Kenan Efendić: Papirna i crna, šengenska zavjesa

Piše: Kenan Efendić

Otapanje Gvozdene zavjese danas se u većini dijelova Evrope obilježava kao simbol pobjede demokratije i slobode Zapada nad totalitarizmom i ropstvom komunističkog Istoka. Do prije dvadeset godina Gvozdena zavjesa bila je itekako realna, bodljikava i tvrda, posvjedočit će o tome generacije Poljaka, Čeha, Mađara ili Nijemaca iz tadašnje Demokratske republike. Padom Gvozdene zavjese iz svijeta krajnje realnosti u svijet bezopasnih simbola zadovoljni su stanovnici i Zapada i Istoka, što će reći da bismo svi trebali Pad Berlinskog zida slaviti kao Pad totalitarizma i početak širenja slobode na evropski Istok.

Međutim, jedan dio Evrope, odnosno jedan dio stanovnika Evropskog kontinenta, ne može u bratskom zagrljaju s većinom Evropljana slaviti jednu od osnovnih ljudskih sloboda – slobodu običnog, fizičkog kretanja, što svakako podrazumijeva i banalni prelazak granice. Berlinski zid, taj sramno proslavljeni odjeljak Gvozdene zavjese zaista je bio granica koja je razdvajala porodice, prijatelje, moguće poslovne partnere, zaljubljene ljude…

Gvozdena zavjesa dijelila je, manje-više, Evropu na Zapad i Istok, a jedan jugoistočni dio Evropskog kontinenta našao se sredinom stoljeća pred ultimativnim izborom, pri čemu je Josip Broz Tito (čiju godišnjicu smrti slavimo dok iščekujemo pozitivan Izvještaj Evropske komisije o liberalizaciji viznog režima za tzv. „zemlje Zapadno Balkana“) povukao potez nesvrstavanja, na kojem mu ne mogu zamjeriti ni njegovi najoštriji kritičari. Najveći Sin, kako mu tepaju jedni, odnosno Najveći Diktator, kako ga mrtvog kritiziraju drugi, skoro pa vječni predsjednik zemlje u kojoj sam se, ipak, rodio, učinio je Jugoslaviju prisutnom i bitnom u oba dijela Evrope. Gvozdena zavjesa Jugoslavene nije izolirala ni od Zapadne Evrope, koja se pola stoljeća integrirala u Evropsku uniju, ni od komunističkog Istoka pod kontrolom Sovjetskog saveza. Pad Berlinskog zida i otapanje Gvozdene zavjese, mi, Jugoslaveni dočekali smo valjda potpuno indiferentni jer smo se uvelike pripremali za krvave ratove '90-tih.

Dvadeset godina nakon povijesnog rušenja Berlinskog zida, ali i dvadeset godina nakon zloslutnog govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu (mjestu koje je sada dio samostalne države Republike Kosovo), s kojim je, kako mnogi danas cijene, počeo konačni raspad moje rodne države, samo jedna od šest zemalja bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije članica je Evropske unije i samo njeni stanovnici mogu pričati o slobodi, onoj osnovnoj, slobodi fizičkog kretanja. Ta država, Slovenija, danas susjednoj i nekada bratskoj Hrvatskoj drži nepotrebnu lekciju o međunarodnom pravu i međudržavnim granicama, zaustavljajući time do jednog trenutka sasvim izvjesno priključenje Hrvatske Evropskoj uniji.

Ostale države bivše Jugoslavije (Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija, te najmlađa evropska država Kosovo), uz Albaniju, te uz izuzetak Hrvatske, u trenutku pisanja ovog teksta (jer se čeka povijesni Izvještaj Evropske komisije) predstavljaju zemlje čijim je građanima neophodna viza za ulazak u zemlje Evropske unije. Građani i građanke nekadašnje zemlje-tvorca Pokreta Nesvrstanih danas su ponižavajuće svrstani u duge, često nedogledne redove pred sarajevskim, beogradskim, podgoričkim… ambasadama Njemačke, Francuske, Velike Britanije, pa i pred ambasadama zemalja Istočne Evrope, koje su prije pada Zida u poređenju s Jugoslavijom izgledale onako kako danas Bosna i Hercegovina izgleda naspram, recimo, Slovenije.

Neke riječi, nazivi nekih mjesta i gradova, neka prezimena postanu toliko poznata i ponesu toliko simboličkog naboja da u percepciji nekih ljudi postanu oznakom pitanja puta vlastite budućnost. U ovom trenutku jedna od riječi koje simboliziraju jednu moju moguću budućnost jeste riječ „Schengen“ („Šengen“). Ne znam da li se ikada i jedan od nepunih 2.000 stanovnika ovog luxembourškog sela zapita šta ova riječ znači stanovnicima Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Albanije, Makedonije i Kosova u mjesecu maju 2009. godine, dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida. Schengen je danas u Bosni i Hercegovinu, za šta sigurno znam, riječ koju znaju skoro pa svi: od fakultetskih profesora, preko običnih gradskih danguba do zemljoradnika iz Nevesinja, jer svi mediji dnevno barem jednom spomenu sada već famoznu „bijelu šengensku listu“. Valjda po običaju skloni neopravdanom optimizmu, Bosanci i Hercegovci, ili barem bosanskohercegovački mediji, još uvijek vjeruju u pozitivan Izvještaj Evropske komisije, pa tako niko i ne spominje „crnu šengensku listu“, koja je, nadam se da se varam, vrlo vjerovatna.

Evropska komisija nedavno poručuje Bosancima i Hercegovcima da će Srbija, Crna Gora i Makedonija, vjerovatno i Albanija, dobiti pozitivan izvještaj, a da će Bosni i Hercegovini biti upućeno „ohrabrenje“ s istovremenim „upozorenjem“ bosanskohercegovačkim vlastima da se uozbilje u procesu usvajanja reformskih zakona koji su u famoznoj „Mapi puta“ postavljeni kao uslovi za viznu liberalizaciju. Pasoši građana Srbije i Crne Gore postat će konačno isprave za legalno fizičko kretanje diljem Evrope a ne skupo ukoričeni papir za birokratsko viziranje i udaranje konzularnih pečata.

Bosanskohercegovački pasoš ili putovnica vjerovatno će, uz moldavski, bjeloruski, ukrajinski, još nekoliko godina biti jedan od rijetkih evropskih pasoša koji nije punovažna putna isprava nego tamnoplava knjižica za naljepljivanje šengenskih viza, a mi ćemo ohrabreni od Evropske komisije satima stajati na ulici u viznom redu pred ambasadama i konzulatima zemalja Evropske unije. Kada bi ishod apliciranja za vizu bio zagarantirano pozitivan u slučaju potpuno ispravne procedure teror vizno-konzularnog reda bio bi u mnogome podnošljiviji, ali često se desi da nakon nekoliko sati čekanja vlasnik tamnoplave knjižice za viziranje dobije prazan pasoš uz objašnjenje da nije priložio originalnu verziju police osiguranja.

Komisija nas, s jedne strane, ohrabruje a bosanskohercegovačke nas državne vlasti (Parlamentarna skupština, Vijeće ministara, Granična policija i niz drugih nadležnih organa i institucija) malo je reći prave budalama i uvjeravaju, kao predsjednik Predsjedništva Nebojša Radmanović, da ćemo ipak od prvog dana 2010. godine u Evropu putovati samo s pasošem. S druge strane, činjenice govore ono što svaki Bosanac i Hercegovac, osim ako nije vlasnik diplomatskog pasoša ili vlasnik dodatnog jednog, uglavnom srbijanskog i hrvatskog državljanstva, ne želi čuti. Od 120 uslova iz bosanskohercegovačkim neodgovornim vlastodršcima omražene „Mape puta“ ostalo je 27 neispunjenih uslova, a za devet od njih nema skoro pa nikakve političke (bolje reći etno-partijske) suglasnosti. Parlamentarne stranke nikako da se dogovore o Zakonu o kretanju naoružanja i vojne opreme (sic!), te Zakonu o graničnoj kontroli (sic), pa tako ostaje samo nada u bonske ovlasti Valentina Inzka, koji bi mogao učiniti životnu uslugu mladim stanovnicima Bosne i Hercegovine, nametnuti 27 spornih zakona i zakonskih odredbi i time na neki način spasiti mlade generacije od budućnosti evropskog prigradskog geta u kojem neće imati ni punovažan pasoš ni dovoljno para za putovanje.

Na Dan Evrope je nevladina organizacija „Evropski pokret u BiH“ dodjeljivala nagrade za „najevropskiji grad“ i priznanja institucijama vlasti za „evropeizaciju“ BiH. Događaj je mnogostruko apsurdan i kontroverzan, čak i bez analiziranja „evropejističkog rada i napora“ ovogodišnjih laureata. Reći ćemo samo da su nagrade za „evropeizaciju“ BiH dobile one institucije vlasti koje ne usvajaju prijeko potrebne „bezvizne“ zakone, što još jednom svjedoči o ispraznosti mnogobrojnih nevladinih organizacija u BiH i njihovom udvoričkom odnosu prema vlastima.

Ono što je sporno i apsurdno jeste „evropeizacija“ Bosne i Hercegovine, države smještene na jugoistoku Evropskog kontinenta, koja je uređena (koliko-toliko) u skladu s evropskom ustavnom praksom i tradicijom i u kojoj su zvanična tri evropska/slavenska jezika. Arhitektura većine bosanskih gradova razlikuje se od arhitekture njemačkih i francuskih gradova toliko koliko i arhitektura holandskih i poljskih gradova međusobno. Reprezentativni timovi BiH u svakom sportu ako ne nastupaju na evropskim sportskim prvenstvima onda barem bezuspješno završavaju kvalifikacije za njih. Bosanski rock 'n' roll '80-tih napajao se iz evropskog i zapadnog, bosanski pisci učili su od evropskih i bivali im ravnopravnim kolegama, bosanski slikari nisu slikali nešto što evropske slikare nije stoljećima okupiralo… Kratko rečeno: Zašto evropeizirati nešto što je već u mnogome Evropa? Radi se o jednoj zabludi eurobirokratije i eurofanatičnog NGO-svijeta, na koju većina javnosti, u nepažnji, stereotipu i klišeju, u potpunosti pristaje. Ako se već nekome hoće odati priznanje za ono što (ni)je uradio na planu uvođenja standarda Evropske unije u bh. društvo, onda mu se treba odati priznanje za „EU-izaciju“ Bosne i Hercegovine.

Zašto ja, koji sam rođen u jednoj evropskoj državi, na evropskom kontinentu; govorim slavenskim (evropskim) jezikom; čitam Danila Kiša (jednog od najevropskijih pisaca) umjesto Kur'ana; učim napamet poeziju Zbigniewa Herberta i Teda Hughesa; godinama se divim proznom i esejističkom opusu Milana Kundere; cijenim ljevičarski angažman Terryija Eagletona i engleskih kulturnih materijalista; usvajam dekonstrukciju Jacquesa Derridae i čitam tekstove francuskih feministkinja; slušam „The Clash“ i divim se novoj osjećajnosti Pedra Almodovara; solidno govorim engleski i poljski, razumijem njemački… Zašto ja nisam Evropljanin? Imam, istina, arapsko ime i tursko-slavensko prezime, ali zar milioni takvih već stoljećima ne žive širom Evrope?

Ne mogu se načuditi sasvim izvjesnoj mogućnosti da mi i dalje eurobirokratija i podosta korumpirane i neodgovorne, namjerno etnički konflikte bosanskohercegovačke vlasti postavljaju granice kretanja, odnosno granice spoznaje, iskustva i – u konačnici – života. U čuđenju shvatim da bosanskohercegovačkim političko-religijsko-kriminalnim elitama odgovara vječni rigorozni vizni režim za narode i građane Bosne i Hercegovine koje stalno održavaju u etničkom konfliktu s prizvukom rata. Zavadi, zatvaraj i vječno vladaj masama koje nemaju iskustvo putovanja a ono je iskustvo upoznavanja druge kulture i Drugog.

Kako sada, sredinom maja, dvije decenije nakon pada Berlinskog zida i topljenja Gvozdene zavjese, stvari stoje, očito je da Evropska unija neće pristati na besramni i generacijski štetan rad državnih vlasti Bosne i Hercegovine i ostaviti vlasnike bosanskohercegovačke tamnoplave knjižice za naljepljivanje šengenskih viza skoro pa jedinim Evropljanima bez potpune slobode kretanja.

Očito je, na moju žalost, i na žalost stotina hiljada mladih Bosanaca i Hercegovaca, čiji krik jeste i ovaj esej, da će nas papirna i crna šengenska zavjesa još uvijek zaustavljati na korak do Evrope, koja nam pripada i čije kulture smo neodvojivi dio. Očito je da će i dalje postojati Druga Evropa, ona iza Zavjese.

radiosarajevo.ba