Dodik u Podgorici | Edin Subašić: Ruska ofanziva “srpskog sveta“ protiv EU i NATO-a!

Budući da u politici nema slučajnosti, svakako nije bio slučajan ni susret predsjednika crnogorske Skupštine Andrije Mandića i predsjednika bh. entiteta Republika Srpska (RS) Milorada Dodika u utorak (27.2.) u Podgorici, na temu specijalnih veza Banjaluke i Podgorice. A posebno ako se uzmu u obzir tajming, teme sastanka, poruke i političko-sigurnosna atmosfera u kojoj se odvijao. Sve se događa kao uvod u naredne korake destabilizacije regiona koji se već daju naslutiti. U osnovi taktike aktera najnovijeg podgrijavanja balkanskog žarišta bit će (opet) – ofanziva „srpskog sveta“.

Direktive iz Kremlja?

Zato za preciznije vaganje značaja sastanka četničkog vojvode Mandića i Dodika najprije treba podsjetiti da je do njega došlo nakon Dodikovog susreta sa bjeloruskim diktatorom Aleksandrom Lukašenkom (19.2.) pa sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom (21.2.), a samo dvadesetak dana nakon najnovijeg (6.2.) lamentiranja Aleksandra Vulina o „srpskom svetu“ kao „...procesu koji se ne može zaustaviti.“ Također, specifikum tajminga je i činjenica da je Dodik isti dan imao i sastanak u Mostaru sa koalicionim partnerima iz državne vlasti (Trojka i HDZ BiH) o hitnom ispunjavanju uvjeta za otvaranje pregovora o pristupanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Kao što znamo, sastanak o putu ka EU je propao, a onaj u Podgorici aktuelizirao je put u sasvim suprotnom smjeru – ka „velikoj Srbiji“ maskiranoj u „srpski svet“.

Piše: Edin Subašić, za Radiosarajevo.ba

Trending

Sestra preminule Džejle Drapić u teškom stanju zbog zuba: 'Liječila se kod istog stomatologa'

Dakle, Dodikove objave o „otvaranju saradnje na polju ekonomije, kulture i zdravstva“ sa Bjelorusijom, zatim o „isporuci plina pod istim uvjetima“ sa Putinom treba tretirati kao obične floskule i kamčenje novca, dok skrivene namjere treba tražiti u formulaciji da je s Putinom dogovorio „...i druge aranžmane koje će naknadno obznaniti.“ Radi li se o novim direktivama?

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Naravno da ekonomski patuljak kao što je RS, „...koja neće uvoditi sankcije Rusiji“ (J!), ne može zanimati Putina (ni Lukašenka) iz poslovnih razloga. Putinov i ruski interes na Balkanu je jedino destabilizacija države Bosne i blokiranje na putu ka EU i NATO-u te relativiziranje NATO statusa Crne Gore. Ali kako to provesti, druga je priča.

Umjesto rata podrivanje BiH i Crne Gore

Izazivanje oružnog konflikta sve je teže izvodivo. To je pokazao prošlogodišnji debakl „srpskih komandosa“ kod manastira Banjska na Kosovu. Za još nerasvijetljeni incident je i dalje osumnjičen srbijanski vojni vrh i predsjednik Aleksandar Vučić. Istovremeno, vojna pojačanja EUFOR-a te pojačan obavještajni nadzor policijskih, proruskih i paravojnih grupa u RS od zapadnih agentura također su minimizirali manevarski prostor i uvjete za uspješanu oružanu akciju Bosni. Umjesto toga, sada je intenziviran je projekt „srpskog sveta.“ A kako je Vučić trenutnon pod teškim pritiskom Zapada zbog lažiranih izbora i koketiranja s Moskvom, velikosrpsku inicijativu preuzeli su Dodik i Mandić.

Radi se o opasnom manevru i za Bosnu, i za Crnu Goru, jer se „srpski svet“ nastoji institucionalizirati međunarodnim sporazumom RS i Crne Gore o specijalnim paralelnim vezama“ a pri tome Dodik nalazi i pravni osnov za to!

„RS kroz Dejtonski sporazum ima pravo na specijalne odnose sa susjedima i zato želimo da sklopimo saradnju sa Crnom Gorom. Smatramo da nema nijednog razloga da Crna Gora to ne prihvati. To nije ništa protiv BiH, već je ovo sporazum u oblastima privrede, infrastrukture, sporta, obrazovanja, nauke, kulture što predstavlja normalnu komunikaciju među zajednicima, državama i narodima,“ rekao je Dodik u Podgorici, a Mandić ga je spremno podržao...

„Kad je završen rat, potpisan je sporazum o specijalnim vezama sa SRJ. Srbija jeste nasljednica SRJ, ali je Crna Gora imala podjednake obaveze”, naveo je Mandić izvlačeći iz konteksta Dejtonskog sporazuma mogućnost  da i Crna Gora uspostavi specijalne veze sa RS. Međutim, niz analitičara je to odmah osporio.

„Izvlačenje teza o pravu zaključivanja istog dokumenta sa Crnom Gorom je nategnuto i predstavlja povišenu političku temperaturu ne samo u BiH, već i u regiji. Brzo se priroda tih veza s ekonomskog, kulturnog i sportskog prenese na politički teren, što Dejton niti u jednom obliku ne dopušta“, naglasila je Tanja Topić, analitičarka Fondacije “Fridrih Ebert” iz Banje Luke.

Treba naglasiti da je Dodik još 2008. godine isto ponudio premijeru Crne Gore Milu Đukanoviću, ali je ovaj to odbio. Očito da u vojvodi Mandiću sad nalazi boljeg sagovornika, a u istočnim liderima ima podršku, uključujući i prećutnu Vučićevu. U čemu se krije opasnost po obje zemlje?

Uvezivanje srpskog korpusa

Osim na većinskoj političkoj podršci u organima vlasti i na podršci relevantnog broja stanovnika (akteri se ovdje oslanjaju samo na bosanske i crnogorske Srbe) ovakav sporazum morao bi biti utemeljen i na međunarodnom pravu, konvencijama i ustavima dvije zemlje. Međutim, ovdje se pravni osnov „cijedi“ iz daytonskog dokumenta po kojem su specijalnim vezama već uvezane RS i Srbija. Dakle, hipotetički (kad bi se potpisao i sporazum između RS i Crne Gore) došlo bi se do apsurda da se „srpski svet“ zakonski temelji na Općem okvirnom sporazum za mir u BiH! Ovo nam govori koliko je pravni aspekt ideje diskutabilan.

Nadalje, onaj destruktivni aspekt ideje sadržan je u činjenici da je suština ovog modela velikosrpskog projekta prevashodno uvezivanje srpskog nacionalnog korpusa. Iako Dodik i Mandić (i drugi) naglašavaju kako ta „fenomenalna ideja nije protiv bilo koga“, jasno je da se srpskim nacionalnim interesima nastoje podrediti državni interesi Bosne i Crne Gore i interesi drugih naroda koji u njima žive. Dodikov i Mandićev narativ bio je ovdje čak i uvrjedljiv prema Crnogorcima i ostalima jer se isticao imperativ buđenja i povezivanja (samo) Srba.

„Pozivam sve ljude srpske nacionalne pripadnosti, gdje god se nalazili, da se posvete elementima našeg nacionalnog identiteta i interesa,“ naglasio je Dodik. Upravo taj ekskluzivistički aspekt ideje „velike Srbije“ bio je kroz historiju poguban za sve ne-Srbe, izložene genocidima, progonima i pogromima, a obnavljanje tog narativa nacionalnih podjela i posebnih interesa jednog naroda i danas može voditi samo u novu kalvariju.

Naravno, sve je ovo poznato i zapadnim međunarodnim faktorima koji se još ne oglašavaju. Za pretpostaviti da će se OHR, po potrebi kao vrhovni tumač Daytona, oglasiti stavom da je sporazumima RS i SRJ (1997.) i RS i Srbije (kao nasljednice SRJ, 2006.) institut specijalnih paralelnih veza iscrpljen te da se ta mogućnost ne odnosi i na Podgoricu.

Podrška i otpori

Crnogorski predsjednik Jakov Milatović i premijer Milojko Spajić ogradili su se od Dodikove nenajavljene posjete tretirajući je kao „privatnu“. Međutim, prosrpske stranke (kao npr.  Mandićeva NSD, zatim DNP) podržale su inicijativu o specijalnim vezama, dok su opozicione (Socijaldemokrati, BS i Đukanovićev DPS) u svojim saopštenjima bile rezolutno protiv. Ako je ovo bio samo probni balon, akterima je sada jasno raspoloženje javnosti.

Dodikovu svitu pred Skupštinom u Podgorici dočekali su demonstranti povicima „fašisti, fašisti“ na što im je Dodik pokazao tri prsta. Pristalice procrnogorske politike istakli su transparente s jasnim porukama: “Da je vječna BiH”, “Putinovi poklisari nisu dobrodošli”, “Za cjelovitu i nedjeljivu BiH”, “Dodik nije put u Evropu”, “Nećemo RS u Crnoj Gori”, “Srebrenica je genocid”, “Dalje ruke od promjene granica”, “Štrpci 27.02.1993”... Ovaj posljednji podsjećanje je na otmicu pa ubistva 20 putnika iz voza Beograd – Bar na datum susreta u Podgorici te se aludira na cinizam Mandića i i Dodika da se sastaju baš na 31. godišnjicu tog zločina.

Remećenje ofanzive Zapada

Ipak, inicijativa o specijalnim vezama na dugom je štapu imajući u vidu nenadležnost i Mandića i Dodika da odlučuju o tome. Stoga ostaje nejasna svrha ovog poluprivatnog susreta. Dakle, pošto trenutak sastanka korespondira sa Dodikovim posjetama Putinu i Lukašenku, kao i sa inicijativom Zapada da otvori vrata EU za Bosnu (a istovremeno je Orban morao dati zeleno svjetlo Švedskoj za NATO), vrlo je moguće da na Putinov poticaj njegov „poklisar“ Dodik i Mandić u javnost i političke tokove u Bosni i Crnoj Gori ubacuju narativ o „srpskom svetu“ i specijalnim vezama kako bi poremetili evropsku diplomatsku ofanzivu na Zapadnom Balkanu.

Sama ideja „srpskog sveta“ sada na ovom nivou nema potencijal da zaustavi diplomatske napore Zapada i SAD. No, njegovo reaktueliziranje je poruka Zapadu da postoji i druga opcija uređenja balkanskog prostora osim euroatlantske integracije u EU i NATO. S tim u vezi Zapad mora imati u vidu rusku podršku ovoj opciji, ma koliko ona bila samo na nivou hibridnog, a ne i vojnog djelovanja kao u Ukrajini.

Za probosanske političke snage i javnost, već otupjele na velikosrpske poruke Beograda i Banjaluke, prioritet mora biti evropski put, ali je i krajnje vrijeme da se, također institucionalno, odgovori na svako opstruiranje evropske budućnosti zemlje. Isto važi i za procrnogorske snage u komšiluku, koje su na njihovu sreću ipak već pod NATO kišobranom.

* Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.