Fišer: Biblioteka je duh Grada, nije ga uklonila agresorska artiljerija neće ni administracija (III)

"Grad je kuća njegovih stanovnika, biblioteka je njegov duh", piše Nenad Fišer, filozof i istraživač, u posljednjem nastavku mini-feljtona posvećenog Vijećnici.

Simbolično ga objavljujemo danas, na 34. godišnjicu barbarskog spaljivanja Vijećnice, a povodom građanske inicijative za povratak knjiga, odnosno Nacionalne i univerzitetske biblioteke (NUBBiH), u prostorije sarajevske Vijećnice te rješenje statusa ove državne institucije.

U posljednjem nastavku autor se bavi perspektivama NUBBiH, otkrivajući zašto je ovo pitanje mnogo šire od smještaja jedne državne institucije. Fišer lucidno testira i propituje spinove koje različite vlasti u Sarajevu plasiraju javnosti kao argument da onemoguće povratak knjiga u Vijećnicu, ali i odbijanje brige za Nacionalnu biblioteku i njenu budućnost.

Trending

Šesnaestogodišnjak iz Visokog samostalno razvija AI: Mak Sirčo napravio vlastiti jezički model

Piše: Nenad Fišer

Tek ponegdje, kao curiosum, stajaće da je prvobitno, prije nego što je postala Nacionalna biblioteka, zgrada služila kao sjedište gradske uprave.

I u drugim zemljama dešavale su se promjene političkog uređenja koje su rezultirale izmjenom načina upravljanja i organizacije nacionalnih biblioteka (fondova, uprave, naziva, ideološke funkcije i sl.), ali istorijska zgrada nije bila oduzeta biblioteci radi druge namjene.

Prije 1 dan

Nenad Fišer: Nigdje u svijetu Nacionalna biblioteka nije izbačena da bi se uselila vlast (II)

Metamorfoza hrama kulture

Za razliku od metamorfoze hrama kulture u sjedište neke državne administracije, obratne transformacije nisu rijetkost i predstavljaju predmet neskrivenog ponosa kultura u kojima su izvedene.

U zgradu Gradske vijećnice u Londonu, smjestio se Battersea Arts Centre, jedan od najpoznatijih britanskih centara za pozorište i performativne umjetnosti. Royal Palace u Amsterdamu je bila u 17. stoljeću gradska vijećnica, a danas je Kraljevska palata koja se koristi i za izložbe i kulturne programe.

U istom gradu u toku je izgradnja Muzeja savremene umjetnosti Hartwig koji će se nalaziti u zgradi bivšeg okružnog suda. U velikom centru savremene umjetnosti, baštine i performativnih umjetnosti Tai Kwun u Hong Kongu nekoć su bili smješteni policijska uprava, sud i zatvor, dok je njujorška biblioteka Jefferson Market Library ranije bila sudnica.

Sama ideja da bi se, pozivom na tradiciju i izvornost, monumentalne građevine trebale vratiti svojoj prvobitnoj namjeni, npr. kao sjedišta administrativne uprave ukoliko su u tu svrhu građena, zaslužuje komentar u formi misaonog eksperimenta.

Zamislimo situaciju u kojoj bi venecijanska gradska uprava poduzela korake kako bi se znamenita Duždeva palata, "vratila u svoju izvornu funkciju", kao sjedište upravnih ureda vlasti.

Tome je služila kroz brojna stoljeća svoje istorije, stoljeća ispunjena renovacijama i nadogradnjama u toku kojih je palata poprimila današnji gotički izgled u 14. i prvoj polovini 15. stoljeća. Krajem 19. stoljeća država provodi veliku restauraciju palate zbog njenog lošeg stanja i svi javni uredi i institucije se iseljavaju iz zgrade. Današnji veličanstveni muzej "Palazzo Ducale" smješten u njoj, otvoren je "tek 1923. godine", a od administrativnih ureda u njoj boravi jedino Državni ured za zaštitu istorijskih spomenika.

Iseljenjem muzeja (čiji je glavni izložak uprava sama palata) mogle bi se ponovo "staviti u izvornu funkciju" dvorane Velikog vijeća, Senata i Vijeća desetorice, sudnice, zatvori, pa – što da ne? – i nekadašnji duždevi apartmani za, recimo, smještaj funkcionera gradske uprave koji bi time bili stalno prisutni tamo gdje su najpotrebniji. Ali, niko da se toga sjeti i prigodnom inicijativom iskaže svoje poštovanje semantičke fosilizacije naziva objekta. A on se – sama ti riječ kaže! – i dan današnji zove "duždeva palata", dakle palata u kojoj boravi i djeluje ne samo doživotno birani šef države, nego rade i institucije uporedive sa savremenim parlamentom, vladom, vrhovnim sudom i drugim organima državne administracije. Možda razlog tome leži u urednosti zemljišno-knjiške evidencije, u nedvojbenosti vlasničkog prava (Italijanska država), u precizno definiranim prerogativima onoga kome je vlasnik povjerio objekat na upravljanje (grad Venecija)… A moguće je i da se radi, naprosto, o prirodi kulturnog bića i njegovom odnosu prema civilizacijskim tekovinama.

Svjetsko iskustvo pokazuje da je pravac funkcionalne prenamjene uvijek isti – od državno-administrativne ka kulturnoj, nikada obratno.

Još češće su prenamjene industrijskih građevina i drugih javnih objekata u kulturne centre. S građevinskog i urbanističkog stanovišta, adaptacijom se uklanja potreba za izgradnjom novog objekta i racionalnije se koristi već postojeći urbani prostor. Vrlo često, preinake u kulturne institucije dovode do revitalizacije zapuštenih prostora pretvarajući ih u fokalne tačke društvenog života. Za arhitekte, adaptacijski susret starog i novog predstavlja izuzetan kreativni izazov, a industrijske i slične građevine često imaju velike prostore i visoke stropove te su pogodne za njihovo pretvaranje u galerije, pozorišta, koncertne dvorane i sl.

Zgrada jednog od najvećih svjetskih muzeja moderne i savremene umjetnosti, londonskog Tate Modern, kao i madridskog kulturnog centra CaixaForum, izvorno su bile elektrane (Bankside Power Station i Central Eléctrica del Mediodía). U Madridu je i Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofía kojem je prostor ustupila kraljevska bolnica, a berlinska biblioteka Luisenbad bila je javno kupatilo.

Borba čovjeka protiv moći

Pariški Musée d'Orsay je bila glavna željeznička stanica (Gare d'Orsay), Zeitz Museum savremene afričke umjetnosti u Cape Townu smješten je u bivši silos za skladištenje žita, hamburška koncertna dvorana Elbphilharmonie izrasla je iz lučkog magazina kakaa, čaja i duhana Kaispeicher, a milanski muzej Fondazione Prada iz nekadašnje destilerije alkoholnih pića. Londonsko pozorište i koncertna dvorana Roundhouse nalazi se u građevini gdje su se ranije smiještale i opravljale parne lokomotive, dok je u Tilburgu bivša radionica za održavanje željezničkih lokomotiva pretvorena u gradsku biblioteku i kulturni centar LocHal.

Ovakvim intervencijama se održava kulturno-historijska baština; historijski sloj prošlosti se ne briše nego pripaja novoj funkciji koja čuva javno dostupnu autentičnost i memoriju izvornog mjesta. Istovremeno, prenamjena omogućava da objekat dobije novu poziciju u društvenom životu, a da pritom ne izgubi trag svoje prethodne funkcije. Jedna građevina tako postaje nosilac simboličke višeslojnosti različitih istorijskih iskustava, a ne samo spomenik jednom periodu.

U savremenoj teoriji konzervacije, kakvu je među ostalima razvijao Jukka Jokilehto, finski historičar arhitekture i jedan od najpoznatijih stručnjaka u toj oblasti, zaštita kulturne baštine ne svodi se na očuvanje materijalnog tkiva građevine, nego podrazumijeva i očuvanje vrijednosti koje joj društvo pripisuje: "Očuvanje kulturnog naslijeđa kulturni je problem. Restauracija nije recept, nego zavisi od odgovarajućeg razumijevanja vrijednosti sadržanih u kulturnom dobru."

Jokilehtov zemljak i savremenik Juhani Pallasmaa, nezaobilazno ime u oblasti fenomenologije arhitekture, svoja istraživanja iskustva prostora zasniva na vjerovanju da građevine nisu samo materijalni objekt nego mjesta na kojim se akumuliraju iskustva, sjećanja i značenja i ta veza između prostora i ljudske aktivnosti ključna je za identitet arhitekture.

Kakve vrijednosti i aktivnosti danas evocira Vijećnica u kolektivnoj imaginaciji kulture u čijem je središtu smješteno njeno zdanje? Neosporno, za neke je to mjesto gdje se održavaju izložbe, koncerti i predstavljanja knjiga. Za druge, dom gradske uprave u kojem se donose sudbinski značajne odluke o budućnosti grada. Za treće - mjesto za "svadbe, prijeme, slavlja i evente". Nažalost, nisu sporadični ni glasovi koji u njoj prepoznaju epitom taštine i arogancije vlasti. Paleta sadržaja višenamjenskog objekta višenamjenske kulture.

"Vrijednosti baštine nisu inherentne samim objektima; njih stvaraju ljudi i društva" (Randall Mason). Značenja građevina proizlaze iz istorijskog života koji se oko njih formirao, ona su vezana za kolektivno pamćenje kroz koje građevine postaju "urbani artefakti" (fatto urbano), kako ih naziva Aldo Rossi. Sličnu ideju razvijao je i Pierre Nora kroz koncept "mjesta sjećanja" (lieux de mémoire), mjesta koja poprimaju simboličku moć jer društvo u njih ugrađuje svoje povijesno pamćenje.

Sa svakom proteklom godinom njenog multifunkcioniranja blijedi i sjećanje na Vijećnicu kao prostora znanja u kojem se kultura ne dešava incidentalno nego tu trajno boravi kao domaćin u vlastitom domu. Milan Kundera započinje "Knjigu smijeha i zaborava" riječima: "Borba čovjeka protiv moći jeste borba pamćenja protiv zaborava." Biblioteka je upravo institucionalizovano pamćenje, a tom pamćenju pripada i uspomena na samo postojanje biblioteke. Spomenik je oblik sjećanja na ono što pripada nepovratnoj prošlosti, dok biblioteka postoji upravo zato da znanje i pamćenje ostanu živi.

Duh Grada

Paradoksalno je, međutim, nastojanje da se umjesto same biblioteke sačuva samo uspomena na nju, a veličanje njenog nekadašnjeg prebivališta posluži kao neonska reklama za njegovu višenamjensku sadašnjost. Vijećnica bi mogla ponovo biti biblioteka, i teško je shvatiti stanovište po kojem je umjesto toga bolje napraviti spomenik biblioteci, da je priličnije da zgrada čuva sjećanje na knjige umjesto samih knjiga.

U Kunderinom duhu, zaborav ne počinje kada nestanu knjige, on počinje pristankom da je dovoljan spomenik na njih, odlukom kojom se u izboru između živog pamćenja i memorijaliziranog gubitka opredjeljujemo za ovo potonje.

U svojim pismima Titu Pomponiju Atiku, Ciceron sa poštovanjem govori o grčkom eruditi Tiranionu - gramatičaru, filologu i oslobođenom robu - koji mu je organizirao njegovu veliku zbirku grčkih i latinskih knjiga. "Otkako mi je Tiranion uredio knjige", piše Ciceron, "čini mi se kao da je mojoj kući pridodan duh" (mens addita videtur meis aedibus, "Epistulae ad Atticum" 4.8).

Grad je kuća njegovih stanovnika, biblioteka je njegov duh, njegov genius loci. Nije ga uklonila agresorska artiljerija, pa valjda neće ni braniteljska administracija.

(Kraj)