Savez kolumnista / Prof. dr. Ivo Komšić: BiH, Ukrajina i licemjerna Europa

12. 05. 2022. u 16:14:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Demokratski svijet se ujedinio u svom stavu, političkom i praktičnom, oko ruske agresije na Ukrajinu. Ujedinio se i NATO, sve njegove članice, i pružio snažnu vojnu pomoć Ukrajini kako bi obranila svoj suverenitet i teritorijalni integritet.

Piše: Prof. dr. Ivo Komšić, za Radiosarajevo.ba

Naravno, s velikim zakašnjenjem od osam godina i više kada je Rusija svoju agresivnu politika provodila prema susjednim državama, ne samo Ukrajini na Krimu i u oblastima Dombasa i Luganska, nego i prema Gruziji, Moldaviji, Azerbejdžanu.

Konačno, otrežnjenje je došlo kada je agresija izvršena na zemlju koja je čvrsto vezana za Europu, koja graniči s Europskom unijom (EU) i Rusijom, kada je faktički napadnuta Europa. Konačno su se objedinili EU, Velika Britanija i SAD i zauzeli jedinstven stav prema Rusiji i njenoj agresivnoj vanjskoj politici.

Pomoć Kijevu

Sve te države su jedinstvene u sankcijama prema Rusiji, slijede jedne druge i provode te sankcije. Europska unija je ostala bez jedinstvenog stava samo oko sankcija na uvoz nafte jer su neke države potpuno vezane za taj uvoz i sankcije u toj oblasti mogle bi ih uvesti u privredni kolaps.

Tu postoji mala doza razumijevanja dok Unija ne riješi taj problem jedinstveno za sve zemlje i dok se ne otvore pouzdani i trajni kanali alternativnog snabdijevanja cijelog kontinenta.

Funkcioneri Europske Komisije (EK) i država članica EU obilaze Ukrajinu, obilaze njene gradove potpuno sravnjene sa zemljom, obilaze uz opasnost da i sami stradaju pod granatama. Ukrajini se s razlogom daje ogromna pomoć – financijska, vojna, humanitarna, politička i moralna samo da izdrži agresiju i obrani Europu i svijet.

Nezamislivo je da netko iz tog svijeta ode u Moskvu i dadne podršku Putinu ili da primi Putina u prijateljsku posjetu kao ravnopravnog partnera. Neki državnici i svjetski funkcioneri odlaze kod njega na razgovore samo da bi isposlovali prekid agresije ili omogućili izvlačenje civila iz napadnutih područja.

Bez obzira na poniženja koja doživljavaju u tim susretima, oni žrtvuju svoj dignitet samo da bi se ublažile patnje civila i zaustavilo žrtvovanje vojnika.

Te posjete i s Putinove strane nisu prijateljske i partnerske jer on sugovornike drži odmaknute od sebe po 20 metara daleko. Sve je, dakle jasno o čemu se radi, s obje strane.

Embargo za Bosnu

To je ista ona Europa i svijet koja je Bosni i Hercegovine devedesetih godina uvela embargo na uvoz oružja kada je Milošević s ratnim zločincima iz BiH izvršio agresiju na BiH, međunarodno priznatu državu. Ne samo da nisu Bosni i Hercegovini i njenim braniteljima pružili vojnu pomoć nego su joj zabranili da se sama snabdije naoružanjem, da ga nabavlja po bijelom svijetu od prijateljskih zemalja. Dato je do znanja da se BiH i njeni građani ne mogu i ne smiju braniti.

Agresorima na BiH ostavljeno je na raspolaganje kompletno naoružanje tadašnje JNA čiji su se arsenali procjenjivali kao četvrti u Europi po količini i razornoj snazi. Embargo na upotrebu tih arsenala nije stavljen, sve je to upotrebljeno protiv BiH i njenih građana samo zbog toga što su se na Referendumu 1992. godine opredijelili za nezavisnu i suverenu državu.

Temeljem te referendumske odluke BiH je međunarodno priznata država i primljena u UN 22. maja iste godine. Agresijom im se htjelo oduzeti pravo na samostalnu i suverenu državu sa istim ovim političkim obrascima koje danas zastupa Putin prema Ukrajini – Ukrajinci nisu narod, Ukrajina nije samostalna i suverena država niti je kada bila, Ukrajina je postojala samo kao dio Rusije, pravoslavni svijet mora živjeti u jednoj državi, pod jednom vlašću, ma kakva ona bila.

Identičan narativ imao je Milošević devedesetih godina – BiH nije nikada bila samostalna država, bila je dio Kraljevine Jugoslavije, dio komunističke Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi i čuvali je, ona mora ostati dio Jugoslavije makar ona bila u "krnja", odnosno velika Srbija. Svi Srbi s prostora bivše Jugoslavije moraju živjeti u jednoj državi – to je "„srpski svet", odnosno "pravoslavni svet".

Sramni Mitterrand

Kada je već izvršena blokada Sarajeva i kada se grad počeo granatirati a njegovi građani ubijati granatama i snajperima, grad je također, kao danas Kijev ili Odesu, posjetio francuski predsjednik Mitterrand. Prošetao je gradom i cijelom svijetu dao do znanja da je stanje normalno, da se ne radi ni o kakvoj agresiji i da je Sarajevo samo humanitarni problem.

Može li se zamisliti danas da neki državnik posjeti bilo koji napadnuti ukrajinski grad i njegovu katastrofu proglasi humanitarnim problemom kao da je nesreća pala s neba, kao da je elementarna nepogoda.

Mitterrand je u Sarajevo poslije njegove posjete poslao avion vode. Neke druge zemlje slale su deke za pokrivanje i zamotavanje jer u gradu već nije bilo vode, ogrjeva, plina – ventil je bio kod Srba koji su bili dio agresije. Nitko se nije pitao zašto je to gradu, koji je lociran na velikim izvorištima vode, koji je povezan s hidrocentralama i termoelektranama, koji je okruže velikim šumskim bogatstvom, potrebno.

Može li se desit danas da netko iz demokratskog svijeta prihvati Putina i marionete iz Dombasa, Luhanska ili Krima kao ravnopravne partnere u mirovnim pregovorima. Ili pak da im daju prednost pri tome, da se pregovori vode samo o tome koji dio teritorije Ukrajine treba pripasti Rusiji.

Agresori su dobili pola države

Takvi "mirovni pregovori" su vođeni o BiH. Za svo vrijeme pregovaranja agresija nije prestajala, građani BiH su ubijani samo zato što su branili svoju zemlju, gradovi su razarani, izvršeni su stravični zločini i konačno genocid nad jednim narodom. Cijelo vrijeme agresori su partneri Europi i svijetu u pregovorima i samo se tražio način kako im udovoljiti u njihovim teritorijalnim pretenzijama. Sve se završilo tako da su dobili pola države BiH.

Ali, desilo se još nešto. Međunarodni sud u Hagu ih je osudio, makar u dugotrajnom procesu, za zločine i genocid. Sam Milošević je umro u istražnom zatvoru pod optužbom da je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata na BiH. Međutim, zločinačka politika prema BiH, s obje strane, tj. i s Miloševićeve i s Tuđmanove, nije prestala.

Provode je njihove političke ekspoziture u BiH preko 25. godina. Opet ta ista Europa i veliki dio svijeta stoji uz tu politiku, gledaju to mirno ili daju joj otvorenu podršku. Isti ovi ljudi i funkcioneri EU i drugih zemalja, koji obilaze Ukrajinu, podržavali su agresore na BiH i danas podržavaju nastavljače te politike.

Dok osuđuju Putinovu politiku prema Ukrajini istovremeno čvrsto stoje uz istu takvu agresorsku politiku prema BiH. Srbija otvoreno podržava Putina, Dodik po uzoru na Dombas i Luhansk želi osamostaliti Republiku Srpsku i dalje destabilizirati BiH.

Plenkovićev HDZ u BiH otvoreno stoji uz Dodika i njegovu politiku prema Rusiji, lider HDZ-a iza koga stoji Plenković čvrsto je povezan s ruskim uticajem u BiH i zastupa njihove interese.

Srceparajući govori Andreja Plenkovića

Nije problem što Plenković glumi solidarnost s Ukrajinom i njezinim narodom, obilazi Kijev i drži srceparajuće govore, problem je što istovremeno podržava ljude u BiH koji su otvoreno na strani Rusije i Putina i što lidera proruske politike u BiH želi uvesti u Predsjedništvo države.
Problem je što to Europa, odnosno najviši funkcioneri Unije sve hladnokrvno gledaju i podržavaju. Direktni Putinovi zagovornici s Balkana su poželjni partneri Europskoj komisiji (EK), primaju ih kao ravnopravne sugovornike, odaju im počasti i daju obećanja koja su u suprotnostima s europskim vrijednostima.

Čak krše sankcije koje su uvele Sjedinjene američke Države i Velika Britanija iako imaju savez s njima oko toga. Plenkovićevo lobiranje u EU ne prestaje, dobija otvorenu ili prikrivenu podršku za izmjene Izbornog zakona BiH za koji se zna da ga forsira ne samo ruski ambasador u BiH nego i Plenkovićev favorizirani partner u BiH. Funkcionerima EU ne smeta da prihvaćaju Plenkovićeva nastojanja oko toga kao legitimna dok liju suze nad Ukrajinom i njenom sudbinom.

Ne žele znati da je BiH pod istim tim ruskim pritiskom samo što Putin nema vremena vojno se uključiti a ovi domaći nemaju snagu za to. Ursula von der Leyen ushićeno obavještava da je Europska komisija pustila Hrvatskoj novu tranšu iz milijarditske pomoći i tako otvoreno podržava Plenkovića i osgurava mu pobjedu na narednim izborima. Nju apsolutno ne interesira Plenkovićevo zaobilazno podržavanje ruske politike u BiH i na Balkanu.

Dokle će ići evropsko licemjerje? Da li možda do novog rata na Balkanu?

Uz sve iritirajuće, ponekad nesuvisle i kontroverzne Milanovićeve izjave, mora se priznati da je Plenkovića istjerao na čistac i da je ovaj morao javno priznati kako 25 godina tiho radi na rehabilitaciji i reafirmaciji Tuđmanove politike prema BiH zbog koje je ovaj osuđen kao čelnik udruženog zločinačkog poduhvata u Haškom sudu. Time je Plenković priznao da ne priznaje presude međunarodnih sudova i istovremeno ima čvrstu podršku EU. Time je priznao da zajedno s HDZ-om i srpskom politikom 25 godina destabilizira BiH i onemogućuje joj napredak.

Ako je išta postalo jasno iz sukoba predsjednika i premijera susjedne države Hrvatske jeste to. To jedino nije jasno nekim funkcionerima EK.

Trebaju i oni čitati Milanovića preko Plenkovića. Uostalom sami su izjavili da se oko BiH potpuno slažu, samo je jedan otvoreniji od drugog. Treći u igri, Aleksandar Vučić, također je izjavio u susretu s Plenkovićem, i u tome su se složili, da se njihove politike u BiH podudaraju preko 90%.

Treba li još nešto objašnjavati Europi i svijetu?


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (8)