Ivo Komšić: Mržnja kao politička strategija podjele BiH

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U okviru 10. sjednice Hrvatskog Sabora, održane prošle sedmice, raspravljalo se i o Bosni i Hercegovini (BiH), preciznije o Izbornom zakonu BiH. Uvođenje u dnevni red parlamenta Hrvatske jednog od ključnih zakona BiH smatralo se „suverenim pravom“ Hrvatske države.

Zanimljivo, nitko nije problematizirao taj suverenitet kao da je BiH jedna od hrvatskih županija. Jednostavno to je postalo neupitno pravo susjedne države.

Trending

Nihad Uk otklonio sve sumnje o Vladi KS. Govorio i o poziciji gradonačelnika Sarajeva

Piše: Prof. dr. Ivo Komšić, za Radiosarajevo.ba

U Saboru ne sjede laici i neznalice, radi se o predstavnicima političkih stranaka koji imaju politički legitimitet, koji imaju kakve takve političke kompetencije, tako da bi svatko od njih trebao znati da suverenitet jedne zemlje seže do njenih granica.

To samo po sebi govori o odnosu Republike Hrvatske (RH) prema BiH. To što su oni sami sebi, nekim svojim pravnim aktima, dali pravo miješati se u unutarnje odnose BiH, nema nikakvu međunarodnu snagu i legitimaciju.

Ali to je politika dugog trajanja, računa se da će se svijet naviknuti na to, da će se na to naviknuti građani Hrvatske i BiH, političari, novinari, analitičari, međunarodni predstavnici... Gotovo da je takvo stanje već proizvedeno, iz Evropske unije (EU) nitko ne reagira, iako je RH njihova članica, iz šire međunarodne zajednice, također, iako takve pretenzije prema BiH ruše Međunarodni okvirni sporazum za BiH, poznat kao Daytonski.

Međutim, saborska zasjedanja i zasjedanja njihovih odbora pokazala su još nešto što je od hrvatske javnosti skrivano i što se izravno nije moglo dokučiti.

Demaskiranje politike

Tema izmjene Izbornog zakona BiH otvorila je raspravu o aktivnostima hrvatske vlade u posljednje vrijeme koje su se vodile iza paravana. Da su bile javne, „opozicija“ ne bi tako žestoko nasrnula na Vladu tražeći odgovornost za nečinjenje. Ministar vanjskih poslova se morao braniti od napada odgovarajući da je „puno tu truda i rada koji se ne vidi“.

„Opozicija“ je izgleda držala glavu u pijesku sve ove godine dok su njihovi zastupnici, iz svih stranaka, vodili kampanju u Evropskom parlamentu (EP) da se isposluju deklaracije koje će zakovati u BiH postojeće etnonacionalističke podjele i uvesti BiH u proces raspadanja.

Kako da su tek sada progledali? Zašto je vatra dogorila tek sada - do prstiju? Izgleda da su tek sada shvatili da se politika promijenila u većini zemalja EU, posebno u Njemačkoj, zatim u Velikoj Britaniji i SAD-u. Sve njihove inicijative su propale i zbog toga je ministar Gordan Grlić Radman bio na udaru. Nisu mu uvažili ni ono lobiranje u Rusiji od neki dan, kada je od Sergeja Lavrova tražio podršku za Dodikov direktni separatizam i za Čovićev prijedlog Izbornog zakona, indirektni separatizam. Nisu mu vrijedila ni iznenadna i učestala putovanja u Sarajevo, da bi se popravili odnosi između „dva naroda“.

Sijelo sa Bakirom

Nije uvaženo ni Plenkovićevo sijelo u Dubrovniku s Bakirom Izetbegovićem na kome je obostrano prihvaćeno kompromisno rješenje promjena Izbornog zakona, nije pomogla ni kooperativnost „bošnjačkih stranaka“ na Neumskom sastanku.

Jednostavno, hrvatska „opozicija“ ne vidi Vladin učinak, iako se ministar Radman trudio dokazati veliki trud i rad na tom pitanju. Ako netko uistinu zna o tim aktivnostima i uplitanjima RH u odnose u BiH, onda je to ministar vanjskih poslova. Sada kada je na vanjskom planu sve palo, ide se ka unutra, traži se od Hrvatske da „nametne vanjsko-političkim pritiscima“ izmjene Izbornog zakona u drugoj državi.

Ako do toga ne dođe ministru ne preostaje drugo nego prijetnja: „ako se ne izmjeni Izborni zakon, treba odgoditi izbore u BiH“. Tim obećanjem, valjda, želi ublažiti kritiku „opozicije“.

Zaboravio je da je Visoki predstavnik za BiH usred razgovora u Neumu izjavio da će se izbori održati bez obzira da se li mijenjao ili ne Izborni zakon! Nije prvi put da zvanična Hrvatska omalovažava i ponižava međunarodne predstavnike koji ne dozvoljavaju biti obmanjeni i izmanipulirani njihovim podmetanjima.

Najavljuje li Hrvatska vojnu invaziju na BiH?

Sada se insistira na „hrabrijim mjerama“, diplomatske nisu pomogle.

Za „hrabrije mjere“ treba sila, samo ona omogućuje tu „hrabrost“.

Da li Hrvatska najavljuje vojnu invaziju na BiH, je li to traži Sabor te države? Nije ni čudo, trideset godina je dovoljno da se zaboravi poraz koji su jednom pretrpjeli. Žele li ponovno pokušati? Sada moraju znati da neće moći slati naše studente koje su tada mobilizirali i poslali u Bosnu. Sada će se morati sami mobilizirali ili mobilizirati svoju djecu, bosanska su uglavnom u Evropi na studijima.

Razjareni sabornici nisu mogli skriti svoju političku patologiju, oni su razobličili do kraja i Plenkovića i Čovića svojim zahtjevima:

„Hrvati moraju dobiti svoj entitet i svoju federalnu jedinicu“.

Zaboravili su da je takav entitet postojao i da ga je Haški sud osudio kao zločinačku tvorevinu, a njegove lidere kao ratne zločince. Oni su potpuno razobličili sve zahtjeve za promjenu be-ha Izbornog zakona, oni su izrekli, zapjenjeni, što je osnovni cilj tih izmjena.

Ne radi se, dakle, o ravnopravnosti naroda, o popravljanju političkih pozicija u državi i njenim institucijama, traži se zaseban položaj izvan države, traži se ono isto što provodi trenutno Dodik. Čović je to izrekao u Banja Luci nedavno, riječima: „čuvajte Republiku Srpsku“, što znači samo tako otvarate prostor za našu.
Problem je samo u tome što se time moralo priznati da je ta Republika Srpska nastala na zločinima koji su počinjeni i prema Hrvatima. Preko toga se prelazi, Plenković je opravdao Čovića, pravdao ga i ministar vanjskih poslova. To je stalna praksa hrvatske politike, pliva se na protivurječnostima već 30 godina.

Usprkos neuspjehu, ministar Radman je uvjeravao sabornike kako je „hrvatska Vlada učinila puno kako bi se promijenio Izborni zakon u BiH“, kako je „ispravljala greške prethodnih vlada“ i „tek sada je Hrvatska prepoznata na evropskom nivou kao država s posebnim interesom za BiH“.

Hrvatska ne može obmanjivati svijet

„Prethodne vlade“ su, navodno, griješile jer su prihvatile tezu o građanskoj BiH i o tome da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH.

I dalje se krije od javnosti presuda Međunarodnog suda u Hagu koji je utvrdio da je Hrvatska izvršila tu agresiju i koja je u BiH bila u međunarodnom sukobu. To nije utvrdila niti jedna hrvatska vlada nego Međunarodni sud. Hrvatska je sebe stavila iznad toga, ona je iznad evropskog i svjetskog suda, ona ih ne priznaje niti priznaje njihove presude. Sreća je da je „evropski nivo“ shvatio u čemu se sastoji hrvatski „posebni interes za BiH“.

Hrvatska Vlada još može obmanjivati hrvatsku javnost, ali svjetsku i evropsku - ne. Neka objelodani Plenković što mu je poručio član njemačkog Bundestaga zadužen za Balkan prilikom njegove posjete Zagrebu, neka objelodani da više nije moguće blokirati informacije prema članovima Evropskog parlamenta iz BiH, što su godinama radili njegovi zastupnici.

Evropske poruke su došle u BiH, došli su predstavnici Evropskog parlamenta u BiH i odnijeli u svoje institucije neke druge poruke. Stav je jedinstven, nitko u Evropi ne želi etnonacionalističku BiH, nitko ne želi nove entitete i „federalne jedinice“.

Evropa želi evropsku BiH, utemeljenu na evropskim vrijednostima jer samo na njima može u Evropu. To Plenković i njegov ministar vanjskih poslova veoma dobro znaju, ali se to mora skriti od hrvatske javnosti i javne politike. Radi toga se mijenja strategija. Ako se ne može podijeliti BiH legalno i „legitimno“, onda je treba podijeliti ilegalno, dubinski.

Privremeno treba ostaviti dejtonsku državu na miru i krenuti u sistematsku podjelu be-ha društva. Za to ne treba promjena ni Ustava ni Izbornog zakona.

Za takvo nešto potrebna je samo dobra kampanja, dobro usmjerena. Zadnja sjednica Sabora je pokazala u kom smjeru treba djelovati. Ako se ne može politički profitirati, ako nije moguće silom to postići, onda treba raširiti mržnju! Mržnja postaje politička strategija podjele BiH.

Ako Bošnjaci kao narod ne mrze Hrvate i poslije svega, onda tu mržnju treba proizvesti. Tvrdoglavi Bosanci ne napuštaju svoje zavičaje, ako odlaze ne dolaze u Hrvatsku, idu u evropske zemlje s putovnicama koje je dala država Hrvatska. Ako se kod Bošnjaka razvije dovoljno mržnja prema njima, valjda će od nje pobjeći - to je logika.

Zašto su za sve krivi – Bošnjaci?!

Počelo je već na sjednici Sabora. Narativ je bio tako usmjeren. Uz ranije klevete i poniženja da je to narod kojem treba „dodati sapun pa onda parfem“, da je to narod koji krije 10 hiljada terorista u svom okrilju i koji jedva čekaju da se aktiviraju u Evropi, dolaze nove objede.

Bošnjaci su giljotina za Hrvate, Bošnjaci su oduzeli Hrvatima pravo na nacionalnu TV, Bošnjaci žele zadržati postojeće stanje koje je nepodnošljivo za Hrvate, Bošnjaci spremaju političku egzekuciju Hrvata, Bošnjaci su prisilili Čovića na savez s Dodikom svojim odnosom prema Hrvatima. Tako je Hrvatski Sabor postao poligon za mržnju. Nakon svega što je izrečeno, zagovaranje političkog savezništva dva naroda i pozivanje na povijesno prijateljstvo, obično je licemjerje i jeftin prevarantski trik.

Kobne greške Bakira Izetbegovića

Narativ o odnosu među narodima etabliran je još u ratu, a nastavljen poslije. Aktualiziran je zadnjih godina a postao forma političkih razgovora nakon be-ha prošlih izbora. Tada je dodana nova floskula o etničkim reprezentacijama. Čović i Dodik su istrajavali na „bošnjačkoj reprezentaciji“ u pregovorima o formiranju vlasti. I tu počinje odgovornost Bakira Izetbegovića.

On je prihvatio taj narativ, on se potpuno uklopio u njega kao „bošnjački selektor“. Tko je vidio da se neka reprezentacija formira iz jednog kluba? B. Izetbegović je to prihvatio, iz tih pregovora isključio je svoje koalicione partnere, pregovarao je uglavnom sam.

To se nastavilo zadnjih dana, pregovarao je s Plenkovićem i Čovićem kao predstavnik naroda, nastupio je u Neumu kao predstavnik naroda. Koji je epilog? Taj narativ je prihvaćen i legitimiran kao jedina forma političkih odnosa i jedini obrazac za pregovore o uređenju države.

Logičan zaključa do koga B. Izetbegović nije dobacio jeste: odgovornosti za sve neuspjehe sa političkih stranaka i njihovih lidera prenosi se na narode. To se do kraja ispoljilo na zadnjoj sjednici Sabora. Nitko od njih nije prozvao B. Izetbegovića za „hrvatske nevolje“ u BiH, niti njegovu stranku. Prozvana je „bošnjačka strana“, „bošnjačke stranke“, prozvani su Bošnjaci koji politički „obezglavljuju“ Hrvate. Težište je na narodu.

Uz takav narativ i adresiranu odgovornost, ostaje samo mržnja. Od nje će bježati Hrvati, ta strategija može proći ispod političkog radara i ispod svih međunarodnih institucija. Mržnja je kapilarna i teško je za nju utvrditi odgovorne.

Treba proizvesti situaciju od koje narod sam bježi. Pošto Hrvati i Bošnjaci žive izmiješano u najvećoj mjeri u srednjoj Bosni, mržnju treba tu locirati. Kada se tu izvrši podjela, izvršit će se podjela BiH. U to je sada upregnut tandem Čović-Izetbegović. Ako se ta strategija ne može ostvariti Izbornim zakonom, koji će eliminirati bosanske Hrvate, može bošnjačkom mržnjom koja će ih otjerati iz srednje Bosne.

Izlazak iz ove šizofrene situacije je moguć samo napuštanjem ovoga narativa i skidanje odgovornosti s naroda. Niti jedan lider ne želi snositi odgovornost za svoju neuspjelu i tragičnu plitku, želi je prebaciti na narode.

Iz toga treba izaći. Političari koji žele evropsku BiH trebaju tražiti partnere u Eu, Britanskoj vladi i Vladi SAD-a. Njihovi partneri ne smiju biti nositelji etnonacionalističkih politika, s njima treba prekinuti razgovore. Njihovu politiku treba učiniti jasnom kod EU, SAD-e i britanske Vlade, treba razobličiti njihove namjere i pokazati jasno da je ta politika protiv principa na kojima funkcioniraju njihove države.
Treba odlučno odbaciti daljnje pregovore o promjeni Ustava i Izbornog zakona s Dodikom, Čovićem, Vučićem, Plenkovićem, i otvoriti razgovore s predstavnicima međunarodne zajednice koji su već poslali jasne poruke kakvu BiH žele u EU. Treba insistirati da ubrzaju svoje sankcije s kojima su počeli i da ih prošire na sve na koje treba, koji su u istom kolu s Dodikom, kako političkom, tako i kriminalnom.

***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba