Nataša Gaon Grujić: Izdur'o je Mujo i gore, izdurat' će i akcize

Bila je ovo rečenica izgovarana i od novinara koji su je čitali kao glavnu vijest tog dana. Kako je ovdje duhovitost odbrambeni mehanizam, pročitala sam duhovite Twiter i Facebook statuse o akcizama i novim bebama koje će biti rođene, o IKEA-i, kilometrima novoizgrađenih dionica autoputa i blagostanju u kojem ćemo živjeti...

Piše: Nataša Gaon Grujić za AJB

Ne volim zimu, ne volim ni snijeg, mada bi mogao pasti - vrijeme mu je. Ne volim zimi putovati, dan je kraći, a noć samo dodatno pojede kuće uz cestu koje čekaju gazde da im se ljeti vrate i učine zidove živim, otvore vrata i prozore, upale svjetla…

Volim ljeto, dan je dug i topao. Volim vidjeti te kuće, lijepe, nove, obično s više spratova. Kuće s fasadom i ogradom na balkonima. Kako su samo lijepe te kuće. Volim tada vidjeti ljude ispred tih kuća, stol i stolice i džezvu s kafom i njihove automobile sa stranim registarskim oznakama parkirane ispred kuća...

Mada su donošenju Zakona o akcizama prethodila uvjeravanja da poskupljenje goriva neće imati za posljedicu poskupljenje ostalih životno bitnih proizvoda i usluga, ipak, u petak sam čula vijest da će poskupjeti hljeb, kruh, panja, kako god želite, jedno je zajedničko kupovat ćemo ga po novim, višim cijenama.

Nekako ovdje čovjek sve predevera, žilavo istrpi sve. Mada statistički podaci govore da u Bosni i Hercegovini skoro pola njenog stanovništva živi u siromaštvu, to isto stanovništvo svoj život uspijeva opravdati rečenicama: Nismo jedini, svi tako žive, izdrž'o je Mujo i gore,  Samo da smo živi i zdravi i na kraju - Ma, samo da ne puca.

Mladi sa slušalicama

U principu većina tog stanovništva uspijeva preživjeti zahvaljujući svojoj djeci, svojoj rodbini koja je svoje živote započela i živi daleko od onoga što se zove Bosna i Hercegovina. Oni – dijaspora, drže ovu zemlju živom.

Rijetko jedem ćevape, uglavnom kada nam dođu prijatelji koji dugo nisu bili u Sarajevu. Valjda činjenica da ih možeš pojesti svaki dan oduzme želju, dovoljno je da ti se nozdrve napune mirisom ćevapa dok šetaš po Baščaršiji. Ljeto je, sjedimo s prijateljima u ćevabdžinici.

"Najbolji su sarajevski ćevapi, nigdje nisu ovakvi, kažemo vam nigdje", govori nam prijatelj.

U isto vrijeme porcije s ćevapima stižu za naš stol, ali i za stol uz naš. Ne možeš, a da ne primijetiš komšije za susjednim stolom, stolovi su gusto zbijeni, intima ne postoji. Za stolom do našeg sjede četvoro starijih i dvoje mladih. Lako primjećujem da su ovo dvoje mladih, mladić i djevojka od svojih šesnaest/sedmanaest godina djeca starijeg para. Djeca jako liče na roditelje.

I mladić i djevojka sjede sa slušalicama u ušima, na roditeljska pitanja odgovaraju na francuskom jeziku, mada su roditeljska pitanja postavljena na našem. Konobar spušta ćevape za njihov stol. Roditelji gledaju u ćevape, mislim da su sretni. Rukom otkidaju komad somuna i u njega motaju ćevap, pa vrh zalogaja umaču u kajmak i sitno narezan crveni luk. Lice im je već poprimilo izraz uživanja, smještaju svoj zalogaj u usta, pa ga polako premeću kako bi što više uživali, a onda uzimaju jogurt i skoro pa srću prvi gutljaj.

Njihova djeca u njih gledaju s određenom dozom neprijatnog iznenađenja. To što njihovi roditelji jedu ćevape rukama, čini mi se, više smještaju u okvire nepristojnosti nego neprocjenjivog užitka. Djeca su ćevape jela sa priborom za jelo.

Luk i kajmak

"Nismo jako dugo dolazili", progovara otac. "Nije ni tamo sve bajno, prvih godina smo se patili, ja sam odmah našao posao, bio je težak, ali sam radio, za nju je bilo teže..."

"Kada sam i ja počela raditi postalo je lakše, ali smo morali misliti na djecu, na kredit za stan. Rata je ogromna, nismo nikako mogli doći, redovno smo slali novac našim roditeljima, pa kako bi bez nas… Djeci je ovo prvi dolazak u Sarajevo", uključila se žena u razgovor.

"Razumijemo, sve razumijemo…", potvrđuju njihovi prijatelji.

Djeca se ne uključuju u razgovor, to što roditelji pričaju sa svojim prijateljima iskoristili su da u oba uha stave male slušalice. Oni su ovdje samo zato što moraju, čak im više ni po čehri ne bih rekla da vuku korijene s ovih prostora.

Da li ste ikada razmišljali šta će se desiti kada umru roditelji roditelja čije ih življenje tjera da dolaze ovdje? Šta će se desiti kada ostare roditelji koji su danas mojih godina i koje ova zemlja vuče sebi ljeti; pa joj se vraćaju, vraćaju se svojim životima, prijateljima, grade kuće tamo gdje su nekada živjeli, i ljeti ih ožive.

Šta će se desiti kada jednoga dana ostanu samo nove generacije rođene u drugim zemljama koje su, sviđalo se to nama ili ne, njihove domovine? Kada ostanu samo generacije koje više neće imati kome slati novac ili naprosto neće imati tu naviku, kojima dolazak u zemlju odakle su njihovi roditelji više ništa neće predstavljati, baš ništa u onom emotivnom smislu, možda samo, eto, u činjeničnom da su ovdje rođeni njihovi roditelji.

Kada dođe taj trenutak od čega će živjeti ova zemlja? Ko će joj tada unositi život?

Djeca nemaju strpljenja

Poskupjet će hljeb, kruh, panja, kako god ali će poskupjeti.

Izdurat će ovaj narod i to, jer nisu jedini koji loše žive, izdrž'o je, bez ikakve potrebe, ali je izdrž'o Mujo i gore. Dijaspora će pomoći. Djeca će odlaziti, jer s punim pravom, više nemaju strpljenja da čekaju bolje.

I ovoga će ljeta oživjeti lijepe kuće. Ja već znam na kojoj lokaciji ću vidjeti stol i stolice i veliku džezvu na stolu. Znat ću da su nam opet došli i da su sagradili kuću kakva je bila prije rata i rušenja - na dva sprata, a mene je strah ljeta kada će kuće ostati u mraku bez života, kada više neće biti stola i stolica ispred kuće…

Ko će, tada, ovoj zemlji donositi život? Možda će, ipak, do tada Mujo shvatiti da ne mora izdržati sve ono što će mu, što će nam novi Zakoni donijeti i samo se nemojte iznenaditi kada budete za koju sedmicu, mjesec ili dan kupovali hljeb, kruh ili panju, ali po višoj cijeni, a bez njega se ne može!