Kako sam prošle godine najavila Čolu u Sarajevu!

Tekst sam završila sa rečenicom „A da nam sljedeće godine pjeva naš Čola“, nisam ni slutila da ćemo sa Čolom ući u 2018. godinu.

Piše: Nataša Gaon-Grujić za Al Jazeeru

Čola je obilježio moje djetinjstvo. U to vrijeme emitovane su muzičke emisije u kojima je nastupao sa Lokicama. Čoli se nije moglo naći baš puno mana.

Lijep, savršenog glasa, dio sarajevske raje, šarmer... Ali, kada živiš na ovim prostorima, moraju ti barem nešto naći što ne valja, tada su, naročito muškarci, tvrdili kako Čola odlično pjeva, al' kako nikako ne zna plesati. Uglavnom, djeca su se odgajala kao po šablonu.

Nemoj da ti sad…

Znalo se tačno kada se peru zubi, kada je crtani film i kada se ide na spavanje. Nisu tada korišteni termini – hiperaktivno dijete, ali jesu roditelji znali reći: “Nemoj da ti sad' ustanem!“ To je, ujedno, značilo da ne možeš sa roditeljima pregovarati da ostaneš duže budan i da gledaš Čolu.

Moj brat i ja smo koristili veliko ogledalo u hodniku našeg stana koje je pružalo savršen odraz slike sa TV ekrana, znali smo da ćemo sutra u prostorijama kućnog savjeta, pjevati Čoline pjesme, a curice će biti Lokice. Sada znam da su moji roditelji znali da čučimo u hodniku, ali su nas puštali. Mi smo mislili da smo uspjeli nadmudriti roditelje, a roditelji su mislili da im, ipak, nije poljuljan autoritet.

A onda je došao pubertet, prvo bolno zaljubljivanje, pa je silna patnja slomljenog srca bila dodatno pojačana tako što sam cvilila uz neku tužnu ljubavnu pjemu. Imali smo gramofon i bilo je pravo umijeće gramofonsku iglu podesiti baš na tu tužnu pjesmu. Naravno slušao se Čola. Ne moram posebno pisati ni o tome kako sam sama sebi bila bitna što je Čola snimio pjesmu u kojoj se spominje jedna Nataša.

Čola ostao Čola

A onda su došle devedesete i... ma sve znate i puno toga se promijenilo, ali jedno je ostalo nepromijenjeno - Čola je ostao Čola. Nakon prvog intervjua sa Čolom, nakon završetka rata, odmah su svi komentarisali: „Ništa se nije promijenio.“, „Ma zna se da je Sarajlija, čim otvori usta, osjeti se, nije ni sekunde promijenio onaj sarajevski naglasak“, „Vala je Čola gospodin, uvijek bio i ostao“...i svi su zaboravili da baš i ne zna plesati.

Postoji još jedna stvar karakteristična za ove prostore, a to je da smo žedni uspjeha. U manjku kolektivnog uspjeha, naročito kada živiš u Bosni i Hercegovini, lični uspjesi pojedinaca postaju naši. Tako je za Sarajlije Čolin uspjeh – sarajevski uspjeh i ne bi Čola bio tako talentovan da nije iz Sarajeva, pa jel' tako ili nije?

Ove godine, za razliku od prošle, društvene mreže su ostale mirne. Žene su sa oduševljenjem primile vijest o Čoli. Čola je vjerovatno rijedak pjevač u kojeg su bile zaljubljene i majke i kćerke. Nismo se ove godine svađali, nije baš bilo puno komentara za ili protiv Čole.

Ne znam šta je razlog, da li smo prihvatili za normalno da Sarajevo dočekuje Novu godinu uz velike muzičke koncerte, ili je ipak razlog to što je Čola, što bi Sarajlije rekle – gospodin!

Jutros je Sarajevo bilo prelijepo. Bina ispred SCC-a je već postavljana, kod Vječne vatre se postavlja... grad je pun. Turisti na sve strane kao i ulični svirači. Obavljaju se posljednje kupovine… večeras će nas u Novu, nadam se, bolju godinu uvesti Čola...

Moram dobro paziti kako ću završiti ovaj tekst, jer moglo bi se desiti da opet pogodim, za divne ljude, a prepoznaće se evo napisat ću... a da sljedeće godine dođe Bijelo dugme... i samo se ljudi nemojte svađati... Sretna vam Nova godina.