zato su se dogodile do tada neviđene strahote: etničko čišćenje Bošnjaka u Mostaru i Stocu, logori poput Dretelja i Heliodroma, Ahmići..., za koje je Haaški tribunal osudio sedamnaest visokih dužnosnika HVO-a i Herceg-Bosne za ratne zločine u BiH. Šestorica su proglašena krivima zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) koji je težio odcjepljenju i ujedinjenju HZ Herceg-Bosne s Hrvatskom. Tako stoji u presudi, a tako je i bilo. Tu se, djeco, koja slavite Praljka, nema što dodati ni oduzeti. Ta, guglajte, i sve će vam se samo reći. Možda ćete saznati i to zašto su u našoj režiji smaknuti Blaž Kraljević i drugi hosovci? Je li im krimen bio zazivanje ustaštva ili činjenica da su se borili za samostalnui BiH, što vrhovništvu u Zagrebu, ma koliko to nisu govorili javno - očito nije pasalo?

Suluda zamisao da Mostar postane stolni grad nekakve etnički čiste hrvatske paradržavice, nalik onoj Martićevoj u Kninu, gurnuo je u smrt par tisuća ljudi. Redatelj Praljak nikoga osobno nije ubio, ali se na terenu stavio na čelo te i takve politike, pa drugu presudu osim one za ratni zločin nije ni mogao očekivati. Praljak je bio predstavnik Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane te načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane tijekom 1993. godine, pa je jasno ko dan da je jedan od najodgovornijih za počinjena zlodjela nad Bošnjacima u tom razdoblju.

Zašto ga onda mladost slavi? Zašto misle da je projekt Herceg-Bosne bilo nešto uzvišeno i sveto, a iza njega su ostali samo krvavi tragovi? Zato što se o tome šuti. I zato što se danas u Hrvatskoj napada upravo one koji su se suprotstavili takvom zlu, a mislim tu prije i poslije svega na Stipu Mesića, a Tuđmanu i Šušku dižu spomenici bez spomena o tome da bi se, a da su duže poživjeli, našli s Praljkom na optuženičkoj klupi.

Živimo u eri digitalnih medija. Sve zlo koje je naša vojska počinila u tuđoj državi manje - više je zabilježeno kamerom. Zna se i za zločine Armije BiH nad Hrvatima koji nisu ništa manje bili brutalni, ali ne opravdavaju krvavi pir HV-a i HVO-a po Zapadnoj Hercegovini i Srednjoj Bosni. Umjesto packi s Pantovčaka susjedima koji slijedom povijesnih i političkih okolnosti zaista žive u jednoj disfunkcionalnoj državi, vrijeme je da se službeni Zagreb pospe pepelom za ono što su u BiH priredili Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

Mladićeve murale neka uklanjaju Srbi, Praljkove - Hrvati, a i Bošnjaci u tom smislu imaju pune ruke posla. Shvatili ste me? Neka svatko počisti vlastito dvorište jer će nas u protivnom mržnja koja se širi Balkanom, odvući u neki novi rat, u neke nove tragedije.