Dragan Bursać: Kako su Vlasi prvo postali bosanski pravoslavci, pa onda Srbi

"Ukratko – Srbi nisu došli iz Šumadije u Bosnu, nego su Vlasi u Bosni vremenom, postali ono što će se tek kasnije nazvati 'bosanskim Srbima', pa onda mnogo kasnije nacionalističkom redukcijom samo Srbima."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

Kada Milorad Dodik kaže da bi Bošnjaci trebali da se "vrate vjeri pradjedovskoj", jer će "tada Bosna biti srpska", ne govori on ni kao historičar jer o povijesti ne zna ništa, ni kao vjernik jer je do prije koju godinu bio zakleti ateista, ni kao političar – govori kao domaći eugeničar. Govori kao ideološki nasljednik onih koji su u ime krvi, tla i "čistote nacije" u dvadesetom vijeku palili, rušili i ubijali sve što se ne uklapa u mit o Velikoj Srbiji odnosno stpskom svetu.

Trending

Dragan Bursać | Grlić Radman i Izraelska Herceg-Bosna: Ljubav na prvi apartheid!

Ali ima jedan problem – historija. Ona, za razliku od Dodika, ne laže.

1. Odakle dolaze "bosanski Srbi"?

Pitanje identiteta bosanskih pravoslavaca je mnogo kompleksnije od Dodikovih rečenica s početka kafanske pressice neočetničkog komiteta.

Prema istraživanjima historičara Ahmeda Aličića, koje je sažeo u više tekstova i studija, pravoslavno stanovništvo Bosne i Hercegovine u osmanskom periodu nije bilo etnički srpsko. Bili su to uglavnom Vlasi – nomadski stočari, koji su se tokom 15. i 16. vijeka naseljavali na teritoriji današnje BiH pod okriljem Osmanskog carstva.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Oni su dolazili iz različitih pravaca – današnje Crne Gore, Srbije, Albanije, pa čak i iz rumunskih krajeva. Uključeni su u vojnu i poresku organizaciju Carstva kao posebna društvena klasa. Bili su "vlaškinje", kako ih zovu osmanski defteri, i uživali su određenu autonomiju u zamjenu za vojnu i ekonomsku lojalnost.

2. Kako su Vlasi postali pravoslavci?

Pripadnost pravoslavnoj crkvi desila se vremenom. I to nije bio etnički nego vjerski identitet. U to vrijeme pravoslavna crkva je djelovala kroz eparhije koje su bile podređene Carigradskoj patrijaršiji i bili su striktno otvojene od ethosa, a tek kasnije dolazi do jačanja veza sa srpskim episkopatom.

Ali kako piše britanski historičar Noel Malcolm, i on se slaže s Aličićem: "Bosanski Srbi su većinski potomci Vlaha." Dakle, sve i da su vremenom preuzeli jezik i običaje srpskog prostora – etnička i identitetska transformacija nije bila "izvorna", već proizvod duge kulturne i političke evolucije. Ukratko – Srbi nisu došli iz Šumadije u Bosnu, nego su Vlasi u Bosni vremenom, postali ono što će se tek kasnije nazvati "bosanskim Srbima", pa onda nacionalističkom redukcijom samo Srbima.

3. Kada su bosanski pravoslavci postali "Srbi"?

Tu dolazimo do ključnog momenta: kraj 19. i početak 20. vijeka. Tada se, pod snažnim uticajem velikosrpske ideologije i političkog pritiska iz Beograda, počinje sistematska srbizacija bosanskih pravoslavaca. Vuk Karadžić je već prethodno "proširio" srpstvo na sve one koji govore štokavskim dijalektom, pa makar se zvali Mehmed, Ivan, Ilir ili Jovan.

A onda dolazi država. Srbija. I crkva. I vojska. I udžbenici. I sve to što čini "identitet". Pa se u školama uči da si Srbin, u crkvi se propovijeda da si Srbin, u vojsci se gine jer si Srbin. I svi imaju isto "organsko" porijeklo i naciju. Tako se i stvara mit o "vjeri pradjedovskoj" koja je, gle čuda, uvijek i samo pravoslavna — tačnije, svetosavska, da bude još uže i preciznije.

4. Nikolaidisov poučak o izboru identiteta

Pisac Andrej Nikolaidis je jednom sjajno rekao:
"Asimilacija nije zabranjena ali ne oslikava stvarnost prošlosti."

Dodao bih - Ako hoćeš, možeš se osjećati kao Inuit ili Eskim ali to ne znači da to tvoje osjećanje, koje ti NIKO NE MOŽE I NE SMIJE UKRASTI ima veze s realnošću.

Da pojasnim - NIKO NEMA PRAVO današnjim pravoslavnim stanovnicima BiH odricati njihovo "srBstvo" jer je civilizacijska datost da prihvatimo nečije emocije iako ZNAMO da to nema veze s realnošću.

I to je srž problema: pravo na identitet postoji, ali falsifikat istorije ne smije biti temelj tog identiteta. Možeš se osjećati kao potomak Nemanjića, ali to ne znači da jesi. Možeš voljeti Srbiju više od sarme ili Srbijanaca u Srbiji, ali to te ne čini Srbinom "oduvijek".

U stvarnosti, ako se Dodik već poziva na "vjeru pradjedova", morao bi prihvatiti da su mnogi od tih "pradjedova" govorili vlaškim jezikom, dolazili iz Moskopolja ili Epira i da o svetosavlju nisu znali ni slova. Zapravo ni Sveti Sava aka Rastko Nemanjić ništa nije znao o svetosavlju, jer je ono kao političko-dogmatski projekat nastalo devet vijekova nakon njega i svega sto godina prije nas.

Pa onda da budemo pošteni — ako bismo se svi vraćali "pradjedovskoj vjeri", pola tzv. bosanskih Srba bi se pakovalo za Rumuniju, Albaniju, Malu Aziju, a ne za Hilandar ili Oplenac.

5. Prekodrinski Srbi – mit koji jede sam sebe

I tako dolazimo do današnjih "preko Drine Srba" ili "Prekodrinaca"– političkog entiteta kojeg se Beograd sjeti samo kad treba kosti u rovove gurati ili izborne glasove dobijati. To su ljudi koji su postali taoci sopstvenog kompleksa inferiornosti i velikosrpske mitomanije, bez realnog kulturnog, ekonomskog i političkog zaleđa. Nisu više ni tamo ni ovamo – ni Bosanci, ni Srbijanci. A opet, traže "vjeru pradjedova" da objasne svoju lažnu nadmoć. Pri tome, apsolutno niko od njih to niti traži, niti ih uslovljava.

U stvarnosti, to su ljudi porijeklom iz slojevitih, vlaško-pravoslavnih zajednica koje su preživjele carstva, granice i ideologije. I koje, kad ih ostaviš na miru, žive sasvim normalno. Bez Dodika. Bez svetosavskih mitova. Bez genocidnih povika o "srpskoj zemlji i srpskoj vjeri".

Od Vlaha do Dodikovog glasača

Dodikova retorika o "vjeri pradjedovskoj" nije samo laž – ona je historijska uvreda. To nije samo napad na Bošnjake – to je i pljuvanje po vlastitom narodu, po njegovoj složenosti, višeslojnosti, policentričnosti i divergentnosti.

Jer ako su bosanski pravoslavci ikada imali prednost – to je bila njihova sposobnost da prežive između carstava, da se uklope, da budu svoji. A ne tuđi agenti i instrumenti. I da, mogli su postati i Srbi. I Hrvati. I Jugosloveni. I ništa od toga ih ne čini manje Bosancima. A oni su se, rijedak je to slučaj u povijesti, kroz sustavno ispiranje mozga gotovo kolektivno odrekli svog bosanstva koje je njihov kor, zarad projektovanog srpstva, koje je tek imperijalna i konkvistadorska ideja susjedne zemlje.

Jer Bosna je, a bogme i Hercegovina ne samo zemlja Hrvata, Bišnjaka, Srba i famoznih ostalih. To je zemlja i Vlaha, Ilira, Kelta, Tračana, Bizantinaca, dublje u povijest Rimljana, pa Japoda… čitav jedan buket čarobnog DNA miksa u kome su sadržane sve naše ljepote. Svoditi sve to - hiljadama godina staro povijesno, kulturološko, etičko, etničko i religijsko naslijeđe na "jednu vjeru, narod, naciju i vođu" nije samo identitetski prototip nacizma, nego i kastracija svojih sunarodnika. Metaforički, a počesto i doslovno.

A ti, Mile, ako ti je stvarno stalo do "vjere pradjedovske", uzmi pasoš, kupi kartu, nađi povijesnu knjigu i idi u Moskopolje. Ako je išta od njega ostalo.

A znaš li zasto nije i zašto je mrtav grad? Zbog one, gore pomenute Nikolaidisove, dobrovoljne asimilacije. Pa se onda nemoj čuditi zašto je današnjih Srba u RS-u sve manje usprkos turbo srbovanju. Nije do susjeda, niti do komšija.

Do tebe je i tvojih! 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba