Nataša Gaon Grujić: Nedostaje mi Sarajevo

Uhvatila sam sebe kako govorim: „Nedostaje mi Sarajevo“. Zar je moguće da ti nedostaje grad u kojem živiš? Moguće je...

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Dvadesettreći septembar 1997. godine, je datum koji nikada neću zaboraviti. Tada sam radila u organizaciji Ljekari bez granica. Male kancelarije bile su smještene u okviru Kliničkog centra. Te godine sam prvi put upalila kompjuter, a kolegica, koja je prije mene radila na istoj poziciji, ostavila mi je jednostavna uputstva. Korak po korak, gdje palim kompjuter, kako otvaram file, kako spašavam. Ne znam čega me više bilo strah prvih dana, kompjutera, dokumenata koje sam spašavala najmanje tri puta – da sam sigurna, jer ne znam ja šta taj kompjuter radi; ili da li ću se snaći među svim tim novim ljudima?

Danas mogu reći da to nije bio najbolje plaćen posao, ali da su ljudi s kojima sam radila vrijedili beskrajno mnogo.

Nego, da se vratim na ovu godinu i ovaj datum.

Sarajevo je još uvijek bilo vidljivo izranjavano, rupe od granata, grube šare po fasadama od metaka, a na stubovima ulične rasvjete bili su postavljeni plakati U2. Nestvaran prizor. Grupa U2 je tada bila na svojoj svjetskoj turneji.

Karte su odavno bile kupljene, a ja još uvijek nisam vjerovala da U2 zaista dolazi u Sarajevo, da će scena biti identična kao i na koncertima u svim drugim svjetski poznatim gradovima.

A onda je došao taj dan, rijeke ljudi su se kretale prema stadionu Koševo. Ja sam na koncert išla s Melinom.

Dvije stvari nikada neću zaboraviti - grupa Sikter je nastupala kao predgrupa i odsvirali su himnu, onu Jedna si jedina dok se nad Sarajevom polako spuštao mrak... a onda su se svjetla ugasila, kroz rijeku ljudi prolazili su članovi grupe U2. Ja još uvijek nisam vjerovala u taj prizor, sve dok Bono nije izgovorio: „Sarajevo, Sarajevo“!

Meni su se od nekog silnog uzbuđena odsjekle noge, postale su lagane. Naslonila sam se na Melinu, a onda smo počele skakati. Svakim našim skokom, svakim položajem tijela u zraku dignutih ruku, slavile smo povratak normalnom životu. I svi su skakali, cijeli stadion. Imala sam osjećaj da su nam tijela laka. Koncert grupe U2 bila je opipljiva spoznaja mira, bila je naša pobjeda, pobjeda Sarajeva.

Još se nečega sjećam da se pri ulazu na stadion Koševo niko nije gurao. Sjećam se da nam lica nisu bila zgrčena. Sjećam se da je većina Sarajlija još uvijek bila mršava. Sjećam se da su taksi vozila bila oblijepljena koncertnim plakatima. Sjećam se da smo bili sretni.

Pješke smo se vratile kući u rijeci sretnih ljudi.

Dan nakon koncerta otišla sam do stadiona Koševo, samo da se još jednom uvjerim da se koncert zaista desio. Vidjela sam mnogo kamiona. Grupa U2 je nastavila svoju turneju, a Sarajevo je bio grad u kojem su imali koncert. Tada, 1997, i nikada više...

Gdje su nestali ti dobri ljudi sa stadiona Koševo? Gdje su nestali ti sretni ljudi? Gdje je nestala pristojnost? Gdje smo se to izgubili?

Bez želje da se ovim tekstom vraćam u rat, samo ću spomenuti jednog čovjeka - Boru Kontića. Mislim da je bila 1993. ili 1994, Dino Mustafić i Danis Tanović, snimali su serijal kratkih emisija s izjavama ljudi koji su bili bitni za Sarajevo, a koji su govorili o tome zašto su odlučili ostati u ratnom Sarajevu. Ja se izvinjavam što ću rečenicu Bore Kontića prenijeti po sjećanju, ali je, koliko se sjećam, između ostalog rekao: „Moja porodica i ja smo ostali u Sarajevu da se ne bismo izgubili.“ 

Meni je teško gledati  kako se Sarajevo nije izgubilo u ratu, izgubilo se u godinama koje su uslijedile u miru. 

Siledžije za volanom uvode „red“ na ulicama Sarajeva. Oružane pljačke u prodavnicama su najnormalnija stvar. Gledala sam kako djevojka snima tuču dva školska druga i kako niko od njihovih drugova nije prišao da ih razdvoji, a kada sam djevojci rekla: „Zašto ovo snimaš?“, pogledala me pogledom kao - Što se ti petljaš?! Možda je snimak već objavljen na Facebooku uz komentar – Ovo je vrh!, a meni je vaš VRH – vrh neukusa i primitivizma. 

I baš zbog toga, danas mi više nego ikada treba koncert U2, treba mi ta 1997, koju ne mogu vratiti, treba mi da skačem i vrištim i plješćem rukama iznad glave i da vjerujem da će Sarajevo i ovo danas u čemu živimo, ponovo, pobijediti i reći – sikter primitivizmu. Treba mi da vjerujem da se nismo izgubili.

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!