Dželaludin Hodžić: Od koga branimo Ustav?

Po mnogim ocjenama najozbiljnija politička kriza u Bosni i Hercegovini poslije rata dobiva nove obrise. Entitetska skupština krenula je u proces usvajanja zakona čime, ustvari, nastavlja putem razgradnje i razvlašćenja države i njenih centralnih organa. I dok Milorad Dodik kao „navođena (Vučićeva) raketa“, kako se u jednom intervjuu, doduše, nespretno predstavio i otkrio, testira svoje domete, dotle s bošnjačke strane svjedočimo upornom dilentantizmu, površnosti, neznanju, uljuljkanosti i komformizmu.

Piše: Dr. Dželaludin Hodžić

To potvrđuje i posljednji nastup Bakira Izetbegovića, u kojem je poručio kako je spreman ići u Beograd i da mu zbog toga „neće pasti kruna s glave“. Kasnije je, nakon pritiska i praktično nepodijeljenog stava javnosti, taj stav donekle promijenio izjavom da je spreman na razgovore jer se „razgovarati mora“. Čemu se oslanjati na razum, političku teoriju i iskustvo, ustavno pravo, parlamentarne institucije i procedure, kad je sve lakše kamuflirati s nekoliko populističkih izreka i tobožnjom spremnosti na razgovor u dobroj vjeri.

Trending

Kremlj: Putin spreman razgovarati s Trumpom o Ukrajini, ali od svojih ciljeva sigurno neće odustati

To da se razgovarati mora nije sporno, ali parlamentarnu demokraciju od plemenske razlikuju upravo jasna pravila, procedure i nadležnosti. Svaki državni organ djeluje u skladu s ustavom i zakonima. Drugim riječima, Ustav i zakoni prepreka su da se u javnim poslovima ovisi o volji pojedinca i njegovoj trenutnoj volji, raspoloženju i privatnim interesima. To je suštinska razlika u odnosu na model monarhijske vlasti ili diktaturu.

U čije ime?!

Bez obzira na donekle izmijenjen stav pitanja i dalje ostaju.
U čije ime, na osnovu kojeg legitimiteta, s kojim mandatom i ovlastima treba voditi razgovore o sudbini države i uoće o javnim stvarima? Čemu izbori, parlamenti, svi instituti ustavnog poretka ako se i dalje krećemo i nastupamo u plemenskim kategorijama, u kojima se jedan čovjek, u uvjetima parlamentarne demokracije, samoproglašava vođom jedne etničke grupe?

Ova država, unatoč svim slabostima, ima svoju ustavnu arhitekturu i zvanične organe potvrđene direktnim (izbornim) ili posrednim legitimitetom. Ova država ima svoje Predsjedništvo, odnosno, njegove članove. Ovdje postoji dvodomni parlament koji predstavlja građane i etničke grupe, postoji Vijeće ministara i u njemu ministar vanjskih poslova. U takvom redu stvari, nemoguće je i neprihvatljivo pregovaranje naroda.

Najprije, jer takav pristup predstavlja suštinsko podrivanje ustavnog poretka, njegovo negiranje nasuprot deklarativnim zagovorima. Osim toga, nemoguće je i neprihvatljivo na elementarnoj, logičko-semantičkoj i organizacijskoj ravni. Uvijek, naime, pregovararaju ljudi s imenom i prezimenom, iz svojih pozicija i s jasnim granicama ovlaštenja. U tom smislu, Bakir Izetbegović u funkciji člana Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH može sudjelovati u međuparlamentarnim posjetama i razgovorima. U funkciji predsjednika stranke može nastupati i govoriti samo i isključivo u ime stranke (u granicama internih stranačkih akata) i kao takav može razgovarati o međustranačkim posjetama i saradnji. Ovdje se, međutim, nameću i druga pitanja.

Pri tome je nebitno pitanje kako se osjeća Šefik Džaferović, legalni i legitimni član državnog Predsjedništva, kada ga njegovi stranački kolege tretiraju kao, blago rečeno, glasnogovornika. Značajnije je pitanje kakvu poruku time šaljemo sebi i svijetu, šta takvi nastupi govore o nama, našoj političkoj kulturi i dometima. Kako da nas razumiju drugi kad ovdašnji političari nisu skroz načisto s idejom i vizijom Bosne i Hercegovine, i još važnije, s planom kako tu ideju realizirati?

Kako da Evropu i svijet pozivamo na pomoć u zaštiti civilizacijskih dostignuća i vrijednosti građanske, parlamentarne demokracije ako ih se sami odričemo na svakom ozbiljnom testu?

U odgovorima na navedena pitanja leži, ustvari, naš ključni problem. Primjer spremnosti da se u svojstvu vođe naroda razgovara s državnicima u regiji i svijetu svjedoči autističnu politiku. Ona je takva godinama.

Odlazak u Beograd

Odlazak u Beograd, u naznačenom kontekstu i pod rečenim pretpostavkama, bio bi ogromna greška i snažan udarac svima koji ovu državu žele vidjeti u porodici modernih evropskih država i političkih društava. Takva posjeta, u ustavno-pravnoj ravni, odražava pretencioznost i neupućenost.

Do kraja zaoštreno, takva posjeta predstavljala bi rušenje ustavne arhitekture, samo na drugi način od onog koji prigovaramo drugima (kao što često i u drugim primjerima ponavljamo greške koje drugima prigovaramo). Konačno, takvi nastupi, sve nas, na neki način dovode pred svršen čin, pretvaraju nas u taoce i otupljuje oštricu argumentacijskih pozicija s kojih se za ovu državu bore mnogi, kroz različite forme i forume, kako u zemlji tako i među njenim prijateljima u svijetu.

Rječnikom moderne države kazano, ljudi u protekloj agresiji nisu branili vjeru i dom, to je srednjovjekovni diskurs. Građani Bosne i Hercegovine branili su i brane ustavno-pravni poredak međunarodno priznate države. Branili su svoje opredjeljenje i pravo da pripadaju modernim građanskim društvima, u slobodi, jednakosti i vladavini prava. Ovakvim odnosom to se naslijeđe degradira i ruši.

Zašto nas nema u Washingtonu?

Za to vrijeme, umjesto razgovora i lobiranja na svjetski relevantnim adresama (posebno u Washingtonu) najavljuju se posjete političara našim zajednicama u dijaspori, uglavnom u prostorijama tamošnjih džemata!? Nominalno, u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

To je, naravno, posebna tema, ali ovdje po ko zna koji put potvrđuje biopolitičku optiku u kojoj ništa ne ostaje sveto niti se ostavlja izvan ralja dnevne politike. Potvrđuje spremnost na jeftine manipulacije za najprizemnije ciljeve. Njima nije stalo do bilo čega osim vlastite pozicije i golog opstanka na vlasti. Sve je i u igri i sve je na prodaju.

Zato se ne povlače jasne granice tamo gdje su ih demokratska društva davno povukla i apsolvirala. Ako se usvoje ti standardi i razgraniči među fenomenima etničkog i nacionalnog, javnog i privatnog, mitskog i političkog, smanjuje se manevar za manipulacije i ostaje se na čistini i vjetrometini. Tamo gdje se, onda, ne može opstati na parolama i poticanju straha od onih drugih. U odbrani tih pozicija spremni su, po ko zna koji put, pogaziti i Ustav.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.