Ja mislim / Dragan Bursać: Dječija krv curi niz Prozor

14. 09. 2020. u 18:19:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 3003

"Stjepan - deset godina. Na sebi je imao šareni vuneni džemper, te gaćice bijelo-plave. Imao je prostrijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja.Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol.”

Piše: Dragan Bursać

Stjepan i Marija Zelić zajedno imaju 23 godine. Tako se igraju, tako sabiraju, tako matematiku izučavaju. A cifre pretvorene u brojeve kažu da Stjepan ima deset, a Marija 13 godina. Učenici su osnovne škole u Uzdolu. Stjepan je u četvrtom razredu, a Marija u šestom. Marija pomaže mlađem bratu i s matematikom i sa ostalim predmetima.

Majka i djeca u bijegu

Majka Ruža ne može sve stići. A na majku se te 1992. godine svalilo hiljade nevolja i zala ovog svijeta. Njen suprug Josip Zelić umire u maju te 1992. godine nakon kraće bolesti, a nakon toga gine njen sin Ivan.

I sad Ruža Zelić podiže svoja dva pilenceta, Mariju i Stjepana. To je njen svijet, njen kosmos, gore iznad Prozora u Uzdolu, na onim visinama planinskim.

A tog ranog jutra 14. septembra 1993. spavali su u naručju majčinom i Stjepan i Marija. Do duboko u noć su pričali, pa ih je san još držao.

A onda pucanj, drugi, pa treći. Mitraljez je sjekao po Uzdolu ali i po putu Zelenike-Bobari, istočno od Prozora.

Mati Ruža, prvo je zgrlila djecu, pokušala im prekriti uši da ne čuju paljbu, ali to ne znači ništa u zlu. To i nije ništa...

Stjepan se priljubljuje uz sestricu Mariju. Ne plače. Želi biti hrabar, koliko desetogodišnjak to može. Želi odrasti u ovih par minuta dok iznad doline odjekuje paljba. Želi bti onaj koji će pomoći majci i sestrici. Pa oept taj strah, taj prokleti strah nadvija se i nad trošnu kućicu, uvlači se u zidove i kosti dječije.

Mora se bježati. Bilo gdje. Za oblačenje, za stvari, za nekakve riječi, planove i nakane sad je kasno. Treba samo bježati! Bilo gdje.

Mati Ruža uzima u naručje svoju djecu, izlazi iz kuće ogrnuta nekakvim starim muškim kaputom. Za to vrijeme malena Marija, u donjem dijelu crne pidžame i plavoj majici, pokušava Stjepanu navući džemper, dok dječak sam bezuspješno pokušava obući donji dio trenerke.

Pucnji su tu, a sa pucnjima čuju se i vojnici - kukavice, Armije BiH koji valjda bodreći jedni druge “hrabro“ nadiru na civile. I to njih više od 150 “junački“ napada Uzdol sa starcima, ženama i djecom.

Ružina kuća je jedna od prvih na udaru.

Mati istrčava i sa djecom preko dvorišta i hita na put Zelenike-Bobari. Jednom rukom drži Stjepana, a drugom traži Mariju.

Egzekucija

A onda prvi rafal i toplina oko struka i uz kičmu, koja se najednom pretvara u odumirću studen. Mati Ruža pada mrtva. Stjepan, dijete od deset godina, vrišti i u vrisku se otima mrtvoj majci. Iznad sebe vidi šumu, jedan ili dva koraka i biće u onom žbunu gore ispred sebe. A to znači spas i život.

Onda pisak, koji raznosi bol po glavi i gasi svjetlo života. Stjepan je jednim smrtonosnim hicem pogođen u potiljak. Dijete je samo palo iznad majke. Srušilo se i zauvijek nestalo sa ovog svijeta zločinačkim metkom.

Marija je skočila na drugu stranu. Tamo je bila jaruga, a dolje, dolje je spas. Ako bi se nekako bacila u ambis, možda bi slomila ruku ili nogu, ali bi preživjela sigiurno. Jedan metar, eventualno dva metra i eto produžetka života. I čula je Marija rafal. Sa leđa. Njeni unutrašnji organi su izletjeli ispred djeteta. Gledala je i ništa vidjela nije. Smrt. Tek tako.

Obdukcija

Nema više Ruže, nema Marije i nema Stjepana. Nema majke sa dvoje djece.

Obdukcija će pokazati sljedeće:

Stjepan Zelić: 2. 1. 1983. – 14. 9. 1993.

“Na sebi imao; šareni vuneni džemper, crvenkastoplavkaste boje, te donje gaćice bijelo-plave. Imao prostrijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja. Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol.”

Marija Zelić: 2. 9. 1980. – 14. 9. 1993

”Na sebi imala ljubičastu majicu kratkih rukava, crne duge gaće, bijelu majicu na naramenice i donje gaće. Ima prostrijelne rane prsnog koša s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja; te krvne podljeve i oguljotine na koži lijevog oka i na licu s lijeve strane. Marija je poginula na istoj cesti, Zelenike – Bobari, kao i brat Stjepan”

Ruža Zelić: 25. 12. 1943. – 14. 9. 1993

”Na sebi je imala jaknu smećkasto plavkastu; ispod koje se vidi vuneni pulover i crni džemper dugih rukava; suknju plav kasto - crvenkastu; donje duge gaće; vunene sive čarape i jednu gumenu cipelu; imala strijelne rane prsnog koša i trbuha i lijeve natkoljenice, nastale djelovanjem pro jek tila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja”

Ovo je samo mali kroki, mikropriča zadnjih trenutaka života djece i majke iz Uzdola.

Inače, u selu Uzdol ubijena je 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO-a. Među civilima bilo je troje djece. Pomenuti Stjepan, sestra mu Marija i malena Jadranka Zelenika od 12 godina.

Krvnici gotovo svi na slobodi

O krvnicma, šta znamo?

Zločine je počinio Samostalni bataljon “Prozor“ iz sastava Armije BiH, na čelu s Enverom Buzom, koji je za zločin dobio 12 godina robije nakon silnog boravka i uživanja u slobodi. Što će reći po 5 mjeseci za svakog ubijenog čovjeka (sic!). Podređeni i nadređeni u lancu odgovornosti - nema ih. Preciznije, niko još nije osuđen za masakr u Uzdolu. Niti će, kako sada stvari stoje.

A monstrumi su se pravdali kako je u pitanju “legitmini vojni cilj“.

Pa se treba zapitati, kako je moguće da su Stjepan, Marija i Jadranka “legitimni vojni cilj“? Pa se treba zapitati, kako je moguće da je od 29 ubijenih civila bilo 20 žena i djece? Jesu li svi oni “legitimni vojni cilj“?

Naš život treba graditi na istini, na samilosti ali i na odgovornosti svih, pa i zločinaca, bez obzira kojoj vojsci i u ime kojeg “svetog cilje“ su ubijali djecu.

Stjepan je imao deset godina, Marija 13. Sada bi bili ljudi u najpotentnijim godinama, sada bi bili možebitno roditelji, sada bi bili...

Ne, ne bi! I ne nisu!

A mi, svi zajedno ne smijemo dozvoliti novi Uzdol i ubijanje djece. Nikada i nigdje. Prošlo je 27 godina, a zvijeri i ubice su na slobodi - oko nas.

Da se ne zaboravi!

Snimak o zločinu u Uzdolu možete pogledati na ovom LINKU, ali vas upozoravamo na izuzetno uznemirujući sadržaj.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

NEMA KOMENTARA