Dragan Bursać: Kome je Trivić opozicija, tome je i Dodik dobar!

"Je li Jelena Trivić opozicija? Ma nije. Jelena Trivić je politička sestra Milorada Dodika. Samo što je on narodski kabadahija, a ona akademski ispeglana svetosavska pedagoginja. Dodik vam psuje majku pred kamerama, a Trivićeva vam kaže da je Vučić kao otac nacije u opasnosti – i oboje znače isto."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Nemamo mnogo vremena. A ni strpljenja. Pa hajde da počnemo sa jednim malim eksperimentom.

Trending

Dodik nakon odluke Schmidta: 'Ovo je prevara vijeka i krah europske politike'

Eksperiment kaže:

Pročitajte pažljivo sljedeću izjavu:

"Paradoksalno je da se svi ostrašćeni oponenti, opozicija i blokaderi, inače ateisti i pljuvači srpskog patrijarha, mole bogu da ne preživi. Bog će i zato biti na njegovoj strani. Jedan dio medijski i antipatriotski dugo trovanih generacija bez razvijene nacionalne i historijske svijesti to ne može razumjeti. Nažalost, malobrojna ostrašćena i agresivna nedržavotvorna manjina koja pokušava da uguši napredak svoje zemlje podilazeći neprijateljima postaje konstanta koju treba svakodnevno trpiti ili podvući liniju i strogo zakonom tretirati."

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jelena Trivić, zar ne?

Ne. Pogrešno. To je Nenad Stevandić.

A sad pročitajte ovo:

"Predsjedniku Srbije, gospodinu Aleksandru Vučiću, želim što brži oporavak i povratak svojim redovnim aktivnostima. Srbija treba da nastavi svoj dalji put snažnog političkog pozicioniranja na geopolitičkoj sceni, kao i da nastavi svoju ulogu regionalnog faktora stabilnosti na Balkanu i unutrašnjeg ekonomskog razvoja i izgradnje moderne države. Sve su to pravci koje je i politički i ekonomski trasirao upravo Aleksandar Vučić."

Nenad Stevandić?

Ne. Pogrešno. To je Jelena Trivić.

Vidite, drugarice i drugovi, dame i gospodo, istina je jednostavna do bola: nema razlike između njih. Obje izjave priliče i jednom i drugom. Samo što su jedni akademski obrijani, a drugi nose "konzervativnu bradu". Samo što jedni kidišu na opoziciju iz vlasti, a drugi na vlast iz opozicije. Retorika je ista, patrijarhalna, agresivna, svetosavska, putinofilna i dodikovska.

Svi oni – Stevandić, Đokić, Trivić, Stanivuković, Dodik – pjevaju iz istog notnog zapisa. I to nije simfonija demokratije, već marš pogrebne kolone zdravog razuma. Trivićeva nije alternativa Dodiku – ona je njegov najpouzdaniji backup.

Dodik može otići na spa-vikend u Laktaše, a da Jelena Trivić drži stražu kod spomenika Draži Mihajloviću. Može da "glumi" predsjednika, dok Trivićeva pokazuje kako izgleda opozicionarka koja bi, da može, još rigidnije kršila prava građana, zatvarala medije, klečala pred crkvom i čestitala Vučiću što se ne da NATO paktu EU i Zapadu, osim kad traži pare.

Sasvim je jasno: u Republici Srpskoj ne postoji opozicija. Postoji samo konkurencija u nacionalističkom graktanju. Razlika je u tonalitetu – jedni urlaju, drugi sikću, ali poruka je ista:

"Mi smo Srbi, sve drugo je izdajništvo. Srbija (čitaj: Vučić) je svetinja. Zapad je đavo. Muslimani neka se malo potisnu. I molite se, ali kako kaže pop."

I sad vi meni recite – je li Jelena Trivić opozicija?

Ma nije. Jelena Trivić je politička sestra Milorada Dodika. Samo što je on narodski šeretski kabadahija, a ona akademski ispeglana svetosavska pedagoginja. Dodik vam psuje majku pred kamerama, a Trivićeva vam kaže da je majka nacije u opasnosti – i oboje znače isto.

Zato, dok god imamo ovakvu vlast i ovakvu "opoziciju", Dodik će vladati zauvijek. I to ne zato što je on nekakav politički genije, već zato što su mu svi protivnici istovremeno i saveznici. Neki svjesno, neki iz gluposti, ali svi – korisni.

A međunarodna zajednica? Ona bi rado da i dalje sjedi na tri stolice. Da ne dira Dodika previše, da ne nervira Vučića, a da uz kafu i piškotu ponešto zamjeri Trivićevoj – ali samo kad se zaboravi oprati ruke od političkog prljavštva.

Dakle, kome je Trivićeva opozicija?

Nikome. Osim ako ne računate da je opozicija zdravom razumu, istini i svakoj nadi da se iz ovog blata može izaći.

A ako već imamo takvu vlast, takvu opoziciju i takvu međunarodnu zajednicu – onda, ljudi, šta nas čudi? Možda je stvarno vrijeme da se prestanemo pretvarati da postoji bilo kakva razlika.

Jer, na kraju balade, svi su oni isti. I svi – Dodikovi.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba