Ratko Mladić i Srbija: Kada se prošlost vraća kao državna poruka i pretvara u sunovrat civilizacije

Sahrana Ratka Mladića u Beogradu otvorila je mnogo ozbiljnije pitanje od pitanja kako će biti ispraćen jedan čovjek. Otvorila je pitanje odnosa Srbije prema ratu u Bosni i Hercegovini, prema presudama međunarodnih sudova, prema žrtvama i, možda najvažnije, prema vlastitoj budućnosti.

Piše: Adnan Hadrović

Ratko Mladić nije historijska ličnost o kojoj postoje samo različita politička tumačenja. On je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini. Uprkos tome, Srbija je njegovo tijelo prevezla državnim avionom. Kovčeg je bio prekriven zastavama Srbije i Republike Srpske, a u njegovom dočeku učestvovali su pripadnici Vojske Srbije. Na ispraćaju su bili predstavnici državnih institucija Srbije i političkog vrha Republike Srpske.

Trending

Sarajevo pod opsadom slušalo je "Country Club": Priča o Zvonimiru Radeljkoviću i Radio Zidu

To više nije samo privatni čin porodice, prijatelja ili bivših saboraca. Kada u cijeloj priči učestvuju državne institucije, vojska i državni avion, onda je riječ o političkoj poruci.

I upravo tu počinje ozbiljan problem za Srbiju.

Državna gesta koja govori više od riječi

Srbija može tvrditi da ovaj čin ne predstavlja formalno pravno priznanje odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini. To je tačno u uskom pravnom smislu. Sahrana sama po sebi ne predstavlja pravni akt kojim država priznaje agresiju. Ali politika nije samo ono što piše u pravnim dokumentima. Politika je i simbolika. A simbolika je ovdje veoma jasna.

Teško je istovremeno tvrditi da Srbija nije imala suštinsku povezanost sa ratnim strukturama bosanskih Srba, a zatim državnim avionom prevoziti komandanta Vojske Republike Srpske koji je pravosnažno osuđen za genocid i ratne zločine, dočekivati ga uz pripadnike Vojske Srbije i ispraćati uz državne počasti.

Zato se može reći da je Srbija ovim činom, možda otvorenije nego ikada ranije, simbolički potvrdila dubinu svoje institucionalne povezanosti sa Mladićem i ratnim strukturama bosanskih Srba. To je politička činjenica koju je teško sakriti iza formalnih objašnjenja.

Još je važnije pitanje šta ta poruka znači u kontekstu višedecenijskog odnosa Srbije prema Mladiću. Mladić nije bio samo čovjek koji je nakon rata slučajno živio ili se skrivao na teritoriji Srbije. Postoje dokumentovani navodi o tome da je godinama bio skrivan u objektima Vojske Srbije, dok je Srbija i nakon njegove presude tražila mogućnost njegovog humanitarnog ili prijevremenog puštanja.

Zato današnja državna gesta ne dolazi iz historijskog vakuuma. Ona dolazi nakon decenija institucionalnog odnosa prema čovjeku koji je postao simbol rata u Bosni i Hercegovini.

Šta se zapravo slavi?

Najveća opasnost nije samo u tome što se Mladić glorificira. Opasnost je u tome što se kroz glorifikaciju njega pokušava promijeniti značenje onoga što se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Ako je Mladić heroj, onda se njegovo djelovanje mora predstaviti kao herojsko. Ako je heroj, onda se moraju relativizirati zločini za koje je osuđen. Ako se relativiziraju zločini, onda se prije ili kasnije počinje relativizirati i genocid u Srebrenici.

A, kada se jednom počne mijenjati činjenice o prošlosti, sljedeća generacija više ne nasljeđuje historiju nego mit. To je mnogo opasnije od jedne sahrane.

Ratovi završavaju vojnim sporazumima. Ali njihove posljedice mogu trajati generacijama. Srebrenica ne može biti pitanje političkog mišljenja Za porodice žrtava Srebrenice ovo nije akademska rasprava. Iza riječi "genocid" nalaze se hiljade ubijenih ljudi, masovne grobnice, porodice koje još uvijek traže posmrtne ostatke svojih najmilijih i majke koje su ostale bez djece.

Isto važi za Sarajevo, Prijedor, Foču, Višegrad, Zvornik i brojna druga mjesta u Bosni i Hercegovini.

Zato je glorifikacija čovjeka koji je pravosnažno osuđen za genocid mnogo više od historijskog revizionizma. Ona predstavlja ponovno ponižavanje žrtava i poruku da njihova patnja nije dovoljno važna da bi odredila odnos države prema počiniocu. To je moralni problem koji nijedno političko objašnjenje ne može riješiti.

Ovo nije optužba protiv srpskog naroda

Važno je napraviti jasnu razliku između srpskog naroda i politike države Srbije. Srbi nisu Ratko Mladić. Kritika državne politike Srbije i Republike Srpske nije kritika jednog naroda. Naprotiv, upravo je insistiranje na toj razlici uslov za ozbiljan razgovor o budućnosti regiona.

Nijedan narod nije kolektivno kriv za zločine pojedinaca ili političkih i vojnih struktura. Ali države i institucije jesu odgovorne za svoje odluke. A odluka da se čovjek osuđen za genocid tretira kao nacionalni heroj mora imati posljedice po međunarodni položaj i moralni kredibilitet države koja u tome učestvuje. Srbija i njena evropska budućnost. Srbija želi članstvo u Evropskoj uniji. Međutim, evropske integracije nisu samo pitanje ekonomije, investicija i političkih interesa.

One su i pitanje vrijednosti. Vladavina prava podrazumijeva poštovanje pravosnažnih presuda. Pomirenje podrazumijeva priznanje patnje drugih. Dobrosusjedski odnosi podrazumijevaju spremnost da se vlastita prošlost ne koristi za ponovno raspirivanje podjela. Evropska unija je upravo zbog toga reagovala na glorifikaciju Mladića, upozoravajući da veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida i historijski revizionizam nisu spojivi sa evropskim vrijednostima. To nije pitanje odnosa prema Srbima. To je pitanje odnosa prema evropskoj civilizacijskoj normi.

Sunovrat civilizacije

Izraz "sunovrat civilizacije" možda zvuči previše snažno. Ali šta je civilizacijska vrijednost ako nije sposobnost društva da nakon najvećih zločina kaže: ovo je bilo pogrešno, ovo se dogodilo i nikada više ne smije biti ponovljeno?

Civilizacija nije samo ekonomski razvoj, moderne zgrade i tehnološki napredak.
Civilizacija je i odnos prema žrtvi.
Civilizacija je prihvatanje činjenica.
Civilizacija je poštovanje suda čak i kada nam njegova presuda nije politički ugodna.

Kada se pravosnažno osuđeni počinilac genocida pretvara u heroja, a njegove žrtve ponovo guraju u stranu, tada se prelazi jedna veoma opasna granica. Zato ono što danas gledamo u Srbiji i Republici Srpskoj treba nazvati pravim imenom: sunovrat civilizacije.

Suočavanje sa prošlošću nije slabost

Srbija će prije ili kasnije morati odlučiti želi li ostati zarobljena u ratovima devedesetih ili izgraditi društvo koje je spremno otvoreno govoriti o vlastitoj prošlosti. Suočavanje sa prošlošću nije poniženje. Nije ni priznanje kolektivne krivice. Naprotiv, sposobnost da se prizna zločin koji su počinili pripadnici vlastitih političkih ili vojnih struktura znak je društvene zrelosti.

Njemačka je svoju snagu, između ostalog, izgradila upravo kroz suočavanje sa nacističkom prošlošću. Nije postala slabija zato što je priznala zločine. Postala je demokratski i moralno snažnija. I Srbija ima mogućnost da napravi isti historijski iskorak. Ali taj iskorak ne može početi glorifikacijom Ratka Mladića. Budućnost regiona ne može biti izgrađena na ratnim mitovima. Bosna i Hercegovina i Srbija moraju biti susjedi koji sarađuju. Narodi u ovom regionu moraju živjeti jedni pored drugih, trgovati, putovati, školovati djecu i graditi zajedničku evropsku budućnost. Ali takva budućnost nije moguća ako se prošlost stalno koristi za stvaranje novih heroja i novih neprijatelja.

Pomirenje ne znači zaborav.
Pomirenje ne znači izjednačavanje žrtve i počinioca.
Pomirenje znači istinu, odgovornost i spremnost da se ono što se dogodilo više nikada ne ponovi.
Zato pitanje nakon sahrane Ratka Mladića nije samo kako će ga Srbija pamtiti.
Mnogo važnije pitanje je šta će Srbija naučiti iz vlastite prošlosti.
Hoće li svojoj djeci ostaviti mit o ratnom komandantu koji je osuđen za genocid?

Ili će im ostaviti društvo koje je dovoljno snažno da kaže istinu, prizna zločine i izabere mir?

Odgovor na to pitanje neće odrediti samo budućnost Srbije.

Odredit će i budućnost cijelog regiona.

Jer Balkan ne može naprijed ako stalno pokušava vratiti prošlost.

A veličanje čovjeka osuđenog za genocid nije put prema pomirenju.

To je korak unazad.

I upravo zato ono što danas gledamo nije samo problem sjećanja na jednog ratnog komandanta. To je pitanje vrijednosti na kojima želimo graditi društva u kojima će živjeti naše buduće generacije.

Srebrenica nije mit. Genocid nije pitanje interpretacije. Presuda nije stvar političkog ukusa. A ratni zločinac ne postaje heroj zato što ga država odluči tako predstaviti.

Naša obaveza je da to jasno kažemo – zbog žrtava, ali još više zbog budućnosti.

Hoće li "zdrava Srbija" progovoriti?

I na kraju, ostaje jedno važno pitanje: jesu li prethodni izbori u Srbiji mogu bili prilika da ona zdrava, demokratska i odgovorna Srbija konačno progovori i počne mijenjati stvari nabolje – prvo u svojoj avliji, a onda i u cijelom regionu? Da li će Srbija smoći snage da se suoči sa vlastitim demonima, odbaci ratne mitove i prestane hraniti politike koje društvo drže zarobljenim u prošlosti? Ili će i ova prilika ostati još jedna propuštena šansa da "zdrava" Srbija odgovori na ovaj, već duboko ukorijenjeni "karcinom" koji razjeda društvo i truje buduće generacije?

To tek ostaje da se vidi.

Jer promjena neće doći sama od sebe. Za nju je potrebna hrabrost da se kaže istina, čak i onda kada je bolna i kada se ne uklapa u nacionalne mitove. A možda je upravo to najveći test za Srbiju danas: ne šta će govoriti o drugima, nego da li je spremna prvo pogledati u vlastito dvorište i reći – dosta je bilo. Vrijeme će pokazati hoće li ta "zdrava Srbija" pronaći snagu da progovori.

A od toga će, u velikoj mjeri, zavisiti i da li će Balkan konačno krenuti prema budućnosti – ili će još jednu generaciju držati zarobljenom u prošlosti.