Jahjael Kamhi: Opet si zakasnio, prijatelju

Piše: Jahjael Jaša Kamhi za Radiosarajevo.ba 

Mogu li se sakriti iza tvoga imena, pa da kažem svoja sjećanja, onako bez neke namjere, ali iz duše?” , upitao me je prijatelj iz djetinstva.

“Možeš, svakako, rekoh. Niti sam ja neki pisac, niti si ti neka poznata ličnost, pa ćemo tako skupa pokušati napraviti neku priču, iz duše, da se ljudima svidi. Dva anonimca sjedinjena u sjećanjima.”

Ima samo jedan uslov, reče: “Ne smiješ koristiti ni imena, ni godine, možeš samo reći naš grad- Sarajevo. Može?”

 Može!

 “ Znaš da sam otišao iz našeg grada odmah na početku rata. Žena, ja i dvoje djece. Nas četvero sa 4 kofera. Tako se tada izlazilo iz opkoljenoga Sarajeva. Tiho i tajnovito, kao da smo nešto ukrali, pa sada bježimo da nas ne uhvate.

I uvijek sam se bojao kako li će me primiti svi moji kada se jednoga dana vratim da ih posjetim. Da li će okrenuti glavu od mene, kao da me više ne poznaju, ili će mi prići i zagrliti me i nastaviti priču tamo gdje smo nekada stali?

 Tu sam dilemu već riješio.

 Vratio sam se gradu u posjetu, odmah poslje rata. I sve je bilo kao što sam i želio. Niko, ama baš niko, nije rekao ništa ružno ni tužno, ni uvredljivo. Nastavili smo razgovor tamo gdje smo stali prije 4 godine, kada sam otišao.

 Spasili su me od dvostruke patnje!

 I evo, sada sam opet tu u gradu, da obiđem moju raju i stare prijatelje. Proslavio sam i 50 godina mature, nedavno, ali nisam stigao na matursko veče Druge  gimnazije generacije 19.. Kao i mnogo puta u životu – ja sam zakasnio.

A želio sam da dođem. Da se vidim sa svima onima sa kojima sam djelio divne dane gimnazijskog nezaboravnog druzenja. I mislim da se nikada više u životu nisam tako lijepo družio, kao što je to bilo u Drugoj  sarajevskoj Gimnaziji.

Bio sam na proslavi 10 godina mature a i kasnije. Ne sjećam se više koje su sve to bile godišnjice mature kad smo poceli sa “ Zar me se ne sjećaš? Pa, sjedili smo zajedno u klupi. Zar sam se toliko promjenio? “

“Nisi, ne boj se, samo ja nisam taj sa kojim si sjedio u klupi. Zamjenio si me sa onim koga više nema.”

O moj Bože!

 A bilo  mi je stalo, moram ti priznati, da se susretnem i sa onim lijepim djevojkama u koje sam bio mladalački zaljubljen sve te lude četiri gimnazijske godine. Nema to veze ni sa čime drugim osim sa uspomenama. One su sada udate, ja oženjen i svi smo se nekako pomirili sa time. Bilo – pa proslo!

Moram ti priznati da sam naročito želio da se susretnem sa dvije osobe. Da ih susretnem na proslavi godišnjice mature nakon toliko decenija nesusretanja. Da saznam kako su i šta rade. Da li se i one, ponekad, sjete ludosti proslih dana? Nisam ih više nikada susreo. Znaš li ti šta se sa njima desilo?

Jedna od tih ljepotica je bila zaljubljena u mene, a ja sam u isto vrijeme bio zaljubljen u drugu! Kakva priča! Ko iz filma “ Sjaj u travi”!  Svi su u razredu znali za taj trougao! 

I niko nije mogao da razrijesi taj trigonometrijski problem. Bile su to neke čudne ljubavi. K’o u pjesmi ‘Mostarske Kise’- Pere Zupca. Romantično i mladalacki ludo.  Volio bih da znam sta sada one misle o svemu tome.

Stani- rekoh. Nema ih više tu. Otišle su!

 Otišle?

Da, obje su umrle, neposredno iza rata, možda baš onih godina kada si se nadao da ćeš ih opet susresti, kada dođeš u posjetu svojim uspomenama. Opet si zakasnio, prijatelju!

 Nije imao više šta da kaže. Okrenuo se i otišao.