Edin Subašić: Slijedi li nova "hrvatska samouprava"?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Agresivna retorika i dnevna politika hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini sada se već kristalizira kao politička strategija na ozbiljnom destabiliziranju ove države. Do mjere da se od hrvatskog zvaničnika najavljuje „vruća politička jesen u Bosni i Hercegovini“ u kojoj će „...Hrvati u Bosni i Hercegovini ići putem stvaranja posebnog entiteta. Već viđeno 2001. godine tokom krize nazvane „hrvatska samouprava".

Piše: Edin Subašić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Dodik najviše sankcionisan političar u regionu: Koje posljedice ima za BiH?

Hrvatski predsjednik zapravo najavljuje „novu hrvatsku samoupravu“ odnosno restauraciju još 1994. godine zvanično ugašene tzv. hrvatske republike Herceg-Bosne. On kaže da je to „plan B!“

Krene li se u tom pravcu, vrlo su izvjesne ozbiljne sigurnosne i političke reperkusije. Jer, „stvaranje posebnog entiteta“, odnosno „samouprava“ su akcije koje predstavljaju direktno i drastično kršenje ustava entiteta Federacije BiH i države BiH.

Analogno pokušaju iz 2001. godine, to bi podrazumijevalo simultano povlačenje Hrvata iz institucija entiteta i države, a posebno osjetljivo bi bilo povlačenje iz policije i vojske, odnosno narušavanje sistema subordinacije u naoružanim formacijama.

Indikatori za i protiv krize

Dakle, bio bi to uvod u haos te bi (opet) bilo neminovno djelovanje stranih snaga sigurnosti, obavještajnih službi i vanjskih centara moći. No, i pored jasnih rizika, u tom pravcu se, ipak, nešto „kuha“. Dodatnu temperaturu podigle su američke sankcije predsjedniku FBiH i dopredsjedniku HDZBiH Marinku Čavari, te ima osnova za razmatranje opcije nove eskalacije krize na jesen. Posebno zato što je od relevantnih analitičara već dobro argumentirano stanovište da nacionalističkim strankama i njihovim liderima ne ide u prilog održavanje izbora te su ih spremni spriječiti na bilo koji način... Više je indikatora za i protiv ovakvog razvoja situacije.

Razlika između propalog pokušaja „samouprave“ prije više od dvije decenije i ovoga što se sada najavljuje jeste u političkom, finansijskom i obavještajnom sponzorstvu koje je sada mnogo opasnije i kompleksnije, jer u njemu sudjeluje i Rusija. Moskva je trenutno vrlo opterećena ratom u Ukrajini i u potrebi da si olakša poziciju time što će i Zapad opteretiti novim žarištem. Bosna je već označena kao najpogodnije tlo za to, i entitet RS i dio Hercegovine pod vlašću HDZ BiH (Čovića) su identificirani kao zone jakog ruskog uticaja.

Nadalje, iza HDZ-a BiH i Dragana Čovića stoji Hrvatska, koja je članica EU i NATO-a i već dugo i otvoreno u tijelima EU lobira u korist separatističkog projekta HR HB kojeg formalno nose HNS i HDZ BiH, ali se podrazumijeva da je centar odlučivanja u Zagrebu. (Treba podsjetiti kako je u vrijeme tzv. hrvatske samouprave 2001. godine na čelu hrvatske je bio Stjepan Mesić, a premijer Ivica Račan, koji su svoju zemlju snažno usmjerili prema EU, te se nisu mnogo bavili Antom Jelavićem i tzv. hrvatskom samoupravom).

Pozicija Hrvatske je bitan potencijal najavljene eventualno „vruće jeseni u Bosni.“

Ono što ne ide u prilog projektu „stvaranja posebnog hrvatskog entiteta“ je slabljenje podrške nekad bezrezervnih evropskih saveznika i sponzora hrvatskog separatizma u Bosni, prvenstveno Njemačke.

Evidentno je da sve više zemalja u tijelima EU odbija inicijative Zagreba u tom smjeru, Hrvatska sve češće trpi kritike i kompromitira se podrškom Čoviću. Bitan faktor tih promjena u odnosima je, naravno, ruska agresija na Ukrajinu pri čemu su „sile“ Evropske unije promijenile prioritete i u fokus stavile vlastite ekonomske, političke i sigurnosne interese. Tako je i podrška razbijanju Bosne sa svih strana zasad stavljena „na čekanje“.

Američke poruke

Kao drugo, neuspjeh ruske agresije na Ukrajinu je pokolebao eksponente proruske politike na Balkanu kako u Banjoj Luci i Beogradu, tako i u Zagrebu i Mostaru. Tu treba naglasiti da Hrvatska, iako je kao država vojno-politički mnogo potentnija nego 2001. godine, sada ima i brojna ograničenja kao članica EU i NATO-a.

To se vidjelo prilikom Milanovićevih prijetnji da će zaustaviti pristupanje Finske i Švedske, ako NATO (!) ne isforsira izmjene Izbornog zakona u Bosni po volji HDZ BiH. Vrlo energično su pozvani na red i pravila ponašanja u „klubovima“ čija je RH članica. Tada je, kako kaže Milanović „...propao plan A da se dođe do izmjena Izbornog zakona pa se prelazi na plan B“! A to bi bio novi pokušaj „hrvatske samouprave.“

Treća velika smetnja stvaranju novog entiteta u Bosni je sve aktivniji upliv probosanske struje u Administraciji predsjednika Joe Bidena u procese u Bosni. Stavljanje Čavare na američku „crnu listu“ je simboličan, ali sugestivan potez – poruka i Čoviću, i Zagrebu da se svaki potez prati te da se neće tolerirati akcije podrivanja države.

HDZ BiH je, vrijeđajući inteligenciju domaće javnosti, izdao saopštenje da su američke sankcije Marinku Čavari „produkt nastojanja bošnjačkih radikalnih unitarista koji međunarodnim dužnosnicima prenose jednostrane stavove i sliku unutrašnjih problema u BiH”, čime su samo potvrdili da nemaju nikakvih relevantnih argumenata u njegovu odbranu.

Prepoznavši namjeru skretanja pažnje sa suštine problema Ambasada SAD gotovo otvoreno prijeti:

„SAD će nastaviti koristiti sve svoje ovlasti kako bi pozvali na odgovornost sve one koji potkopavaju Dayton i demokraciju u BiH”.
Tako da Čović ne može imati dilemu oko američke pozicije u slučaju zaoštravanja stanja.

Linija ruskog uticaja

Ali, osovina Čović – Milanović – Plenković istovremeno trpi i pritisak Moskve. Naime, višegodišnji upliv ruskog kapitala u Hrvatsku i Hercegovinu, a time i rast političkog uticaja, došao je na naplatu. Umiješanost u često mutne investicije (Agrokor), u kriminalne likvidacije preduzeća (Aluminij) kako bi se pogodovalo ruskom kapitalu učinila je spomenute hrvatske prvake i ekipu oko njih podložnim pritiscima da poduzmu akcije koje u ovoj situaciji odgovaraju najviše Rusiji.

Ovdje je zanimljivo kako je razotkriven vrlo složeni sistem ruske finansijsko – političke hobonice koja je potčinila političke elite u Zagrebu, Banjaluci i Mostaru (ali nije bez uticaja niti u Sarajevu!). Naime, poznato je da su još 2016. godine CIA, FBI i NSA istraživali i utvrdili da se Rusija miješala u američke izbore.

Na periferiji tog istraživanja isplivali su i podaci o penetraciji na Balkan. Analizu je objavio David Salvo, ekspert Alijanse za osiguranje demokracije pri vašingtonskom institutu „German Marshall Fund of America“. Salvo je u svojoj analizi zaključio:

„Rusija pokušava politički destabilizirati Bosnu i Hercegovinu tako što investiranje u ekonomiju i u političke figure u Republici Srpskoj pojačava stvaranjem snažnog ekonomsko-političkog lobija među Hrvatima u Federaciji BiH! To je jedan golem ekonomski pothvat gotovo nesaglediva domašaja, koji zapravo ide preko Zagreba. Ekonomsku dominaciju Rusije u energetskom sektoru u Hrvatskoj pokušava se – do sad jako uspješno – proširiti i na Hercegovinu.“

Puzajući prodor ruskog kapitala trajao je godinama kroz niz javnosti uglavnom nepoznatih milionskih transakcija. Ruski cilj bio je stvaranje energetske ovisnosti regiona o ruskom plinu i zaustavljanje evropskog i američkog ekonomskog prodora na Balkan upravo na energetskom planu. Za takvo što najlakše je za partnere bilo dobiti korumpirane hrvatske i bosanskohercegovačke novopečene političke moćnike (Milorad Dodik, Dragan Čović, Zoran Milanović) i tajkune često iz policijsko-obavještajnog miljea (Tomislav Karamarko, Milijan „Vaso“ Brkić, Josip Jurčević...).

S ruske strane glavni akteri bili su oligarsi iz konzorcija Gazprom i Sberbank, a najeksponiraniji partneri ruske operacije sa hrvatske strane bili su Agrokor, HEP, hrvatska tvrtka PPD da bi na koncu, kao žrtva pohlepe ruskih i hercegovačkih tajkuna bio uvučen i uništen mostarski Aluminij.

Tačka dodira ruskih i hrvatskih interesa

No, ovdje je bitniji momenat kada su se poslovni odnosi artikulirali kao proruski politički stavovi bh. dužnosnika i ruska podrška „hrvatskom pitanju“. Još u vrijeme mandata ruskog ambasadora u Sarajevu, Petra Ivancova, kada su potpisani ugovori između Gazproma i PPD-a, Ivancov je u jednom intervjuu za ”Večernji list” (august 2017.) izjavio kako je „...potrebno hitno riješiti hrvatsko pitanje u BiH...” aludirajući na HDZ-ov model izmjena Izbornog zakona. Gotovo istovremeno Dragan Čović je uzvratio šokantnom izjavom da ”...evropske i NATO-integracije nisu prioritet za BiH“, a što je suštinski interes Rusije u Bosni.

Bio je to trenutak razotkrivanja stvarnih pozicija, obaveza i namjera i Dragana Čovića, s tim da je sprega Milorada Dodika sa Beogradom i Moskvom već odavno bila poznata. Naime, ovim „izlaskom iz ormara“ i Čović je stao u ruski stroj na Balkanu.

To je jedan od glavnih razloga zbog kojih je njima obojici, Zagrebu i Beogradu (i naravno Rusima) veoma stalo da oni budu članovi Predsjedništva BiH i zbog čega im smeta Željko Komšić. Postoje razlozi zbog kojih bi im odgovarao i Bakir Izetbegović kao treći član Predsjedništva i pristalica tro-nacionalnog „uređenja“ države, ali to je posebna priča.

Zoran Milanović se razotkrio posljednji, tek u zadnje vrijeme svojim naoko nelogičnim i disonantnim izjavama o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Vremenom je, međutim, postalo jasno da su Milanovićevi ispadi zapravo posljedica njegove povezanosti sa ruskim establišmentom kojem je sada obavezan „vraćati dug“. A to čini agresivnom politikom prema Bosni, podrškom Čoviću da krene u „vruću političku jesen“ i stvori novo žarište na Balkanu, koje bi za Zapad, NATO i EU postalo novi teret, dok traje rusko-ukrajinski sukob.

Separatisti u defanzivi?

Dodik je, naravno, na istom zadatku, ali u različitoj situaciji. On odavno čeka mig Moskve da pokrene već pripremljeni scenarij eskalacije u Bosni. No, njegova je pozicija sada otežana jer je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić suviše okupiran pritiscima na njega da bi se mogao posvetiti RS-u i Dodiku. Uz smanjenu podršku Srbije i Moskve i sam Dodik je demotiviran za radikalne akcije.

Čović je također svjestan da bi u bilo kakvom konfliktu u Bosni i novoj avanturi na temu tzv. HR HB on bio potrošna roba. On je, zapravo, siguran da bi prošao kao Ante Jelavić, glavni akter „hrvatske samouprave“ iz 2001. godine, a koji je osuđen i danas u bijegu pod zaštitom Hrvatske. Čovićeva turneja po Izraelu ovih dana u medijima je protumačena kao traženje podrške da se izvuče iz ruskog zagrljaja i evropske ignorancije.

I premijer Plenković čini se da reterira pa ovih dana lagano okreće kurs i najavljuje podršku mostarskom gradonačelniku Mariju Kordiću za kandidaturu za Predsjedništvo BiH. I on nastoji smanjiti animozitet u tijelima EU koji je prema Hrvatskoj proizveo upravo Dragan Čović.

Dakle, čini se da je za „plan B - novu hrvatsku samoupravu“ u Bosni trenutno najzainteresiranija Moskva. Domaći akteri, iako će emotivno i strateški istrajavati na separatističkoj ideji nacionalnog ekskluziviteta (do bolje prilike), svjesni su neizvjesnosti i mogućih posljedica takve avanture, dok Moskvu gubici balkanskih partnera ne zanimaju.

Dakle, kao i dosad vrlo malo ovisi o volji domaćih aktera i upravo će težina vanjskih uticaja, prvenstveno, iz SAD ključnih članica EU i Rusije, usmjeriti tok događaja ovog ljeta i jeseni. Bitna prekretnica mogli bi biti Opći izbori u Bosni 2. oktobra. Pobjeda tzv. probosanskih snaga i kandidata okupljenih oko nenacionalnih partija u Sarajevu bio bi značajan, ali tek prvi korak u bitnoj promjeni političkog koncepta u Bosni – od nacionalno podijeljene države ka građanski integriranom društvu.

*Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba