Glumica poslala poruku maturantima i njihovim roditeljima

Piše: Arma Tanović, Facebook

Kad sam trebala upisati srednju školu bio je neki predah od rata, ali još uvijek rat. 

Imala sam sve petice u osnovnoj školi,  uključujući i za mene najtraumatičniju matematiku (kasnije na Akademiji scenskih će to biti akrobatika na OFP predmetu), ali je moji roditelji su me,  umjesto insistiranja na gimanzaiji, podržali da upišem Umjetničku školu.

Sjećam se da mi je tata rekao "najljepše godine ti prolaze u podrumu, a ako ovo nekad stane, živi, umjesto da bubaš".

I tako stalo je,  jer sve stane, pa i ratovi, a ja sam sretna išla u Umjetničku školu.

Umjesto u 8 dolazila sam u 10 sati, jer je prvi čas bio slikanje u ateljeu i mala fleksibilnost je bila dozvoljena. Slikajući, razgovarali smo o Prustu, Bodleru, religiji, životu... Učili smo ono što nas je suštinski zanimalo i nadmetali se ko će biti bolji. O da, pauze smo provodili u Ćumezu, večeri na demo svirkama. I imali smo prostora i vremena za milion vanškolskih aktivnosti.

Jedna takva vanškolska aktivnost odredila je moju budućnost kada je u pitanju profesija. Učinila da se svakog dana s posla vraćam ispunjena, zadovoljna, da me nekad potiljak boli od smijeha... Puno toga ne znam. Ne znam da li sam smijeh napisala pravilno, ne znam većinu glavnih gradova, a i tablicu množenja moram provjeriti digitronom. Ali nikad nikad nisam prestala da učim.

Obožavam da učim. Valjda se nisam kao srednjoškolska umorila. Možda sam mogla postati neko ko zarađuje mnogo više. Ne znam samo da li bih bila u stanju da platim cijenu toga što ne moram ustati prije 9.30 niti leći prije 2. 

Šta želim da kažem? Putevi kojim će naša djeca poći su njihovi putevi i valjda smo mi samo tu da polijemo čašu vode za njima kad krenu da polažu maturu.