Dželaludin Hodžić: Od koga branimo Ustav?

Po mnogim ocjenama najozbiljnija politička kriza u Bosni i Hercegovini poslije rata dobiva nove obrise. Entitetska skupština krenula je u proces usvajanja zakona čime, ustvari, nastavlja putem razgradnje i razvlašćenja države i njenih centralnih organa. I dok Milorad Dodik kao „navođena (Vučićeva) raketa“, kako se u jednom intervjuu, doduše, nespretno predstavio i otkrio, testira svoje domete, dotle s bošnjačke strane svjedočimo upornom dilentantizmu, površnosti, neznanju, uljuljkanosti i komformizmu.

Piše: Dr. Dželaludin Hodžić

To potvrđuje i posljednji nastup Bakira Izetbegovića, u kojem je poručio kako je spreman ići u Beograd i da mu zbog toga „neće pasti kruna s glave“. Kasnije je, nakon pritiska i praktično nepodijeljenog stava javnosti, taj stav donekle promijenio izjavom da je spreman na razgovore jer se „razgovarati mora“. Čemu se oslanjati na razum, političku teoriju i iskustvo, ustavno pravo, parlamentarne institucije i procedure, kad je sve lakše kamuflirati s nekoliko populističkih izreka i tobožnjom spremnosti na razgovor u dobroj vjeri.

Trending

Jagode nije dovoljno oprati pod mlazom vode, mogu kriti nepoželjne sastojke

To da se razgovarati mora nije sporno, ali parlamentarnu demokraciju od plemenske razlikuju upravo jasna pravila, procedure i nadležnosti. Svaki državni organ djeluje u skladu s ustavom i zakonima. Drugim riječima, Ustav i zakoni prepreka su da se u javnim poslovima ovisi o volji pojedinca i njegovoj trenutnoj volji, raspoloženju i privatnim interesima. To je suštinska razlika u odnosu na model monarhijske vlasti ili diktaturu.

U čije ime?!

Bez obzira na donekle izmijenjen stav pitanja i dalje ostaju.
U čije ime, na osnovu kojeg legitimiteta, s kojim mandatom i ovlastima treba voditi razgovore o sudbini države i uoće o javnim stvarima? Čemu izbori, parlamenti, svi instituti ustavnog poretka ako se i dalje krećemo i nastupamo u plemenskim kategorijama, u kojima se jedan čovjek, u uvjetima parlamentarne demokracije, samoproglašava vođom jedne etničke grupe?

Ova država, unatoč svim slabostima, ima svoju ustavnu arhitekturu i zvanične organe potvrđene direktnim (izbornim) ili posrednim legitimitetom. Ova država ima svoje Predsjedništvo, odnosno, njegove članove. Ovdje postoji dvodomni parlament koji predstavlja građane i etničke grupe, postoji Vijeće ministara i u njemu ministar vanjskih poslova. U takvom redu stvari, nemoguće je i neprihvatljivo pregovaranje naroda.

Najprije, jer takav pristup predstavlja suštinsko podrivanje ustavnog poretka, njegovo negiranje nasuprot deklarativnim zagovorima. Osim toga, nemoguće je i neprihvatljivo na elementarnoj, logičko-semantičkoj i organizacijskoj ravni. Uvijek, naime, pregovararaju ljudi s imenom i prezimenom, iz svojih pozicija i s jasnim granicama ovlaštenja. U tom smislu, Bakir Izetbegović u funkciji člana Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH može sudjelovati u međuparlamentarnim posjetama i razgovorima. U funkciji predsjednika stranke može nastupati i govoriti samo i isključivo u ime stranke (u granicama internih stranačkih akata) i kao takav može razgovarati o međustranačkim posjetama i saradnji. Ovdje se, međutim, nameću i druga pitanja.

Pri tome je nebitno pitanje kako se osjeća Šefik Džaferović, legalni i legitimni član državnog Predsjedništva, kada ga njegovi stranački kolege tretiraju kao, blago rečeno, glasnogovornika. Značajnije je pitanje kakvu poruku time šaljemo sebi i svijetu, šta takvi nastupi govore o nama, našoj političkoj kulturi i dometima. Kako da nas razumiju drugi kad ovdašnji političari nisu skroz načisto s idejom i vizijom Bosne i Hercegovine, i još važnije, s planom kako tu ideju realizirati?

Kako da Evropu i svijet pozivamo na pomoć u zaštiti civilizacijskih dostignuća i vrijednosti građanske, parlamentarne demokracije ako ih se sami odričemo na svakom ozbiljnom testu?

U odgovorima na navedena pitanja leži, ustvari, naš ključni problem. Primjer spremnosti da se u svojstvu vođe naroda razgovara s državnicima u regiji i svijetu svjedoči autističnu politiku. Ona je takva godinama.

Odlazak u Beograd

Odlazak u Beograd, u naznačenom kontekstu i pod rečenim pretpostavkama, bio bi ogromna greška i snažan udarac svima koji ovu državu žele vidjeti u porodici modernih evropskih država i političkih društava. Takva posjeta, u ustavno-pravnoj ravni, odražava pretencioznost i neupućenost.

Do kraja zaoštreno, takva posjeta predstavljala bi rušenje ustavne arhitekture, samo na drugi način od onog koji prigovaramo drugima (kao što često i u drugim primjerima ponavljamo greške koje drugima prigovaramo). Konačno, takvi nastupi, sve nas, na neki način dovode pred svršen čin, pretvaraju nas u taoce i otupljuje oštricu argumentacijskih pozicija s kojih se za ovu državu bore mnogi, kroz različite forme i forume, kako u zemlji tako i među njenim prijateljima u svijetu.

Rječnikom moderne države kazano, ljudi u protekloj agresiji nisu branili vjeru i dom, to je srednjovjekovni diskurs. Građani Bosne i Hercegovine branili su i brane ustavno-pravni poredak međunarodno priznate države. Branili su svoje opredjeljenje i pravo da pripadaju modernim građanskim društvima, u slobodi, jednakosti i vladavini prava. Ovakvim odnosom to se naslijeđe degradira i ruši.

Zašto nas nema u Washingtonu?

Za to vrijeme, umjesto razgovora i lobiranja na svjetski relevantnim adresama (posebno u Washingtonu) najavljuju se posjete političara našim zajednicama u dijaspori, uglavnom u prostorijama tamošnjih džemata!? Nominalno, u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

To je, naravno, posebna tema, ali ovdje po ko zna koji put potvrđuje biopolitičku optiku u kojoj ništa ne ostaje sveto niti se ostavlja izvan ralja dnevne politike. Potvrđuje spremnost na jeftine manipulacije za najprizemnije ciljeve. Njima nije stalo do bilo čega osim vlastite pozicije i golog opstanka na vlasti. Sve je i u igri i sve je na prodaju.

Zato se ne povlače jasne granice tamo gdje su ih demokratska društva davno povukla i apsolvirala. Ako se usvoje ti standardi i razgraniči među fenomenima etničkog i nacionalnog, javnog i privatnog, mitskog i političkog, smanjuje se manevar za manipulacije i ostaje se na čistini i vjetrometini. Tamo gdje se, onda, ne može opstati na parolama i poticanju straha od onih drugih. U odbrani tih pozicija spremni su, po ko zna koji put, pogaziti i Ustav.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.