Dželaludin Hodžić: Moralna kaljuža - pitanja krivnje i odgovornosti

Nakon nekoliko dana verbalnih divljanja o genocidu u Srebrenici Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, održao je press konferenciju, u nastojanju da neke svoje izjave dodatno obrazloži.

Nije, naravno, Milanović imao namjeru obraćanjem na press konferenciji iskazati žaljenje, izviniti se i pokajati za, blago rečeno, moralno nakaradne argumentacije ovdašnjih političkih odnosa i njihovih bližih i daljih historijskih ishodišta.

Piše: Dr. Dželaludin Hodžić

Trending

Snažan zemljotres pogodio Tursku, osjetio se i u Siriji

O tim njegovim eskapadama bilo je, doduše, u ovih nekoliko dana i mnogo reakcija pojedinaca i organizacija koje su rečene nastupe hrvatskog predsjednika nedvosmisleno ocijenile kao civilizacijsku sramotu moderne Hrvatske, članice Evropske unije. Pa ipak, osjećam potrebu da se tim reakcijama pridružim.

To najprije jer se o onome samorazumljivom uvijek iznova mora govoriti upravo jer se to samorazumljivô uvijek iznova osporava. Drugim riječima, na civilizacijske vrijednosti valja ukazivati i uvijek ih iznova braniti pred stalnim osporavanjem. Upravo to proteklih dana, svojim eskapadama, potvrđuje Zoran Milanović.

Ne samo na temi srebreničkog genocida.

Milanovićev moralni sunovrat

Prije toga, svoj moralni sunovrat Milanović je potvrdio izjavama o zagrebačkoj porodici Zec, etničkim Srbima, koja je mučki ubijena u decembru 1991. godine. Milanović zločin relativizira svodeći ga na pljačkaške motive i retorički vješto izbjegava prava pitanja o spornom događaju. Tako na spomenutoj konferenciji ponavlja kako zločin nema veze s državom Hrvatskom, u njenim institucionalnim formama i kapacitetima. Pa onda ipak upada u kontradikciju i kaže da najodgovornijim smatra „njihovog zapovjednika“ (jer su počinitelji navedenog zločina bili pripadnici MUP-a Republike Hrvatske!).

Osim toga, Milanović unatoč svojim retoričkim vještinama, nema odgovora na činjenicu da počinitelji za navedeni zločin nisu odgovarali: to što jesu osuđeni za neka kasnije počinjena krivična djela, Milanović (pravnik po struci) koristi kao priliku za kvazi-moralno poentiranje: počinitelje je ipak stigla ruka pravde.

Sve one koji se, ne samo ovih dana, suprotstavljaju njegovom verbalnom teroru, Milanović naziva moralnim kamatarima, postavljajući sebe za paradigmu intelektualne i moralne vjerodostojnosti. Pri tome, opet nema odgovora na činjenicu da je svojim recentnim političkim djelom doprinio da se u savršenom luku spoje arhetipski neprijatelji (kako to precizno konstatira Dežulović) i postao heroj nacionalističkih hordi i moralnih bogalja koji uvijek nađu način da za svoje nevolje krivim proglase druge i drugačije. Milanović tako od prosječnog premijera Vlade izrasta u heroja moralnog podzemlja, kojem naizmjenično kliču jedan dan srpski, drugi dan hrvatski nacionalisti.

Žrtve - matematika i statitstika

Jednako je i sa njegovim stavovima o Srebrenici i genocidu nad Bošnjacima.

Osim što je uzvikivao kako svaka žrtva nije ista i genocid sveo u ravan matematike i statistike, Milanović je potvrdio ne samo dubinu vlastitog moralnog gliba nego i perfidnost svoje političke kalkulacije. Uporno, naime, u kontekstu genocida govori kako mu je stalo da se srpski narod (kao ni hrvatski) ne proglašava genocidnim, odnosno, da se nikome ne nabija kompleks krivice.

Ovdje Milanović naprosto laže jer niko Srbe ne proglašava genocidnim narodom. Za genocid su vrlo jasno presuđeni pojedinci, u različitim ulogama (nalogodavci, planeri, izvršioci, pomagači). Ne postoji presuda za genocid protiv srpskog naroda. Postoji, doduše, presuda prema kojoj je jasno da Republika Srbija nije učinila dovoljno da spriječi genocid u Srebrenici. Ali ni tu, opet o samorazumljivom, nije riječ o narodu nego o državi. Drugim riječima, to znači da je riječ o režimu, državnom aparatu, organiziranoj grupi i strukturi ljudi. Nikako o narodu kao etničkom i kulturnom fenomenu u njegovoj ukupnosti.

Odatle, Milanovićeva tobožnja borba protiv nametanja kolektivne stigme nije ništa do poza moralno propalog osrednjeg balkanskog političara.
Ista argumentacija, od riječi do riječi, vrijedi kada je u pitanju Milanovićev problem s udruženim zločinačkim poduhvatom i njegovo predbacivanje Šefiku Džaferoviću.

Za razliku od Milanovića, Džaferović koristi sintagmu ustanovljenu sudskom presudom koja odražava neprijeporno utvrđene činjenice. Nema ovdje dovoljno prostora da Milanoviću držim predavanje o Jaspersu, čija rasprava o odgovornosti u Milanovićevoj pravnoj epistemologiji, očito, nije imala mjesta.

Kazani u Sarajevu

Ali podsjećanje na Jaspersa ujedno dovodi do još jednog važnog motiva za ovo reagiranje. Dimenzije odgovornosti o kojoj govori Jaspers u svojoj čuvenoj raspravi Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, važne su nam i zbog našeg vlastitog suočenja s prošlosti. Takvom suočenju svjedočili smo nedavno u postavljanju sramnog spomen obilježja na Kazanima u Sarajevu. Argumentacija koju je ponudila gradonačelnica Sarajeva suštinski se ne razlikuje od onoga što ovih dana, iz svoje perspektive i svojih motiva, nudi Milanović.

Gradonačelnica Karić također je govorila nešto o brojevima i statistikama i svela zločine (čitaj: bacanje ljude u jamu) na statističko i formalno-pravno pitanje (kada se detaljno pročitaju presude, 10 žrtava se spominje u presudama, a preostalih osam koje su na spisku Agencije za nestale se ne nalaze u presudama. To je zaista dobar razlog da ne stoje imena.

Gradonačelnica kaže da namjerno nije napisala (sic!) stradalih, jer se stradati može i u saobraćajnoj nesreći. Gradonačelnica kao da ne zna da jednako tako čovjeka može ubiti grom. Po logici koju nameće gradonačelnica, neko može zaključiti da je ljude na Kazanima ubio grom.

Nepravedno bi, međutim, bilo sada svratiti pozornost s politički dezorijentiranog nasilnika Milanovića na gradonačelnicu koja vjerodostojno živi postmodernistički diktat u kojem je slika važnija od riječi, odnosno, forma od sadržaja.

Sve navedeno skupa potvrđuje moralnu kaljužu u kojem se nalaze ovdašnja društva i značaj onog Jaspersovog da nam nikakav bijeg u ponosnu šutnju ne može pomoći u suočavanju s prošlim i dostizanju ozdravljenja. Na tom putu postoji moralna odgovornost svakog pojedinca, koja se pokazuje pred instancom savjesti ali i komunikaciji i suživotu s prijateljima i bližnjima. Odatle se razvija i solidarnost iz koje je pojedinac odgovoran za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebno za zločine počinjene u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem.

U tome je ono samorazumljivo o kojem valja uvijek iznova svjedočiti, na koje valja neumorno podsjećati i odolijevati mnogolikim nasilnicima koji jednako uporno zatiru vrijednosti na kojima je uopće moguć Čovjek.