Dragan Bursać: Neispričana priča jedne dječije kosti
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
“Jedna jedina kost malenog Salmira, važnija je od svih naših napisanih riječi! Znamo li je čitati? Taj Salmirov dječiji tabut lakši je od vazduha i teži od zemlje, dovoljan da se sklopi priča od mozaika smrti, koju je proizvela komšijska mržnja. Znamo li je čitati?“
12. maja ove godine na šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu, klanjaće se dženaza za nove, sve nove identifikovane žrtve.
Sindikat radnika trgovine BiH tvrdi: Tržni centar u bh. gradu radi uprkos neradnoj nedjelji
Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba
Šejli Mujić-Kevrić biće to jedan od najtežih dana u životu. Zašto? Ukopavaće svog dajdžića Salmira Hodžića. Salmir je u trenutku smrti imao 9 godina.
Šta nam znači kuća Beriza, Osmana i Zinete?
I tu priča tek počinje.
Mali Salmir dječak je trećeg razreda. Veselo dijete koje ne zna šta je rat. Božije, nevino stvorenje kome su majka Sabra i dvije godine stariji brat Elvis cijeli svijet. A mjesto Suha u kome živi sazvježđe i Kosmos cijeli.
A onda rat. A onda u porodičnu kuću upadaju četnici. Par granata, pa rafali, pa meci iz pištolja. Svi su pobijeni. Hodžići ne postoje. A onda veliki požar. Dim se miješa sa ljudskim mesom u plamenu.
U svojoj objavi na Fejsbuku, Šejla Mujkić- Kevrić između ostalog će kazati i ovo:
“Njegovu (Salmirovu) jednu jedinu kost koju su uspjeli identificirati, pronašli su u porodičnoj kući njegovog oca rahmetli Beriza, đede i nene, Osmana i Zinete u Suhoj. U kući su svi pobijeni, a onda zapaljeni zajedno sa kućom. U pepelu, godinama nakon zavrsetka rata, pronađene su kosti, ali toliko uništene da se teško mogu identificirati.“
I eto, tek tako, ubice i monstrumi su prvo ubili ljude, ubili porodicu, a onda zapalili zemne ostake do neprepoznatljivosti. I na koncu, ostala je ta jedna jedina dječija kost, taj komad kalcifikovane memorije, koji ne da zaboravu da jede prošlost i po drugi put ubija dijete.
Tabut lakši od zraka i teži od zemlje
I onda su se neljudi poput Milorada Dodika pitali kako je moguće da su tabuti tako lagani? Podsjećam, Dodik je, prošle godine izjavio kako se u Potočarima kopaju "prazni tabuti u kojima nema ništa". I za to do dan danas nije odgovarao.
A zašto su tabuti tako lagani?
Pa zato što su oni zločinci koje si ti naslijedio, Milorade, i u smrti ubijali ljude, kršeći kosti, odvajajući meso, bagerima premiještajući ljudske ostatke u sekundarne, tercijarne ili čak kvartarne grobnice. Ništa od ljudi ostajalo nije. Oni drugi su spaljivani do ugljenisanosti.
Cilj kažem, bila je smrt u smrti. Smrt koja ništi bilo kakav trag o ljudskom živućem postojanju. A nakon toga je uslijedila omerta, zavjera šutnje od strane istih tih komšija Srba, koji ni decenijama poslije nisu govorili ožalošćenoj rodbini gdje su masovne grobnice pune uništenih ljudskih tijela.
Tako je, eto i ta jedna kost Salmira Hodžića bile sve vrijeme tu negdje u ruševinama kuće i izmicala je identifikaciji.
Ubijeni hoće svoju dženazu!
Ali ne, nije to sve! Sjetićete se, Salmir je imao brata Elvisa od 11 godina i majku Sabru. Oni su sa malenim dječakom otišli u smrt. Ne nisu otišli, loše su to i netačne riječi. Ubijeni su, pa zapaljeni.
Ostaci ova dva krhka ljudska bića do dan danas nisu pronađeni.
Majka Sabra i njen sin Elvis, tako levitiraju negdje između sjećanja i zaborava, između nekadašnjeg postojanja i potpunog brisanja. Njima nema mira, njima nema dženaze, sabura nema rodbini!
A ti se pitaš, Milorade, zašti su tabuti tako lagani i prazni?
I to su oni koji postoje. Tabuti od jedne kosti.
Ima i nepostojećih. Ovi su sazdani od zraka, suza, bola i užasa. U njima nema niti jedne jedine kosti. Niti jednog traga koga može uhvatiti moderna forenzika. Eto, to je takav svijet. Mati Sabra i brat Elvis nemaju ni tabute. Nemaju ni dženazu. Carstvo ništavila.
Šejla Mujić-Kevrić će u svojoj FB objavi kazati:
“U maju, 2022., 27 godina poslije, u kabur će se spustiti jedna koščica ovog nevinog dječaka, kako bi konačno dobio svoje mjesto na ovom svijetu, dokaz da je postojao, da je nekad davno proživio svojih 9 godina života. Molim Allaha da se identificiraju kosti njegovog brata i majke, kako bi oni dobili djelić pravde na ovome svijetu, da nisu zalud živjeli, da nisu zalud umrli. Bili su djeca. Zašto su morali biti ubijeni? Ko to ima hrabrosti pucati u dijete i sebe nazvati čovjekom?“
Eto takav je svijet sazdan od žrtava, strašni svijet ubijene djece kojima se i u smrti želi smrtno presudit i sa druge strane svijet zločinaca, koji postoje tu oko nas. Neki od njih su “heroji“, sramotno i morbidno zvuči, ali je tako. Drugi su rijaliti zvijezde, treći “uvaženi“ profesori, četvrti teoretičari zavjere, nije više ni važno-većina ih je živa.
A sa neba nas gleda Salmir, gleda onu svoju jednu dječiju pronađe u ovozemaljsku kost u tabutu.
I?
I nije dovoljno!
Taj jedan dječiji tabut lakši je od vazduha i teži od zemlje, a ponekad je dovoljan da se sklopi priča od mozaika nesreća, koje su u smrt uvele hiljade ljudi na krilima komšijske nekažnjne mržnje. Jedna jedina kost malenog Salmira, važnija je od svih naših riječi! Znamo li je čitati?
Šejla kaže:
“Dok ovo pišem, suze mi teku, zamišljam svoje dijete u ovoj priči, zamišljam neku drugu djecu, zamišljam kako ne postoji vrijednost, ideal ili ideja zbog koje je neko spreman ubiti dijete, i da kasnije slavi svoj uspjeh, svoju borbu. Takvi ljudi ne zaslužuju imati ništa na ovom svijetu. Takvi ljudi ne zaslužuju se zvati ljudima, jer su i životinje bolje od njih.“
12. maja ove godine, ponavljam, na šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu, klanjaće se dženaza za nove, sve nove identifikovane žrtve.
Šejli Mujić-Kevrić biće to jedan od najtežih dana u životu.
**Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.