Ira Adilagić: Svi mi imamo posebne potrebe, samo neki od nas imaju i invaliditet

Radiosarajevo.ba
Ira Adilagić: Svi mi imamo posebne potrebe, samo neki od nas imaju i invaliditet

U nastojanju da podigne svijest o različitostima, British Council redovno objavljuje priče Ire Adilagić, projekt asistentice koja se timu British Councila pridružila prije godinu dana. Kako kažu iz British Councila, Ira je doprinijela timu, ali je i pružila svima uvid u svijet iz malo drukčije perspektive. Ira je osoba oštećenog sluha, studentica psihologije i bavi se podizanjem svijesti o položaju i pravima osoba s invaliditetom na različite načine. Portal Radiosarajevo.ba u dogovoru sa Britanskim savjetom redovito prenosi Irine blogove s namjerom promocije inkluzije i jednakih prava i prilika.

U čemu je razlika između izraza posebne potrebe i invaliditet? Koji od navedenih izraza češće koristite? Da li osjetite razliku u izgovoru ovih pojmova?

Imam jednu zanimljivu priču za vas.

Bila jednom jedna porodica, roditelji i dvoje djece. Bili su kao i svaka druga porodica. Roditelji su radili, djeca išla u srednju školu. Svi su bili iznadprosječne visine, oko 185 cm. Jednog dana, došlo je vrijeme da se renovira kuhinja. Ranije su imali kuhinju standardne visine, kakvu ima većina ljudi, ali su zaključili da je za njihove potrebe preniska i ubrzo ih zabole leđa kako duže stoje u kuhinji. Mora li to biti tako? Zašto ne bi prilagodili novu kuhinju svojim potrebama?

Jedne godine, u malom apartmanu gdje su ljetovali, imali su klasičnu, nisku kuhinju. U toj kuhinji je bio i kauč, tačno ispred sudopera. I svaki put kad bi mlađe dijete pralo suđe, sjelo bi lijepo na naslonjač kauča i pralo suđe, bez saginjanja. Prilagodilo se dijete. Na moru ga ni jednom leđa nisu zaboljela.

U skladu s njihovim potreba, tj. – visinom, kreirali su novu kuhinju, malo višu, oko 120 cm, kako se ne bi morali saginjati dok peru suđe i pripremaju hranu.

Osim što su naručili visoku kuhinju, roditelji su kupili i nekoliko novih malih kućnih aparata, sa zvučnim alarmom i signalnim svjetlom. Starije dijete je osoba s invaliditetom, osoba oštećenog sluha. Njemu ništa ne znači kad se aparati oglašavaju “bip-bip”, ali kada vidi lampicu koja treperi, to je već nešto drugo. Jednom su imali aparat za kuhanje jaja. Kada jaja prokuhaju, aparat počne zviždati. S obzirom na oštećenje sluha, starije dijete nikad nije bilo sigurno kad su jaja gotova. Nekad bi nazvao telefonom svoje prijatelje s pitanjem: “Da li zviždi ovaj aparat, čuješ li ti išta?”. Danas, uz takvo napredovanje tehnologije, mnogi moderni aparati imaju svjetlosne indikatore i zvučne alarme, tako da isti aparati u njihovoj kuhinji, na prvi pogled, nisu ništa neobično, zar ne? Jedino visina kuhinje može nekome biti neobična. Pogotovo nekome nižem.

Svi mi imamo posebne potrebe, samo neki od nas imaju invaliditet. Izraz posebne potrebe se, nažalost, često koristi u svakodnevnoj komunikaciji kad se govori o osobama s invaliditetom. Istina je da osobe s invaliditetom imaju jednake potrebe kao i osobe bez invaliditeta. Jedina je razlika što oni zadovoljavaju iste potrebe na drukčiji način, u skladu sa svojim mogućnostima. Tokom života stječu različite adaptivne mehanizme koje svakodnevno koriste kako bi nezavisno i jednako učestvovali u različitim društvenim procesima i odnosima.

Ako ste mogli primijetiti tokom čitanja teksta, koristi se izraz „osoba s invaliditetom“ a ne „invalid“. Zašto? Koristeći izraz osobe s invaliditetom u fokusu je sama osoba, njen integritet, a invaliditet je tek nešto što dolazi uz nju. Jer kad kažemo invalid/hendikepirani/onesposobljeni u prvi plan pada oštećenje koje osoba ima, i time se podsvjesno zanemaruju njene preostale mogućnosti s kojim sasvim uspješno može kompenzirati nedostatke koje ima. Ovi izrazi također imaju negativnu, uvredljivu konotaciju i jačaju negativne stereotipe o osobama s invaliditetom.

Generalno, način oslovljavanja se ne veže isključivo za populaciju osoba s invaliditetom, već za svakog pojedinca. U psihologiji je prisutan fenomen koji se zove samoispunjavajuće proročanstvo – kako naša mišljenja, stavovi o drugima uvjetuju i djeluju na njihovo ponašanje prema nama i obrnuto. Ovo možete i sami isprobati. Postavite se u potpunosti negativno prema osobi kojoj se obraćate, i vidjet ćete reakciju koju dobijete. Zanimljivo je što uvijek upali!

Ponekad je vrlo malo potrebno da bi se postiglo nešto veliko. Koristiti adekvatne i korektne riječi je prvi korak ka razvijanju i unapređenju svijesti društva. Riječi su najjače sredstvo utjecaja na ljude.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije