Dragan Bursać: Nana Ajša grli kosti svojih sinova
“Rukom sam ga pomilovala. Rekli su mi, nemoj ga dirati rukom. Uzvratila sam im 'ova ruka ga je othranila i ima pravo da ga dira'! Doktor je rekao, pustite je, smije ga dirati"
Piše: Dragan Bursać za Radiosarajevo.ba
Jeste li čuli za Ajšu Bajrić? Nana je to iz Velagića, koja se primiče devedesetoj godini. Ajša ima pet sinova. To su Husein, Fehim, Mustafa, Muharem i Ibrahim.
Ako bolje pogledate njene oči, njene ruke, njene bore oko lica, pogled koji se gubi u nekoj sumornosti, možda, samo možda naslutite njenu bol. Doživjeti je nećete sigurno.
Škola života i škola smrti
Jer, nana Ajša nema ni Huseina, nema ni Fehima, nema ni Mustafe, nema ni Muharema. Ostala je sama s Ibrahimom pod svodom nebeskim tu u Ključu, pored rodnih Velagića da svjedoči o smrti strašnoj, zvjerstvu i zločinu kakav se rijetko gdje događa.
A u jednom danu Ajša je ostala i bez Huseina, i Muharema, i Fehima, i Mustafe. Šta ostala? Nije ostala, nego su joj djeca mučki pobijena. Između 31. maja i 1. juna 1992. godine, četnici su izveli grupu od 86 bošnjačkih civila zarobljenika ispred osnovne škole u Velagićima nadomak Ključa i pobili ih.
Nakon mučenja, nakon tortura, nakon premlaćivanja Velagićana u svojoj školi, u svojoj osnovnoj školi od strane onih koji su tu dolazili i kao učitelji, od strane komšija najbližih, eto sad stoje ta djeca pred streljačkim vodom.
Genocidno sjeme u dolini rijeke Sane
A, posao je pobiti tolike ljude.
Mitraljezi rade minutima, a minut kao godine, pa se oteglo po proljetnom danu. Padaju nevini ljudi kao snoplje. Među njima i četiri Ajšina sina, četiri jablana, četiri majkina ponosa.
Za šta su krivi, najtačnije?
Zato što se drugačije zovu, na drugi način Bogu mole?! Krivi su što su živi. Četnička ruka ne poznaje milost. Nakon tortura, nakon mučenja, premlaćivanja i zlostavljanja, ruka je to koja povlači obarač. Preciznije, silne su to ruke zlotvora, koje organizovano, udruženo, pod komandom provode sistematski genocid u dolini rijeke Sane - od Ključa do Bosanskog Novog.
A, to je ono genocidno sjeme, koje je posađeno tu, u toj dolini plača, jedne od najljepših bosanskohercegovačkih rijeka, to je sjeme zla koje je procvjetalo, na koncu, u Srebrenici.
A, šta kažu brojke, surove, hladne i nepristrasne? Pa kažu da je u jednom danu strijeljano 86 ljudi iz Velagića, Sanice, Krasulja i Pudin Hana, kažu da je u masovnoj grobnici Lanište 2, šest kilometara dalje ukopano, životinjski, bagerima 77 ljudi, a za ostalim se i danas traga. Na koncu, mezarje u Velagićima, tu na mjestu nekadašnje škole, otkriva 121 mezar pobijenih Velagićana.
To su brojevi.
Kad majka grli kosti svoje djece
A, slova, a riječi?
Te 1996. godine, otkrivena je masovna grobnica Lanište 2. Tada su na svjetlost danju, nakon četiri godine, počele isplivavati kosti. I te kosti su pričale svoju strašnu priču.
Pozvale su kosti, rodbinu živu da dođe, da ih identifikuje.
Nana Ajša ulazi u halu i polako se približava mjestu na kojem su posmrtni ostaci njene djece. Zadnji put je sinove vidjela žive, četiri godine ranije. Hala ječi tišinom. Nana Ajša u jednom trenu, majčinskim instinktom u moru posmrtnih ostataka prepoznaje odjeću svoga sina Huseina. Prilazi skeletnim ostacima tijela:
“Rukom sam ga pomilovala. Rekli su mi, nemoj ga dirati rukom. Uzvratila sam im 'ova ruka ga je othranila i ima pravo da ga dira'! Doktor je rekao, pustite je, smije ga dirati", priča nana Ajša za Anadolu Agency.
I stoji tako Ajša Bajrić iznad Huseina i Muharema i Fehima i Mustafe. Stoji mati iznad poništenih sinova. Stoji ona koja ih je rodila i sad ih sahranjuje. Ubijeni su u školi u kojoj su prva slova naučili.
“Jesam, izgubila sam četiri sina. Kako je sve bilo? Došli sve pokupili, tako i njih otjerali. Kako su ih otjerali, više ih nisam ni vidjela. Kada su ih dovukli, kada smo ih kopali, onda sam ih opet vidjela. Žive nisam nikada. Težak je život, živjeti bez djece, bez svoga. Ja sam ostala gotovo siroče“, govori starica Ajša.
Krug zla. Krug pakla zatvoren.
Danas ako dođete na mezarje u Velagićima, možete vidjeti spomenik knjizi iz koje se otkidaju listovi. Na silu, na zor! Ti listovi su djeca velagićka, ubijena u toj školi. I kad god dođete u Velagiće (a, morali bi zbog sebe i svoje djece), osjetićete tu tišnu. Ne čuti, nego baš osjetiti.
Kosti traže ubice svoje
A, šta je sa zločincima???
Evo baš danas, nakon 28 godina, nakon bezmalo tri decenije provedene kao slobodni ljudi, SIPA je lišila slobode Boška Uničanina (1969), rođenog u Prijedoru, te Dragana Despota (1964), rođenog u Laništu kod Ključa. Oni su, kako je navedeno, pod istragom zbog zločina u mjestu Velagići, opštiina Ključ i ubistva najmanje 78 civila bošnjačke nacionalnosti u junu te 1992. godine.
Dakle, najbliže komšije. Ubice!
Ali, nije to najvažnije u ovoj vijesti. Vijest u sebi krije ono što nije napisano. A nije napisano, osim što su komšije ubice i to da ova dva monstruma nisu jedini. O ne, nikako, ne mogu biti jedini! Ubiti (najmanje) 78 ljudi bilo je dobro organizovano zlodjelo. To što su oni bezmalo tri decenije uživali na slobodi, nije ništa u usporedbi sa svim silnim zločincima koji će i definitvino zahvaljujući lošem sudstvu i biologiji izbjeći bilo kakvu kaznu.
Za kraj, trebalo bi citirati proročke riječi nane Ajše Bajrić:
“Volila bih znati ko je to i zašto uradio. Ali, džabe, nema od toga ništa. Niko se ne pojavljuje ko je ubio, ko ih je otjerao u smrt. Kako i zašto su oni našu djecu poništili. I oni tako trebaju biti poništeni. Ali, neće nikada. Oni ostaju. Oni će i dalje živjeti, a mi čija su srca obolila patimo danas i uvijek", kaže nana Ajša za Anadoly Agency.
Nanu Ajšu, ako je još živa, možete posjetiti u Centru za osobe treće životne dobi "Ključ sreće" u Ključu.
Ako je živa.
Njena djeca nisu živa. Velagići, Biljani, Sanica, Pudin Han... zatrto je to odavno. Samo mezarja, mezarja, mezarja...
Ubice su na slobodi i žive itekako. Punim plućima. Većina njih. Na sramotu svih nas! A kosti i dalje traže ubice svoje.
Da se ne zaboravi!
P.S.: Na žalost, nana Ajša je umrla prošle godine i pravdu nije dočekala.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.