Dragan Bursać: Zašto Srbi mrze svoje heroje?

Na današnji dan, pripadnici Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, oslobodili su Beograd. Čitam, ponajviše u srbijankoj štampi, kako to nisu uradili baš ti partizani, kako su oni “statirali u kukuruzima“, dok je Beograd oslobađala isključivo Crvena armija.

Malo je 3 hiljade mrtvih

A to što je u operacijama oslobađanja grada stradalo, pazite sad, 2944 jugoslovenska borca, to nikom ništa?! To što je cvijet mladosti bivše zemlje sastavljen od Srba, Hrvata, Crnogoraca, Bošnjaka i svih ostalih ostavio svoje živote na ulicama Beograda, to ništa?! To što su ginuli najbolji od naših predaka, za slobodu, to nikome ništa?!

Piše: Dragan Bursać

To što su sa druge strane četnici, zajedno sa ustašama u ovom periodu tražili bježanijski put za Sloveniju i dalje za Austriju, to nikome ništa? I to što su ti četnici, bjesomučnim silovanjem istorije od strane srpskih politika u zadnja tri desetljeća predstavljeni kao “oslobodioci, gerilci, narodna vojska“ to opet nikome ništa?! Isti oni četnici koji su obrukali za sva vremena srpski narod pokoljima nesrba od Knina do Foče, pa pokoljima Srba i u BiH i u Srbiji, ako su ti Srbi bili na strani patizana, to nikome ništa?! To su znate oni četnici što su ubili Boška Buhu, doktora Mladena Stojanovića, porodicu glumca Miše Janketića i desetine hiljada drugih rodoljuba.

To su isti oni četnici koji su kao hijene išli za Vermahtom i pucali u ranjenike partizanske na Kozari, a potom na Sutjesci učestvovali otvoreno na strani nacista u borbi protiv partizana, eto ta sramota je postala “oslobodilački“ pokret. Za sada samo u rbiji, ali ima indicija da će to biti, ukazom dabome, a ne istroijom i u entitetu Republika Srpska.

I onda je na temeljima te sramote, na kokardama idola te bruke poput izdajnika Draže Mihailovića stvorena ideološka potka za Vojsku Republike Srpske, koja se u ime četništva i imenom četništva zaklinjala-Za kralja i otadžbinu, a potom pravila najveće zločine, pokolje i na kraju genocid.

Pitam se ja, na koncu, kako je moguće da su se legendarni partizanski generali i komandati Peko Dapčević, Koča Popović, Kosta Nađ i ostali pretvorili u “crvene vamipre“ u srbijanskom mjesntrim mišljenju.

Koča Popović i Ratko Mladić nisu iz istog svijeta

Razmišljam i dolazim do jedinog mogućeg svrhovitog zaključka:

Sasvim sam siguran da će nauke-od istorije do neuropsihijatrije i socijale patologije izučavati fenomen o prekrajanju povijesti u srBskoj nacionalnoj politici u zadnjih tri decenije od strane vrhuške te politike. Od Miloševića do Vučića.

Kako je moguće da je jedan ponosan narod koji je ustao u Drugom svjetskom ratu protiv okupatora toliko degradirao sam sebe, toliko prekrojio svoju istoriju, toliko omalovažio svoje heroje, a uzvisio zločince, baš je pitanje za neuropsihijatriju?

I da se razumijemo, ne mislim na cijeli srpski narod, to ne, nego na nacionalne politike sa nacionalistima koje su po pravilu pljuvale same sebi u usta.

Kako je moguće da narod koji ima Nikolu Teslu, Dimitrija Tucovića, Aleksu Šantića, Branka Ćopića, Milana Mladenovića, Vladimira Arsenijevića..., po diktatu svoje političke elite bira i ljubi Ljotića, Nedića, Mihailovića, Karadžića, Mladića, Milomira Marića, Vučića, Šešelja i Dodika?

Kako je moguće da taj narod odbaci u zadnje tri decenije svoj antifašizam, prigrli nacizam, fašizam i kolaboracionizam, istinske rodoljube pošalje u zapećak istorije, proglasi ih autošovinistima i na njihovo mjesto postavi izdajnike, fašiste, ološ i ratne zločince???

Kako je moguće da civilizovan put u evropskoj familiji naroda zamijeni za nekakva azijska druženja sa nakaradnim militantnim režimskim proruskim enklavama???

Kako je moguće da se okrene od svojih najvećih sinova i po diktatu svog najvećeg ološa preko noći “zavoli” sramotne otpatke ljudske, koji su držali vodu SS-ovcima i italijanskim fašistima???

Ali ima tu neke nakradne logike. Ako ljubite sav silni ološ sa Mihailovićem, Karadžićem i Mladićem, pa je posve logično da ćete mrziti sve što je dobro i što valja-od pomenutog Dimitrija Tucovića, do Srđana Aleksića.

Jer, ne ide u istu rečenicu Srđan Aleksić sa Arkanom. Niti ide Ivan Stambolić sa Slobodanom Miloševićem. Koča Popović nije isti svijet sa Ratkom Mladićem. Morate dobrano izmoriti svoj mozak i ubijediti ga da je fatamorgana istina, da je zlo dobro, e da bi na koncu i sami prešli na tamnu stranu i da bi i sami postali vojnik zla.

Zapravo najbolju dijagnozu je dao Koča Popović jedan od najvećih srpskih i evropskih intelektualaca 20. vijeka, borac u španskom građanskom ratu, oficir, legendarni partizanski komandant, narodni heroj, vrhunski diplomata, filozof, student pariške SORBONE veličina u svjetskim razmjerama ili što bi današnje srBsko mejnstrim-fašističko mnijenje reklo-autošovinista!

Ona glasi: “Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji".

Strašna širina samoobmane

Ali samoobmana postoji i to nije ništa čudno u povijesti. Mnogi neofašista će vam i danas npr. u Španiji hvaliti politička djela Franciska Franka. U Srbiji ili novonsatajućem “Srpskom svetu“ čudi jedino količina hipnotisanih ljudi, koji su spremni i današnji Dan oslobođenja Beograda i čitavu modernu povijest pljunuti i baciti sebi pod noge zarad ratnih zločinaca prtvorenih u heroje.

I eto vam (djelimičnog) odgovora, kako je moguće skoro čitav jedan narod zavezati za uzicu i u samo tri decenije prevesti na tamnu stranu povijesti. Hipnoza je čudo, ali je samohipnoza jača i opasnija od svake hipnoze.

Ali nema te hipnoze, niti samohipnoze, nema te obmane koja će izbrisati pusti fakat da su na današnji dan Jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije pod komandom generala Peke Dapčevića oslobodile Beograd.

Slava palim borcima, Smrt fašizmu i sloboda narodu!

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.